“Neću se promijeniti ni za dlaku, svoj život ne dam u zamjenu za slobodu”, rečenica je koja je obilježila naš razgovor s Fehimom Nametkom, osmanistom, univerzitetskim profesorom u mirovini, nekadašnjim direktorom Orijentalnog instituta u Sarajevu te sinom Alije Nametka, bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pripovjedača, dramatičara i folkloriste, jednog od najznačajnijih književnika ovih prostora između dva svjetska rata. To je rečenica koju je Alija Nametak rekao Rodoljubu Čolakoviću, također piscu i jednom od nekadašnjih vodećih komunističkih funkcionera u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, nakon što mu je bilo kazano da neće biti pušten iz zatvora zbog “nedoličnog ponašanja”.

U noći sa 8. na 9. novembar 1987. godine na Ahiret je preselio ovaj istaknuti bošnjački autor, čovjek koji je precizno do srži pisao o izazovima s kojima su se susretali Bošnjaci i o njihovim gubicima, ali i o neprestanoj borbi ovog naroda za opstanak i ostanak, o snazi koja ga je tjerala da ne poklekne unatoč svim nedaćama koje su mu se konstantno nametale. O toj snazi, koja tjera na nastavak borbe, najbolje je mogao govoriti i pisati upravo on, koji je zbog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske osuđen 1945. godine na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Pisac, intelektualac, ni kriv ni dužan.

“Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. Kazna mu je smanjena na deset godina. Početak kazne 8. aprila 1945. godine. Istek kazne 8. april 1955. godine. Dana 6. maja 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član Nadzornog odbora”, stoji u dobro poznatom dokumentu sačuvanom u Kazneno-popravnom zavodu Zenica.

Novovjekovni Bašeskija, kako ga kritika zove, književnim radom počinje se baviti još u godinama mladalaštva, prvenstveno objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama muslimana, a potom kao student počinje pisati novele i pripovijetke, te ih objavljivati u književnim časopisima u Zagrebu. Po dolasku u Sarajevo piše u Novom Beharu, Kalendaru Narodne uzdanice, Glasniku Islamske vjerske zajednice, ali i u brojnim drugim časopisima i novinama toga vremena. Objavio je više zbirki pripovijedaka, novela, putopisa te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva – narodne epske i lirske pjesme te narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine. Najznačajnije zbirke pripovijedaka su mu Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Za obraz, Ramazanske priče, Trava zaboravka i Tuturuza i šeh Meco. Okušao se i u historijskoj drami Narodna vlada 1938. godine, a potvrdio u komedijama Omer za naćvama i Abdulah-paša u kasabi.

Posthumno je objavljen Sarajevski nekrologij, a onda i Sarajevske uspomene. Zbirka pripovijedaka Za obraz i druge priče na policama knjižara našla se 1998. godine. Nju je za štampu priredio piščev sin Fehim Nametak, koji je za Stav govorio o detaljima vezanim za posljednje dane svoga oca, ali i o njegovom životu premreženom iskušenjima.

“Dobro se sjećam trenutka njegovog preseljenja pošto smo mi u to vrijeme živjeli pod jednim krovom, u jednoj kući. Moja rahmetli majka Saliha ranije je umrla, tako da sam sa suprugom i djecom živio zajedno s ocem. Do zadnjeg dana smo ga njegovali. Bio je težak bolesnik. Nakon loma noge bio je gotovo nepokretan, a imao je i razne druge zdravstvene tegobe. Posljednjih godinu i po nismo se odvajali. Umro je u noći s 8. na 9. novembar, a već 10. novembra 1987. godine ukopan je u Faletićima, gdje smo imali privatni posjed. To imanje bila je, zapravo, ostavština majčine porodice, porodice Spaho, a i prije smrti mojih roditelja znali smo da je njihova želja da budu sahranjeni gore. Nažalost, neposredno pred smrt dosta ga je mučila i senilnost, bio je dementan, tako da nismo mogli imati neku intelektualnu raspravu”, otvara profesor Nametak naš razgovor.

“Spomenut ću jedan sitan detalj u vezi s tim kako je šira zajednica prihvatila vijest o smrti moga oca. Jedan zagrebački list objavio je kratak nekrolog, kratku bilješku o smrti Alije Nametka, na što je reagirala jedna sarajevska novinarka u novini Komunist. Ta novina primarno je izlazila u Beogradu, a imala je i po svim većim jugoslavenskim centrima svoja izdanja. Ona je objavila u Komunistu članak u kojem suštinski naglašava kako je sramotno da se uopće obilježava smrt Alije Nametka. To je bila reakcija koju nikada ne mogu zaboraviti. Ona je poslije okrenula ćurak na drugu stranu, nakon tog događaja u više navrata sam i razgovarao s njom, donekle se možda i nacionalno osvijestila, ali definitivno je taj članak dotakao i mene i moju porodicu. Može se reći da je ta reakcija u Komunistu bio odslik općeg promišljanja tadašnje komunističke elite o liku i djelu Alije Nametka”, priča o tome kako je umirući komunistički sistem ustrajavao na obračunu s nepoćudnima.

Alija Nametak proveo je u zatvoru tačno devet godina i jedan mjesec. Služio je kaznu primarno u zeničkom kazamatu, a kasnije, prisjeća se Fehim, s 1950. na 1951. godinu, bio je zatvoren i u Sremskoj Mitrovici.

“Sjećam se dobro da sam mu s rahmetli majkom išao u posjetu u Sremsku Mitrovicu, možda jednom ili dva puta da sam i u Zenicu otišao, ali se tih detalja ne sjećam. Mislim, bio sam dijete, nisam pošao ni u osnovnu školu. Ipak, ono što sam kasnije saznao, kako iz prve ruke, tj. od oca, ali i istraživanjem, jeste da je Alija Nametak bio u zatvoru s grupom vjernika koji su čak i džematile klanjali i učili Časni Kur’an. Bili su u tako tijesnim prostorijama da se u njima nije moglo kako treba ni leći, ali su oni uvijek pronalazili način da klanjaju u džematu. Govorio mi je da nije znao suru Jasin napamet prije odlaska u zatvor, odnosno nije znao proučiti suru Jasin bez gledanja u Kitab, a da je u zatvoru naučio.

S njim je ležalo i više hafiza, ali i drugih vjerničkih ljudi, koji su zajedno s njim prepisali Časnu Knjigu. Naravno, detaljno su rukopis pregledali, da se ne bi potkrala greška. Među silnim rukopisima našao se i Jasin, koji je on kasnije naučio napamet i, interesantno, učio je tu suru do posljednjeg udaha i izdaha. Čak i iznuren senilnošću, s potpunom demencijom, Jasin je bio ono čega se sjećao. Ni mene nije prepoznavao, ali bi ipak sjedao na dušek i učio Jasin, od početka do kraja, bez greške”, prepričava Fehim Nametak zanimljivu anegdotu iz zatvorskih dana svoga oca.

Uzmemo li u obzir činjenicu da je u Jugoslaviji bilo “opasno” vidjeti javne ličnosti u društvu Alije Nametka, logično je bilo pitati njegovog sina s kim je naš veliki pisac, izuzmemo li porodicu, najviše provodio vrijeme.

“Rodoljub Čolaković, pisac, tada visoki komunistički funkcioner, znao je dolaziti u posjetu Aliji Nametku. Govorio bi mu da može utjecati na smanjenje zatvorske kazne, čak i na potpuno puštanje iz zatvora, ali da to neće uraditi jer se moj otac tobože nije dolično ponašao. Dobro znam da mu je jednom prilikom moj otac rekao, potrudit ću se citirati: ‘Neću se promijeniti ni za dlaku, svoj život ne dam u zamjenu za slobodu.’ Alija Nametak bio je u potpunosti ekskomuniciran, izopćen iz svih mogućih tokova. Ono što znam jeste da je ipak pronalazio svoje intelektualno društvo među piscima i u tom vaktu. Naprimjer, veliki prijatelj bio mu je književnik Rešad Kadić, s kojim se svakodnevno družio nakon zatvorskih godina. Društvo mu je pravio i hafiz Mahmud Traljić, značajni kulturni historičar, istraživač, profesor i islamski službenik. Bilo je svakako još ljudi s kojima se povremeno viđao, ali ova dvojica su mu definitivno bili najbliži prijatelji, intimusi s kojima je dijelio i dobro i zlo”, navodi Fehim Nametak.

Profesor Nametak nakratko se dotakao i nacionalne opredijeljenosti svoga oca, što je tema koja i danas slovi za “tačku ključanja” tokom rasprava o biografijama mnogih bošnjačkih pisaca.

“Nije tajna da se moj otac nacionalno izjašnjavao kao Hrvat. To je bila praktično jedina opcija u to vrijeme, u vrijeme kada si mogao biti niko ili neko. Ono što je bitno istaći jeste da je njemu islam bio na prvom mjestu, njemu je vjerski identitet, njegovo muslimanstvo bilo važnije od svega. Njemu je nacija u to doba bila potpuno sekundarna stvar. On je smatrao da je manje opasno za muslimane da se izjašnjavaju kao Hrvati nego Srbi. Tačnije, on je smatrao da se muslimani tog vremena mogu lakše oduprijeti srpskom hegemonizmu kroz hrvatstvo. Međutim, da je dočekao današnjicu, daleko od toga da bi bio Hrvat, posebno neki ‘Tuđmanov Hrvat’ – bio bi sto posto Bošnjak. To se uostalom i iz njegovih djela vidi.

U svojim djelima, kada je riječ o obilasku svih krajeva Bosni i Hercegovini i putovanjima po Turskoj, nigdje ne spominje ni hrvatstvo ni srpstvo, već isključivo bošnjaštvo. Može se kazati da se temeljno i bavio time – proučavanjem folklora, narodnog blaga Bošnjaka. To sve govori o njegovom unutrašnjem opredjeljenju, koje je i najbitnije. Mada je interesantno da oni pisci koji su se izjašnjavali kao Srbi nisu propatili iza Drugog svjetskog rata kao oni koji su se izjašnjavali Hrvatima. Štaviše, neki su i avansirali. Dobijali su urednička mjesta u medijima i šta još sve ne. Oni koji su se zavodili kao Hrvati, poput, recimo, Edhema Mulabdića, mnogo su propatili. Neki su čak i glavom platili. To je možda čak i dobar indikator toga čija je u Jugoslaviji bila sve do minule Agresije“, podvlači profesor Nametak.

Stara je priča da bi se određene političke strukture i danas, 35 godina od smrti Alije Nametka, rado obračunale s njegovim likom i djelom. Baš kao što se komunistički sistem u prošlosti poigrao s pitanjem njegove fizičke slobode. I o ovoj “tački ključanja” razmijenili smo nekoliko riječi s Fehimom Nametkom.

“Ne pokušavaju se obračunati samo s likom i djelom Alije Nametka, već i s brojnim drugim intelektualcima. Evo, primjer je i moj rahmetli djed Fehim-efendija Spaho, kojem također spočitavaju sve i svašta. Što je tragikomično, optužuju ga za naklonost NDH sistemu iako je preselio neposredno nakon njegovog uspostavljanja, s titulom reisu-l-uleme Kraljevine Jugoslavije. Kako god bilo, manje je bolna zabrana u bilo kojem obliku od zavjere šutnje. To su bile riječi Alije Nametka koje i ja rado ponovim. Kritika, makar bila i najgora, ne može naštetiti pojedincu koliko može izostanak govora. Zato je bitno govoriti i pisati”, stava je profesor Fehim Nametak, s kojim razgovor završavamo njegovim zapažanjima o načinu na koji je pisao njegov otac.

“Iako tome nisam bio svjedok, ali čuo sam iz usta moga oca da je on kao urednik Novog Behara bio doslovno primoran da preko noći napiše pripovijetku kako bi zatvorio broj. Dakle, često je bio primoran brzinski pisati, bez pripreme i uređivanja. To je smatrao i nedostatkom svoga izražaja. Govorio je da nije imao vremena svoje rukopise dotjerivati i razrađivati kao što su, s druge strane, imali Ivo Andrić ili Meša Selimović. Isticao je da je Meša Selimović, kao urednik ‘Svjetlosti’ i univerzitetski profesor, imao beskrajno mnogo vremena da stilski radi na svojim materijalima. Isto tako, on i mater obično su išli skupa na more, jer je mater imala dosta zdravstvenih problema s plućima, gdje su ostajali i do dvije sedmice u Neumu i gdje je znao napisati po jednu epizodu Tuturuze i šeh Mece. To je bilo, uvjetno rečeno, staloženije, mirnije pisanje. Znači, dosta toga je napisao, što bi se reklo, u hipu”, opisuje Fehim Nametak.