Krajem 2020. godine muftija Nedžad-efendija Grabus objavio je izuzetnu studiju Šejh-Jujino tumačenje temeljnih tema maturidijskog akaida. Ova knjiga nastala je kao rezultat istraživanja djela bošnjačkog alima Mustafe Ejubovića – Šejh-Juje (1651–1707) iz predmeta akaida, klasične islamske teologije. “Prvotno sam se ovom temom bavio u magistarskom radu pod naslovom Doprinos Šejha Juje tumačenju bitnih odrednica kaside Al-Amālī. Šejh-Jujino rukopisno djelo ostavilo je na mene snažan utjecaj i dalo mi poticaj da mu se ponovo vratim i predstavim ga u cjelini kroz naslov Šejh-Jujino tumačenje temeljnih tema maturidijskog akaida”, piše Grabus u uvodu.
Učenje i proučavanje temeljnih islamskih sadržaja i nauka od 7. do 20. stoljeća u svim medresama u svijetu uglavnom je bilo na arapskom jeziku. Tako je, ističe autor, bilo i s proučavanjem i naučavanjem islama sve od 15. do početka 20. stoljeća i u Bosni i Hercegovini. “Historijski dokumenti potvrđuju da su Bošnjaci u tom periodu masovno prihvatili islam i da je lokalno stanovništvo procentualno činilo većinu muslimana koji su živjeli na tom području. Bosna i Hercegovina tokom većeg dijela svoje povijesti bila je granični teritorij u odnosu na druge političke i vjerske carevine i društva. Tako je bilo i u periodu vlasti Osmanske Carevine na području današnje BiH”, piše Grabus, ističući da su za potrebe obrazovnog sistema osnivani mektebi, medrese, više odgojno-obrazovne ustanove (ālije) i organizirani specijalistički studiji. Obrazovni je sistem u Bosni i Hercegovini bio sličan sistemu u ostalim dijelovima Osmanske Carevine. Tumačenje islama bilo je od presudne važnosti za uspostavljanje vrijednosnog sistema u bosanskohercegovačkom društvu, koje je bilo oplemenjeno velikom svjetskom religijom i snažnim etičkim i vjerskim učenjem. To učenje ukorijenilo se u širu društvenu zajednicu, obogatilo ju i postalo dijelom bošnjačkog identiteta i povijesti Bosne i Hercegovine.
“Sedamnaesto i osamnaesto stoljeće od izuzetne su važnosti za proučavanje obrazovne prošlosti i sagledavanje doprinosa bosanskohercegovačke uleme razvoju i proučavanju nauke, primarno u našoj domovini, ali i na razini Osmanske Carevine. Postoji raznolika literatura čiji sadržaj slijedi spomenute okvire i koja je u znatnoj mjeri osvijetlila važnost i utjecaj bosanske uleme u širim okvirima tadašnjeg svijeta. Usljed različitih okolnosti neka pitanja i literatura nisu dovoljno istraženi. Postoji također mogućnost za dodatno istraživanje sadržaja akaida kao središnje discipline unutar islamskog obrazovnog sistema i doprinosa bosanskohercegovačke uleme razvoju te nauke. To je jedan od motiva koji je presudio u odluci da se u vrijeme postdiplomskih studija posveti pažnja Šejh-Jujinom akaidskom djelu kako bi se dodatno osvijetlilo rukopisno blago velikog bosanskohercegovačkog alima iz područja akaida. S obzirom na to da je arapski jezik u Bosni i Hercegovini bio jezik na kojemu su ispisivana gotovo sva naučna djela iz domena islamskih nauka i Šejh Jujo je gotovo sve svoje radove pisao na arapskom jeziku. Primarni je cilj u ovome radu na tragu tumačenja sadržaja akaida na osnovu kaside el-Emali predstaviti i analizirati Šejh-Jujin metodološki i naučni pristup te objasniti njegov doprinos tumačenju i razvoju nauke akaida kao dijela vjerskog i kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine”, piše Grabus. Zahtjev koji je pred sebe postavio autor je uspio realizirati, obogativši našu naučnu zajednicu, posebno islamistiku, vrijednim djelom. Ono ne samo da osvjetljava neke manje poznate dionice iz života i djela Šejh-Juje već ujedno skreće pažnju na prisutnost maturidijskog akaida na području Bosne i Hercegovine, što je posebno važno danas, kada se cijeli maturidijski teološki sistem dovodi u pitanje od nekih daija na društvenim mrežama. Ovdje je važno naglasiti da Grabusovo djelo nije namijenjeno čitaocima koji se prvi put susreću s krupnim akaidskim pitanjima, već stručnjacima u ovoj oblasti, pa će široj čitalačkoj publici veći dio ove knjige biti teško prohodan. Stoga se u osvrtu na ovu knjigu nećemo baviti velikim teološkim pitanjima koja su okupirala umove stotina učenjaka kroz stoljeća, već ćemo samo naglasiti da Šejh Jujo u potpunosti pripada maturidijskom teološkom korpusu i time potvrđuje bitnost maturidijske teologije u bošnjačkoj vjerskoj tradiciji.
ENCIKLOPEDIJSKI OBRAZOVANA OSOBA
Šejh Jujo općenito je poznatiji kao autor radova iz fikha i logike, a ne toliko kao proučavalac akaidske nauke. Mehmed Handžić, naprimjer, samo uzgred spominje njegova akaidska djela. I Amir Ljubović njegov rad iz područja akaida ocjenjuje skromnim. U Analima Gazi Husrev-begove medrese objavljen je rad Rešida Hafizovića u kojem je ukazao na važnost akaidskog učenja Šejh-Juje na temelju njegova komentara kaside el-Emali.
“Kasida koja sadrži sažeto maturidijsko akaidsko učenje i koju ćemo ovdje predstaviti kroz Glosu i tumačenje Šejh-Juje stoljećima je proučavana u zvaničnim školama Osmanske Carevine i bila je jedan od obaveznih izvora za stjecanje znanja iz oblasti akaida. Ovo nam djelo otkriva sadržaj akaidskih tema koje su bile obavezno gradivo i u bosanskohercegovačkim medresama, dok nam komentari kaside pružaju mjerodavne podatke o djelima kojima su se najčešće koristili profesori i učenici u studiranju i tumačenju nauke akaida. Stariji učenici bosanskohercegovačkih medresa pamtili su sadržaj kaside Bed’ul-emali na arapskom jeziku i, naravno, s radošću se sjećali i muderisa koji su je predavali i tumačili kao i specifičnih akaidskih učenja sadržanih u ovoj kasidi. Kasida Bed’ul-emali prevedena je na više jezika i analizirana s više aspekata”, piše Grabus, poručujući da je baš zato korisno ukazati na prisutnost literature i radova o ovoj kasidi i u bibliotekama u Bosni i Hercegovini i na njeno proučavanje u obrazovnom sistemu Islamske zajednice, što i čini u nastavku.
Šejh Jujo poznat je u naučnim krugovima kao enciklopedijski obrazovana osoba. Bio je svestrani alim i jedan od najplodnijih naših pisaca, sa širokim i raznovrsnim poljem naučnog zanimanja. Iza sebe je, između ostalog, ostavio i veoma vrijedne radove čiji je osnovni sadržaj akaidskog karaktera. U ulemanskim krugovima često se može čuti ocjena kako je Šejh Jujo bio veliki poznavalac akaida. No njegovo proučavanje akaida nije adekvatno valorizirano.
U literaturi koja govori o doprinosu uleme razvoju nauke i obrazovanja u Bosni i Hercegovini alim Mustafa Ejubović – Šejh Jujo općenito zauzima visoko mjesto. Mnogi autori u opisima, analizama i konstatacijama smatraju ga simbolom obrazovanosti i učenosti među bošnjačkom ulemom općenito, a posebno među onom koja je djelovala u drugoj polovini 17. i na samom početku 18. stoljeća. Gotovo svi autori koji su proučavali kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ističu njegovu važnost i doprinos razvoju nauke u tom razdoblju. Mada postoji nekoliko autentičnih izvora koji govore o njegovu životu i djelu, piše Grabus, ipak su u literaturi, kojoj je predmet bilo proučavanje i istraživanje života i djela Šejh-Juje, prisutne dileme u vezi s njegovim imenom i porijeklom.
OD MOSTARA DO STAMBOLA I NAZAD
Šejh Jujo svoja je djela pisao u Istanbulu i Mostaru. Zanimalo ga je više islamskih disciplina. Iz dostupnih izvora vidljivo je da je proučavao i pisao djela iz oblasti fikha, gramatike, stilistike i sintakse arapskog jezika, tefsira, logike, disputacije, feraida – nasljednog prava, leksikografije, vaza i akaida. Zahvaljujući biografijama koje su napisali njegovi učenici Ibrahim Opijač i Mustafa Huremi, istraživači su utvrdili kojim se sve disciplinama Šejh Jujo bavio. Te biografije predstavljaju osnovu za proučavanje i sagledavanje njegovog života i djela.
Mustafa bin Jusuf bin Murad Mostarac, piše Grabus, rodio se u Mostaru 1061. godine po Hidžri ili 1651. godine po Isau, a. s., u mostarskoj ulemanskoj porodici. U literaturi na arapskom jeziku poznat je kao Mustafa Yuyi bin Yusuf bin Murad Ayyubi-zade al-Mustari al-Busnawi, a u narodu kao Mustafa Ejubović ili Ejubić, ili Šejh Jujo. Dilema u vezi s njegovim imenom zanimala je mnoge istraživače, pa je Hazim Šabanović između ostalog zapisao: “Odakle mu nadimak Juji odnosno Jujo i da li se zvao Ejubović ili Ejubić sada se ne zna, jer danas niko više ne pamti da je nekada u Mostaru živjela porodica Ejubovića ili Ejubića, što sasvim proizlazi iz navedenog turskog oblika njegovog prezimena.”
I Safvet-bega Bašagića zanimalo je porijeklo pseudonima Šejh Jujo. O tome je zapisao sljedeće: “Zašto ga narod tako zove, to nijesam mogao doznati, ali može se naslućivati sljedeće: svakog Mustafu u Hercegovini zovu Mujo, a radi uzorna i pobožna života prišiven mu je pridjevak ‘šejh’, dakle Šejh Mujo. Može biti s vremenom radi eufonije, da je se Šejh Mujo pretvorilo u Šejh Jujo.”
Na temelju mjerodavnih izvora, objašnjava Grabus, zna se da je Šejh Jujo osnovno obrazovanje stekao u rodnom gradu Mostaru. Zabilježeno je da je 1088/1677. godine otišao u Istanbul, centar učenosti Osmanske Carevine, na dalje školovanje. O njegovoj želji za naukom govori iskaz koji prenosi Ibrahim Opijač, a u kojem je Šejh Jujo kazao: “Prošle bi sedmice, a ja se ne bih dovoljno odmorio niti spavao.” Istanbulska ulema bodrila ga je na putu intelektualnog usavršavanja i ostavila trajan pečat na njega pa je u jakoj želji za naukom, još kao student, napisao nekoliko djela koja će u naučnim krugovima biti vrijedna pažnje. Budući da je u Istanbulu slušao najpoznatije alime tog doba, proučavao različite naučne discipline, slobodno vrijeme provodio u bibliotekama, kako bilježe njegovi biografi, čitajući i prepisujući najpoznatija djela i sistematizirajući građu za svoje buduće radove, ubrzo je napisao i prva naučna djela. Posebno se izdvaja ono koje je usmjerilo pažnju na njegovu učenost i talent te ga učinilo poznatim u naučnim krugovima Istanbula, ali i Osmanske Carevine. Riječ je o djelu s naslovom Miftahul-husul (Miftāḥ al-ḥuṣul li mir’āt al-uṣūl fī Šarḥ Mirqāt al-wuṣūl), Bašagić je to preveo kao Ključ svrha o ogledalu institucija.
DA NIJE LJUBAVI PREMA DOMOVINI, PROPALE BI SLABE ZEMLJE
Iako su biografije o Šejh-Juji nastale neposredno poslije njegova preseljenja na Ahiret, ipak nema dostupnih podataka o tome u kojim je sve školama studirao u Istanbulu niti kad je tačno okončao studij, kao ni o tome u kojim je školama i koje je predmete predavao do povratka u domovinu. Istraživači bilježe da je studirao na elitnoj školi sahn-i semanu te da je diplomirao najkasnije do 1092/1681. godine. Opijač bilježi da je Šejh Jujo ubrzo po okončanju studija dobio profesuru na nekoj istanbulskoj medresi i da je za potrebe učenika napisao udžbenik iz sintakse arapskog jezika koji je nazvao al-Fawā’id al-ʻabdiyya.
Šejh Jujo je očekivao, bilježe biografi, da će ubrzo dobiti mjesto profesora na nekoj uglednoj školi u Istanbulu, no Božije je određenje bilo drugačije. Naime 1103/1692. godine umro je tadašnji mostarski muftija Hasan-efendija, koji je bio i njegov učitelj, pa su građani Mostara poslali pismo Šejh-Juji i izrazili želju da on postane mostarski muftija. Nije mogao odbiti poziv. Evo kako je njegovu odluku da se vrati u rodni grad zabilježio Ibrahim Opijač: “Da nije ljubavi prema domovini, propale bi slabe zemlje.”
U dokumentima je zabilježeno da je Šejh Jujo u Istanbulu proveo petnaest godina i jedan mjesec te da je sa zadovoljstvom prihvatio poziv da se vrati u Mostar. Bio je muftija petnaest godina (1692–1707), sve do preseljenja na Ahiret. Kako kazuju njegovi biografi, svijet mu se obraćao za izdavanje fetvi, za rješavanje teških pitanja iz različitih naučnih oblasti, kao i za savjete koji su se ticali svakodnevnog života. Osim obavljanja dužnosti muftije, predavao je u medresama više predmeta: tefsir, hadis, akaid, gramatiku i stilistiku arapskog jezika te druge discipline.
Iza sebe je, pouzdano znamo, ostavio 27 djela koje Grabus navodi. Šejh Jujo je, kako stoji u predajama, za svog života bio uzor učenicima i muslimanima mostarskog kraja u vjeri i ilumu. Njegov naučni i moralni autoritet, piše Grabus, ne blijedi ni više od tri stotine godina od preseljenja na Ahiret, potvrđujući njegovu veličinu i važnost za vjerski, naučni i kulturni identitet Bošnjaka. Uzvišeni Bog mu nije podario potomke pa je njegova biološka loza prekinuta poslije smrti, ali je ostala duhovna i intelektualna veza preko njegovih učenika i pisanih djela iz kojih mi i danas crpimo znanje o učenom, znamenitom i vrsnom alimu Mustafi Ejuboviću – Šejh-Juji.
Šejh Jujo razbolio se u subotu, a preselio je na Ahiret, bilježe njegovi biografi, u utorak navečer 15. rebiul-ahira, iza akšam-namaza 1119. godine po Hidžri ili 16. jula 1707. Nakon napisane biografije o muderisu Šejh-Juji, Ibrahim Opijač donosi i stihove kojima izražava svoju tugu za uvaženim profesorom:
O, moj mudri profesore, svjetski učenjače,
je li iza Tebe ostalo ijedno siroče kao što sam ja?
Da, sve nauke su bez Tebe kao napuštene,
o tome svjedoče Tvoji sastavi onom ko ih pažljivo prouči.
Divno li je rečeno u hronostihu Tvoje smrti:
Svi izvori nauke presušili su!
- (1707) godine
