Tokom tri decenije vladavine Sarajevom, Isa-beg je sagradio niz veoma lijepih i važnih javnih objekata: prvu džamiju – Carevu džamiju (koju je poklonio sultanu), pored nje i prvo javno gradsko kupatilo, zatim prvi most preko rijeke Miljacke, brojne konake, dućane i druge građevine po uzoru na orijentalne gradove. Hamam, koji je bio jedan od prvih javnih objekata, nastao je u vremenu osnivanja Sarajeva, čiji je urbani razvoj zasnovan na instituciji vakufa.

„U vakufnami Isa-bega stoji da zavješta tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac (današnjoj Bendbaši), banju (hamam) i tekuću vodu za njene potrebe i ostatak vode, han, dućane, veći broj zemljišnih posjeda na području današnjeg Sarajeva i okoline. U knjizi Prilozi historiji Sarajeva u tekstu Amine Kupusović o Vakufnami Isa-bega Ishakovića stoji da je u to vrijeme postojala državna politika koja je podsticala visoke dostojanstvenike, krupne državne službenike, sandžak-begove da iz svoje imovine ostave zadužbinu koja će naseljima dati osnovne konture islamskog grada. A sredstva od zakupnine hamama korištena su za plaće službenika u tekiji na Bendbaši, te za opravke i hranu“, navodi se u knjizi Zlatno doba Sarajeva, Behije Zlatar.

Sudbina grada značila je ujedno i sudbinu samog hamama. Kada je, primjerice, Eugen Savojski zapalio Sarajevo 22. oktobra 1697. godine, nastradao je i hamam. Vremenom je zgrada hamama sve više propadala, a potpuno je srušena 1889. godine. Hamam je ponovo sagrađen 1891. godine po nacrtu arhitekte Josipa Vancaša. U Vakufskoj direkciji kažu: „Hamam je bio u nadležnosti Zemaljske vakufske komisije i Vakufa sve do 1958. godine, kada su ga komunističke vlasti nacionalizirale. Od tada pa do 2005. godine bio je u nadležnosti Općine Stari Grad, onda je vraćen u posjed Vakufskoj direkciji Sarajevo do donošenja Zakona o restituciji”.

U Zavodu za zaštitu spomenika FBiH kažu da je objekt Isa-begove banje doživio velika oštećenja od 1992. do 1995. godine, ali i da je tek 2004. godine dobio status nacionalnog spomenika. Tadašnja sirektorica Zavoda za zaštitu spomenika FBiH Lidija Mićić kazala je za Stav da se u dokumentaciji i literaturi koju posjeduju ne navodi vrijeme kada se hamam prestao koristiti u prvobitnoj svrsi za koju je izgrađen. Pretpostavlja se da je hamam, odnosno bazen Higijena (preduzeće koje upravljalo objektom) funkcionirao do osamdesetih godina 20. stoljeća. Istakla je da su mnoge generacije studenata sarajevskih fakulteta svoje časove fizičkog odgoja odrađivale u ovom objektu.

Starije Sarajlije sjećaju se čak prvih časova plivanja koje su osnovci imali upravo u ovom hamamu šezdesetih godina prošlog vijeka. Funkcija koju je do rata imao hamam bila je djelimično poput one prvobitne zbog koje je napravljen – higijenska.

Takvog se hamama sjeća nekadašnji student šumarstva Hidajet Purak. „Studenti iz unutrašnjosti unajmljivali su uglavnom stanove u kojima nije bilo kupatila u zgradama koje su pravljene u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Samo toaleti. Tako sam i ja kao i mnogo mojih kolega 1988. i 1989. godine koristio hamam u higijenske svrhe. Plaćali smo tada dvije-tri marke – to bi bila neka protuvrijednost u odnosno na tadašnji dinar.“

U knjigama nema mnogo zapisa o hamamu i vremenu kada je napravljen kao dio vakufa. Kada se priča ili govori o ovom hamamu citiraju se najviše i prenose dijelovi knjige Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916) Hamdije Kreševljakovića, objavljene u Sarajevu 1952. godine.

Tu je jedino i opisan izgled ovog javnog kupatila: „Hamam je imao dva dijela: muški i ženski. Bio je nešto manji od Gazi-Husrevbegova. Oba su odjeljenja bila potpuno jednaka, a u svakom su bila po dva halvata i mejdan uz ostale prostorije. U mejdanu je kasnije napravljen bazen za Jevreje“. Kreševljaković je objasnio da su upravo dvostruki hamami, zbog svoje veličine i prostora, omogućavali prenamjenu jedne prostorije s bazenom uglavnom u ženskom dijelu hamama, gdje se obavljala tevilla.

No, ovaj je autor napravio i korak dalje pa je popisao pjesme u kojim se općenito hamami spominju. Naveo je i izdanja u kojima su objavljivane te istakao da je spominjanje hamama našao svega u četirima pripovjetkama. Jedna od njih jeste i sevdalinka Falila se Šarića kaduna / u hamamu među kadunama: / sagradit ću kulu na Brankovcu / i na kuli sahat od čelika.

U ovim stihovima, ali i u drugim, upravo je vidljivo koliko su hamami bili značajni u socijalnom životu žena. Rijetko je žena išla sama u hamam, već bi se uvijek dogovorile po dvije-tri ili više njih da idu zajedno. Čibuka i nargila u ženskim hamamima nije bilo, ali su se tu rado pjevale pjesme. Kreševljaković zaključuje da hamama nema u epskim pjesmama. Možda baš zato što su njihovi autori (što je pretpostavka) bile žene.

S druge strane, njegovu ulogu ističe i činjenica da su hamam posjećivali svi – bogati i siromašni. Prema gore navedenom izvoru, bogatiji ženici zakupljivali su hamame pa se u njima mogla besplatno gostiti (uz kahve i peksimete) i sirotinja. Djevojke i momci pred svadbu nekad bi čak dva dana provodili u hamamima. Dok su se posebni ispraćaji za djevojke pred udaju upravo organizirali tu.

„Mlada je sjedila na stolici prekrivena čatkijom, a oko nje su djevojke igrale, svirale, pjevale. Buduća mlada je darivala osoblje hamama jaglucima, čevrmama ili boščalucima, košuljama i sl.“, napisale su Mevlida Serdarević i Ajnija Omanić u knjizi Bošnjačka kultura ponašanja. S obzirom na to koliku je hamam socijalnu ulogu imao u tadašnjem društvu, vrlo se malo spominje u pisanim izvorima.

Turkologinja Amina Šiljak Jesenković to je objašnjavala činjenicom da hamami, kao i svi ti ostali kućni prostori, čuvaju ljudsku intimu i zato su trebali ostati sakriveni.

Nekadašnja direktorica Orijentalnog instituta u Sarajevu dr. Behija Zlatar kaže da je imala priliku kod francuskih putopisaca pročitati da je uz posebnost ljepote arhitekture džamija spomenut još i upravo ovaj hamam. Međutim, istakla je da on danas ne izgleda onako kako je prvobitno bio napravljen.

Isa-begova banja izgrađena je 1890. godine na mjestu porušene stare banje jednog od objekata istoimenog vakufa. „Do danas je objekat pretrpio brojne promjene i dogradnje. Prva značajna obnova Vancaševe banje dogodila se 1911. godine, a kasnije je objekat dograđivan u više navrata. Izvorna fasada izvedena u neomaurskom stilu bila je ogoljena i mnoge je Sarajlije pamte bez ikakvih detalja“, objasnila je Lidija Mićić dodajući da u dokumentaciji Zavoda postoje tlocrti i presjeci banje koji pokazuju izgled iz 1987. godine. Navedeni nacrti nalaze se i u sklopu Glavnog projekta obnove, čiji je investitor bila Vakufska direkcija Sarajevo a sredstva je obezbijedila Turska agencija za koordinaciju i saradnju – TIKA.

Za njegovu rekonstrukciju utrošeno je oko 2.600.000 KM. Jedan je dio zgrade urađen po uzoru na stari hamam, dok je drugi dio moderno kupatilo zapadnog tipa. Zemaljska vakufska komisija odlučila je početkom 1890. godine da iz sredstava Gazi Isa-begova vakufa sagradi parnu banju prema zahtjevima novog vremena i opće zdravstvenosti, i to na zemljištu nekadašnjeg hamama pokraj Careve džamije. Građena u orijentalnom stilu, prema planovima arhitekte Josipa Vancaša, banja je imala parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u bazenima. Otuda naziv Gazi Isa-begova parna, natekne i turska banja, sa 18 kabina i svim potrebnim uređajima.

Banja je otvorena u februaru 1891. godine, najprije pod vodstvom Vakufske komisije, a od 1893. godine davana je privatnicima u zakup, kada je i proširena uvođenjem blatnih, slanih, sumpornih i još nekih banja. Troškovi građenja banje iznosili su 63.000 forinti. U ljeto je 1911. godine banja renovirana i tom prilikom uvedeno je električno osvjetljenje. Od 1913. godine u Gazi Isa-begovoj banji mogli su se nedjeljom popodne kupati radnici uz sniženu cijenu od 50 helera, a vojnici dva puta nedjeljno, također popodne, po cijeni od 20 helera.