Godine niskog nataliteta, gubitka i starenja stanovništva prisilit će Evropsku uniju i Ujedinjeno Kraljevstvo da smanje barijere protiv imigracije. Razne demografske studije koje su potpisali Ujedinjeni narodi, Wittgensteinov centar i Centar za globalni razvoj, vodeće institucije u predviđanju evolucije čovječanstva, potvrđuju da će EU trebati desetine miliona radnika kako bi preživjela u sljedećim desetljećima, a neče ih imati ako i dalje bude uporište protiv imigracije.

„Neće biti dovoljno produžiti dob za penzionisanje, uključiti više žena na tržište rada ili povećati natalitet. Niti će biti dovoljna još većža robotizacija proizvodne ekonomije ili nastavak preseljenja radnih mjesta kao što je to bilo do sada”, kaže Charles Kenny, stručnjak za ljudski i tehnološki razvoj iz Centra za socijalni razvoj u Washingtonu. "Ništa od ovoga neće spasiti Evropu od starenja stanovništva", dodaje. Samo imigracija može ispraviti ovu neravnotežu, a imigranti afričkog porijekla biće oni koji će najprirodnije moći pružiti potrebnu radnu snagu za održavanje rasta."

UN procjenjuje da će do 2050. EU imati deficit od 60,8 miliona radnika. Wittgensteinov centar podiže ga na 72,7 miliona. Najozbiljnija stvar je da će prema trenutnoj migracijskoj politici biti pokriveno samo 23% tih potreba, prema UN-u, odnosno 30%, prema Wittgensteinovom centru.

"Stanovništvo koje svake godine stari sve više povlači ekonomski rast i socijalnu državu", objašnjav Juan Ramón Jiménez, stručnjak za migracije. „Oko 20% Evropljana ima više od 65 godina, to je dobna grupa koja će 2070. predstavljati 30%. Sada za svakog penzionera postoje tri radnika, ali kad baby boomeri prestanu raditi, taj se udio neće moći održati. Izgubit ćemo stanovništvo radno sposobne dobi, odnosno između 15 i 64 godine ”.

Japan označava evropski put prema ovom demografskom ponoru. Kad je njegovo stanovništvo bilo mlađe, osamdesetih godina, rast je bio blizu 4%, danas kada je 25% Japanaca starije od 60 godina, BDP se povećava samo 0,4%. Dodavanje više žena radnoj snazi i povećanje starosne granice za penzionisanje sa 63 na 65 godina samo je ublažilo problem. Stopa nataliteta ostaje 1,3, jedna od najnižih na svijetu.

Evropa sa stopom plodnosti od 1,55 djece po ženi ide stopama Japana. Politike za promicanje nataliteta nisu dale rezultate.

Italija je upravo odobrila pomoć od 250 eura mjesečno po djetetu a slično najavljuju i neke druge zemlje EU.

Njemačka teško pronalazi imigrante koji bi vozili njezine vozove i tramvaje. Irska nema kvalifikovanu građevinsku radnu snagu. Velika Britanija zaustavila je žetvu zbog nedostatka sezonskih radnika. Isto se dogodilo u Italiji.

Ekonomista Michael Clemens iz Globalnog centra za razvoj kaže da se od dohotka po glavi stanovnika od 10.000 dolara emigracija usporava. U zemlji koja izlazi iz ekstremnog siromaštva postoji više mogućnosti za posao. Godine 2050. godine 70% svjetske populacije živjet će u zemljama s prihodima od najmanje 10.000 USD po stanovniku. "Te će godine - objašnjava - potražnja imigranata premašiti ponudu za oko 31,5 miliona ljudi."

Evropa, Sjedinjene Države, Kanada, Japan, Južna Koreja i zaljevske monarhije nadmetat će se za ove migrante.

Afrika je najmlađi kontinent, 60% njenih stanovnika mlađe je od 25 godina. Međutim, samo 19% ovih mladih ljudi ima posao. Emigriraju iz ekonomskih razloga, ali ne samo zbog toga. kaže Diana Krikou, stručnjakinja za migracije sa Univerziteta u Strasbourgu objašnjava da nije istina da emigriraju samo siromašni, oni s novcem također napuštaju svoje zemlje.

Još jedna tema koja se pokazuje netačnom je ona o neobrazovanosti afričkih migranata. Ekonomista Andreas Backhaus dokazao je da, na primjer, u Keniji i Gani postoje stotine hiljada mladih ljudi koji bi lahko mogli naći posao u Evropskoj uniji.

Povezujući OECD-ov program obuke (PIAAC) sa programom Svjetske banke za zemlje u razvoju, Backhaus zaključuje da bi danas 626.000 kenijskih učenika i 562.000 Ganaca imalo 90% šanse da nađu posao u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu ili Francuskoj. Svi oni postižu PIACC ocjenu od 250 bodova, što je ocjena koja garantira 90% zaposlenosti za same Evropljane.

Stephen Smith, profesor afričkih studija sa Univerziteta Duke, predviđa da će u sljedećih 30 godina možda biti između 150 i 200 miliona novih Euro-Afrikanaca. Danas ih ima samo devet miliona, od čega je otprilike polovica iz Sub-Sahare. Smith vjeruje da će Afrika za Evropu biti ono što je Meksiko bio za Sjedinjene Države, stalni dobavljač radne snage. Taj će se tok hraniti na velikoj demografskoj neravnoteži između Evrope i Afrike. Godine 2050. na svakog Evropljanina bit će pet Afrikanaca. Nadalje, za svakog Evropljana u pedesetim godinama bit će troje maloljetnih Afrikanaca.

Milioni Afrikanaca, dakle, priskočit će Evropi u pomoć tokom sljedeća tri desetljeća. Iako se to sada čini nemogućim, stručnjaci ne sumnjaju u to. Uspon populističkih i nacionalističkih stranaka u svim evropskim zemljama odbrambena je reakcija društava koje ne žele vidjeti kakav svijet nam dolazi. Evropski parlament upozorio je u ponovljenim studijama da je što je zajednica starija i izoliranija, ona postaje radikalnija.

Naprimjer, ideja da migranti oduzimaju posao starosjediocima još je jedna laž koju iskorištavaju protuimigracijske stranke. "Empirijski se pokazalo da je obrnuto", naglašava Kenny. “Doseljenici otvaraju više radnih mjesta, nikome ih ne oduzimaju. Ulaskom u nove zemlje troše robu i usluge i plaćaju porez. Oni čine da ekonomija raste ”.

“Nadalje,” dodaje Juan Ramón Jiménez, “mnogi imigranti, posebno Azijati, posebno Kinezi i Pakistanci, ali i mnogi Latinoamerikanci, stvaraju svoja preduzeća zapošljavajući imigrante iz vlastitih zemalja. Oni generiraju puno radnih mjesta.”

Kenny vjeruje da EU ne čini dovoljno za privlačenje imigranata. „Trebala bi prihvatiti više učenika iz trećih zemalja i dodijeliti im stipendije, također bi trebala prihvatiti više tražitelja azila za izgradnju mreža koje će tada omogućiti dolazak više imigranata. Potrebno je stvoriti programe obuke u zemljama porijekla i tamo zaposliti mlade emigrante kako bi mogli početi raditi čim stignu u Evropu”.

Danas je EU vrlo daleko od ovih javnih politika. Nedostaje zajednička migracijska politika, a takođe ne postoji evropska mreža za zapošljavanje. Evropa je tvrđava protiv imigracije i čini se danjeni lideri žele da tako i ostane. Ali primanje imigranta nije samo moralna dužnost, kao što se vidi u sirijskoj izbjegličkoj krizi 2015. godine, već i ekonomska dužnost. U imigraciji postoji korist koju mnogi političari ne vide.

Ipak, stručnjaci smatraju da su, unatoč ovoj vrlo kompliciranoj sadašnjosti, „Evropi kao antiimigracijskoj tvrđavi dani odbrojani. Ne prihvaćajući milione imigranata Evropa juri ka demografskom samoubistvu i ne čini se logičnim da evropska društva žele počiniti samoubistvo 2050. godine ”.