Malo koja država Evrope može se pohvaliti historijskim granicama kakve ima naša Bosna i Hercegovina. Granice su po Evropi prepravljane, brisane i mijenjane. Granice Bosne stoljećima stoje nepromijenjene, mada su velike sile pokušavale da ih mijenjaju i prekrajaju. U tim pokušajima mnogi neprijatelji Bosne i bošnjačkog naroda ostavili su svoje kosti na međama koje su bosanski rodoljubi stoljećima čuvali. Kako bi granice države bile što čvršće, a život u njenoj unutrašnjosti što sigurniji, podizane su brojne tvrđave i fortifikacijski objekti ondje gdje prirodne barijere nisu bile dovoljne da zaustave neprijatelje. Krajina je dio Bosne i Hercegovine koji je ostao poznat po takvim objektima kroz cijelu svoju historiju. Kako i narodne pjesme kazuju, Krajina je oduvijek bila “krvava haljina” koja je stoljećima svojim junačkim prsima stajala nasuprot dušmana, sprečavajući ih da prodru u unutrašnjost države i ugroze njene stanovnike. I kako je god Krajina, posebno teritorija između Une i Gline, poznata po svom junaštvu i odanosti, poznata je i po svojim tvrđavama, kulama i gradovima. Dobri poznavaoci geografije za ovaj dio Bosne i Hercegovine reći će da je Castilla u malom zbog velikog broja fortifikacijskih objekata.
Na području Unsko-sanskog kantona utvrđeno je postojanje 50 starih gradova, od čega i danas za njih 38 postoje ostaci. Na dvanaest mjesta utvrđeni su gradinski lokaliteti, a tragovi i ostaci vlastelinskih kula, utvrda, palanki i odžaka nalaze se na još nekoliko desetaka mjesta. Najveći broj ovih objekata služio je svojoj svrsi u vrijeme osmanske uprave u Bosni. U okolini nekih naseljenih mjesta postojalo je i po deset utvrđenja, što ukazuje na to da je u mnogim slučajevima sudbina Krajišnika bila vezana za tvrđave koje su se nalazile u njihovoj blizini. Utvrđene objekte na području Krajine možemo podijeliti na gradove, kule i palanke. U većim utvrđenjima bile su smještene vojne posade koje su imale zadatak da osiguraju granicu i odbijaju eventualne napade neprijatelja. Pored vojnih utvrda, i osmanska feudalna gospoda podizala je visoke kamene objekte u kojima je stanovala i iz njih se po potrebi branila. Takvi objekti nazivali su se kule i građene su po nekoliko spratova uvisinu. Pošto su kule imale malo prostora za stanovanje, pored njih su obično građene niže i prostranije zgrade koje su se zvali odžaci ili konaci. Danas većina većih naseljenih mjesta u Krajini u svojoj blizini ima sačuvane ostatke bar nekog od ovih fortifikacijskih objekata. Na teritoriju današnje općine Bosanska Krupa nalaze se sačuvana dva stara grada i više ostataka i razvalina drugih gradova i utvrđenih objekata. Predstavit ćemo fortifikacijske objekte na širem području ove općine, uključujući i teritorij okupiran u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
STARI GRAD KRUPA
Stari grad ili tvrđava u Bosanskoj Krupi u pisanim izvorima prvi se put spominje krajem 13. stoljeća. Neupućeni ovu tvrđavu nazivaju Pset. Ovaj naziv ušao je u upotrebu tek na osnovu jedne pretpostavke Radoslava Lopašića, koji je tvrdio da se središte nekadašnje srednjovjekovne župe Pset nalazilo u ovoj tvrđavi. Nema pouzdanog dokaza koji bi potvrdio Lopašićevu tvrdnju da se Bosanska Krupa ranije zvala Pset. U starim geografskim kartama čuvenih evropskih kartografa Francesca Rosellija, Augustina Hirschvogela, Nicolausa Angeliusa, Giacoma Cantellija da Vignole, Johannesa Sambucusa, Gerharda Mercatora i drugih nigdje nije spomenut grad Pset. U svim povijesnim kartama gdje je prikazano današnje područje Unsko-sanskog kantona Bosanska Krupa označena je toponimima sličnim današnjem, s tim da su pisani na različite načine: Krupa, Crupa, Cruppa, Crup, Cupa, Krup, Kruck i Krupsky. Toponim Pset kod opisa Krupe ne koriste ni austrijski ni drugi putopisci i špijuni. Ovdje je očita intencija ili loša namjera Radoslava Lopašića da Bosansku Krupu prikaže kao višestoljetnu hrvatsko-katoličku svojinu.
Stari grad Krupa podignut je na desnoj obali Une, na uskom kamenom brijegu i dominira današnjom Bosanskom Krupom. Prvi poznati gospodari Krupe bili su Babonići Blagajski, zatim je bila pod kraljevskom vlašću, da bi je 1490. godine preuzeo ban Ivaniš Korvin. Godine 1509. zavedena je opet kraljevska vlast, a zatim je ban Ivan Karlović pripojio ovaj grad svojim posjedima. Od 1531. godine njezini gospodari postali su knezovi Zrinski, a grad je 1563. godine čuvala posada od 40 kraljevih vojnika. Po spisku Anastaza Grgičevića, Krupa je od 1630. godine bila ozidana varoš s 200 kuća i 200 oružanih ljudi. Zbog svoje važnosti, grad je više puta bio na udaru osmanske vojske 1509, 1522, 1523. i 1524. godine, da bi napokon došao pod sultanovu vlast 23. juna 1565. godine. Grad je branio zapovjednik Matija Bakić, koji je, kada je uvidio da neće moći odbraniti grad, pokušao pobjeći plivajući preko Une, u čijim je brzacima okončao svoj život.
Po osmanskom osvajanju Krupa je postala sjedište krupske kapetanije, kojoj su pripadali gradovi Otoka, Bužim, Jezerski, Vrnograč i Todorovo. Krupska kapetanija jedna je od najstarijih kapetanija u Bosni. Sjedište ove kapetanije bilo je u Krupi, zatim u Bužimu, pa ponovo u Krupi. U tvrđavi je od njenog osvajanja pa do zauzimanja Ostrošca bilo sjedište i sandžaka (sandžak-bega). Kršćanski vojnici i velmože posebno su strepili od krupskog sandžaka Idrisa Karačovića, koji se borio u bici kod Slunja, gdje je habsburškom vojskom zapovijedao ban Toma Erdӧdi. Odmah su po zauzimanju Krupe Osmanlije ojačale grad i smjestile jaku posadu, koja je 1577. godine brojala 300 konjanika i 400 pješaka. Tvrđavom je upravljao dizdar.
Pored dizdara, sjedio je u Krupi i kapetan od 1565. godine. I dizdari i kapetani Krupe bili su do druge polovine 18. stoljeća Badnjakovići ili Badnjevići. Njih su na kapetanskom položaju zamijenili Arnautovići, koji su se kasnije prozvali Krupići. Od krupskih dizdara Badnjevića po imenu su poznati: Turhan-aga (1627), Omer-aga (1637), Redžep-aga (1638. i 1641), Mehmed-aga (oko 1730) i zadnji Muharem-aga, umro u Krupi 1875. Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu navodi i izvjesnog delibašu Badnjevića, koji je poginuo 1649. godine kod Izačića u borbi s Petrom Zrinskim. Od krupskih kapetana Badnjevića poznati su: Sulejman-aga (1638), Mustaj-beg, Džefer-beg (1692), za kojeg Hamdija Kreševljaković pretpostavlja da je bio posljednji kapetan ove porodice u Krupi. Od kapetana Arnautovića (Krupića) poznati su: Omer-kapetan (1780), Mustaj-beg (1784), Omer-beg (1791), Husein-beg (1812), Ahmed-beg (1821) i Mehmed-beg (1830).
Unutar donjeg grada na tabiji nalazila se džamija koja je na nekoliko decenija prije okupacije porušena. Za potrebe vjernika tom prilikom podignuta je džamija u naselju Mahala, koju je s džamijskim mezaristanom porušila komunistička vlast 1945. godine. Utvrđeni grad Krupa stalno je bio na udaru neprijateljskih vojski. Austrijske su čete opsjedale Krupu 1581, 1690, 1692, 1693. i 1716. godine i tom prilikom palili su, robili i ubijali. U ovim napadima i krupska tvrđava mnogo je oštećena, što je iziskivalo i njenu obnovu. Krupski je grad, koliko se zna, popravljan 1783, 1785. i 1816. godine. Zna se da je za popravku Starog grada Krupe 1785. godine određena svota od 10.383 groša, od čega je država dala 7.783 groša. Nakon ove obnove, iznad gradskih vrata postavljen je tarih o obnovi tvrđave, a koji je skinut i odnesen 1884. godine. Sadržaj tariha očuvan je u djelimičnom prevodu koji glasi:
Dana 11. mjeseca zilkade 1198. godine,
za vrijeme vlade cara Abulhamid hana, svjetskoga utočišta
i vezirstva silahdar Abdullah-paše u Bosni,
vještinom Nuri-bega, obnovi se krupska tvđava kao ružica.
Pisao Ali El-Vefan 1198. godine po Hidžri. (1. august 1783. godine.)
Stari grad Krupa napušten je nakon 1833. godine. Na osnovu popisa inventara krupske tvrđave koji je rađen iste godine saznajemo da je u tvrđavi bilo tada smješteno 12 topova. Stari grad Krupa, iako u zadnja dva stoljeće prepušten ljudskoj nebrizi i zubu vremena, i dalje ponosno stoji iznad Une i zaljubljenicima prošlosti priča o ponosu i junaštvu Krajišnika, koji su stoljećima čuvali zapadne kapije Bosne.
STARI GRAD U JEZERSKOM
Stari grad Jezerski pripada skupini najstarijih gradova u Bosni i HercegoviniHercegovi. Sagrađen je u istoimenom naselju, 4 kilometra zapadno od Bosanske Otoke. Prvi se put spominje 1278. godine pod nazivom Jezera (Castrum Jhesera). Na području današnjeg Jezerskog nekada se nalazilo puno močvara koje su u vrijeme obilnih padavina toliko rasle da su formirale prava manja jezera, po kojima je današnji Jezerski dobio ime. U starim geografskim kartama označen je različitim nazivima: Jezera, Jeserski, Ießzerski, Iesercky, Ieserski, Iserski, Jessersskhi, Ieszerski, Iezera, Jeserckÿ, Jeseriani, Lesserianicz. Slovenski putopisac Benedikt Kuripešić, koji je prošao ovim područjem 1530. godine, spominje ga po imenu Nemtzig jer je u to vrijeme bio u vlasništvu plemićke porodice Nemčić.
U građevinskom pogledu ovaj je grad vrlo interesantan predstavnik posebne vrste starih gradova iz kojih su se kasnije razvile savršenije tvrđave. U sredini Jezerskog nalazi se visoka okrugla kula, čija je debljina zidova 1,8 metara, a ulaz joj je uzdignut 4 metra iznad nivoa tla. Oko kule se uzdizao čvrst i 7 metara visok zid u obliku četverougaonika, dužine 16 i širine 12 metara. Ovaj je grad sazidan prije pronalaska vatrenog oružja, što dokazuje okrugao oblik otvora u zidu koji su služili za gađanje lukom i strijelom. Za unutrašnju kulu kaže se da ju je sazidala djevojka Jezerka iz Bužima, a vanjski zid podigle su Osmanlije po osvajanju Jezerskog kako bi bolje utvrdile grad. Stanovništvo Jezerskog obično je stanovalo u kućama van grada, a u vrijeme opasnosti sklanjali su se u unutrašnjost.
Pod osmansku vlast Jezerski je došao 1576. godine i uključen je u sastav krupske kapetanije. Osmanske su vlasti, pored Starog grada, izgradile drvenu džamiju i nekoliko zgrada i sve to opasale novim bedemima. U grad je smještena vojna posada, kojom je zapovijedao dizdar, koji je bio potčinjen krupskom kapetanu. Prije Osmanlija, 1563. godine posadu Jezerskog činilo je 16 kraljevih vojnika, da bi po zauzeću tvrđave Osmanlije u nju smjestile nešto veći broj vojnika. Pouzdano se zna da se ova posada do polovine 17. stoljeća sastojala od 23 graničara, čiji se broj kasnije povećao na 30. U prvoj polovini 18. stoljeća posada je udvostručena, pa je brojala 60 ljudi, a tvrđava je pojačana s dva manja topa. Od dizdara koji su komandirali utvrdom poznat je samo Mehmed-aga (oko 1730). Po austrijskom izvještaju od 1834. godine, ovaj je grad bio oštećen, a u njemu su se nalazila četiri topa.
Stari grad Jezerski bio je više puta na meti neprijateljskih vojski. U vrijeme Velikog rata 1687. godine popaljen je i opustošen od strane hrvatskih krajišnika, o čemu svjedoči i fra Nikola Lašvanin: “1687. godine Hrvati popališe Jezersko i Stinu, razbiše Turke pod Sazinom, pak pod Ter(ž)cem.” Napadi na Jezerski dešavali su se i u narednim stoljećima. Zna se da je 20. oktobra 1789. godine grad napao baron Franjo Jelačić, kada je zarobio veći broj Jezerana. Uprkos svojoj vojničkoj nadmoći i žestini napada, Jelačić nije uspio zauzeti tvrđavu, koja je sve do danas ostala simbolom slobode, hrabrosti i nesalomivog duha stanovnika ovog kraja. Pored austrijskih i hrvatskih četa, Jezerski je napadan i od srpskih ustanika. Udružene ustaničke čete Trive Amelice i Marka Bajalice početkom septembra 1877. godine napale su na Jezerski. Krećući se šumama od Ćorkovače i Banjana, ustanici su neprimjetno došli do Jezerskog, njegovog rubnog dijela Trnovac (danas Hafizovići), i iznenada napali naselje, kojom prilikom su ubili nekoliko Bošnjaka te spalili Trnovačku džamiju i dvadesetak kuća. Nakon što su se pribrali, branitelji su uzvratili udarac. Potisnuli su ustanike preko rječice Baštre i ubili nekoliko razbojnika. U ovom napadu učestvovao je i Petar I Karađorđević, kasniji srpski kralj.
Jezerski grad napušten je oko 1838. godine. Danas je znatnim dijelom u ruševinama iako je pod zaštitom države. Unutar utvrđenja još se nalazi stara džamija i kuća porodice Crnkić. Ova kuća izvorno je bila aginski čardak koji je nakon Drugog svjetskog rata preuređen u običnu bosansku kuću. Čardak je odlikovao strmi visoki krov pokriven šindrom, a s dvije strane kuće nalazile su se natkrivene šetnice (terase) zvane gizintije. Dok je tvrđava imala posadu, u čardaku je stanovao dizdar, a nakon ukidanja, u njemu se nalazio muhtar. Vlasnik kuće Asmir Crnkić, potomak jezerskih dizdara, neumoran je istraživač i vrstan poznavalac kulturno-historijske baštine rodnog kraja. Pristao je da neka svoja saznanja o historiji Jezerskog podijeli s čitaocima Stava.
“Iako je Jezerski u sastav Osmanske Države ušao 1576. godine, tek u prvoj polovini 17. stoljeća počinje proces naseljavanja ovog kraja bošnjačkim narodom iz unutrašnjosti Bosne. Prvi popis iz 1604. godine potvrđuje da je do tada tu postojala samo vojna utvrda s vojnicima. Nakon napada Habsburgovaca na muslimane Like 1683. godine, u Jezerski počinju pristizati i prvi muhadžiri. Bježeći od zločinačke vojske generala Herbersteina, progona i nasilnog pokrštavanja, muslimani s područja Like, Krbave, te dijelova Slavonije i Dalmacije naseljavali su Jezerski sve do sredine 18. stoljeća. Posljednji muhadžiri iz Hrvatske stigli su 1791. godine, nakon Svištovskog mira. Do te godine na područje Jezerskog doselili su svi rodovi čija su prezimena danas ovdje prisutna”, kaže Asmir Crnkić.
STARI GRAD OTOKA
Grad je smješten u Bosanskoj Otoci, koja je udaljena 11 kilometara nizvodno od Bosanske Krupe. U historijskim izvorima Otoka se prvi put spominje 1264. godine i bila je vlasništvo knezova Babonića Blagajskih. Grad je dobio ime po tome što je bio podignut na riječnom otoku. Grad je bilo relativno lahko braniti budući da ga je, pored gradskih zidova, sa svih strana štitila Una. Na starim kartama, skicama i dokumentima označen je toponimima: Otok, Otock, Orhock, Orok. U osmanskim izvorima grad je nazivan Adai Kebir, što znači Veliki Otok. Tvrđava je imala stalnu posadu pod zapovjedništvom kaštelana. Pod osmansku vlast Otoka je došla 1565. godine i ušla je u sastav krupske kapetanije. Pripadala je Kadiluku kamengradskom. Imala je stalnu posadu sve do 1838. godine kojom je zapovijedao ćehaja (pomoćnik) krupskog kapetana. Posadu otočke tvrđave 1757/1758. godine činilo je 70 nefera i zapovjednika s plaćom od 818 groša. U blizini grada nalazilo se naselje čiji su se stanovnici u vrijeme opasnosti sklanjali unutar tvrđave. Nakon osmanskog osvajanja, većina stanovništva odselila je u Hrvatsku. Neke su starosjedilačke porodice ostale. Predaja kaže da je tako ostala porodica Bratić, koja je kasnije prihvatila islam. Od njih vuku porijeklo današnji otočki Bratići, Hadžići, Nuhanovići i Mašići. Dizdar tvrđave bio je iz porodice Mašić. Ostale su porodice doseljeničke.
Prema predaji, prvi doseljenici u Otoku nakon njenog osvajanja zvali su se Mustedanaga i Bešo, koji su došli iz unutrašnjosti carstva. Moguće da su to članovi posade otočke tvrđave koji su ovdje zasnovali porodice. Mustedanagini potomci današnji su Mustedanagići, Omerćehajići, Dekanovići, Jusići, Handanagići, Hasanagići, Mujkići, Sejdići, Okići, Pašići, Islamovići, Suljkanovići, Fetići i Osmanlići. Bešini potomci današnje su porodice: Bešić, Bajrić, Kahrimanović, Alukić, Begić, Fajić, Redžić, Suljić i Šahinović. Nakon pada Like i Krbave, najveći broj muslimanskih porodica izbjegao je u Krajinu. Tako je i znatan broj ovih porodica doselio u Otoku. To su porodice: Komić, Varmazović, Džeferović, Alijanović, Mujagić, Mehić, Mujanović, Lelić, Mehadžić, Sumbuljević, Halilović, Vranić i Sudić. Prema istoj predaji, sve ove porodice, izuzev posljednje dvije, potomci su udbinskog serdara Husrefa. Ostale bošnjačke porodice doselile su iz drugih mjesta bosanskokrupske kapetanije.
Otočki grad snabdijevao se municijom i potrebnim namirnicama najčešće rijekom Unom. U grad se preko Une prelazilo skelom koja je mogla prevoziti između 15 i 20 osoba. Unutar grada, odmah po njegovom zauzeću, Osmanlije su sagradile džamiju. Na istom mjestu i danas se nalazi džamija koju su neprijatelji palili i rušili nekoliko puta. Neprijateljske vojske više su puta napadale Otoku. Nakon poraza Osmanlija pod Bečom, austrijske i hrvatske čete opustošile su Otoku 1685. godine pod komandom grofa Herbersteina. Tri godine kasnije (1688) hrvatski ban Nikola Erdӧdy s velikom vojskom ponovo je napao Otoku i opustošio njenu okolinu. Tvrđavu nije uspio zauzeti zahvaljujući otporu branilaca. Iako je svaki napad neprijatelja na Otoku manje-više bio “Sizifov posao”, maštanja o zauzimanju ovog kao i drugih krajiških gradova nisu prestajala. Razni špijuni i agenti često su osmatrali i bilježili stanje na granici. Jedno austrijsko izvješće iz 1834/35. kaže da je otočki grad slab, da su u njemu četiri topa i da je u Otoci 300 stanovnika, od čega 100 boraca. Otočka tvrđava napuštena je 1838. godine.
Otoka i njeno stanovništvo često su bili meta napada i uznemiravanja i od strane lokalnog pravoslavnog stanovništva. Ti su napadi posebno bili izraženi tokom ustanka Srba od 1875. do 1878. godine. Stari grad Otoka imao je veoma bitnu ulogu u čuvanju i zaštiti stanovništva i zapadnih granica Bosne. Stoga i ne čudi da se po zauzimanju naše domovine od strane Austro-Ugarske pristupilo i uklanjanju mnogih naših utvrda koje su prije samo stotinjak godina predstavljale noćnu moru za sve one koji su htjeli nauditi Bosni i njenim stanovnicima. U vrijeme vladavine Austro-Ugarske tvrđava se počela urušavati. Ipak, smrtni udarac ovom historijskom spomeniku zadala je takozvana narodna vlast, koja je 1945. godine planski rušila tvrđavu i njen kamen koristila pri izgradnji Doma kulture u Bosanskoj Otoci. Pravoslavne crkve u selima Ivanjska i Blatna također su građene kamenom s otočkog utvrđenja. Od Starog grada Otoke do danas su samo sačuvani ostaci nekad neprobojnih bedema.
JAPAR-GRAD
Stari grad Japar nalazi se 19 km sjeveroistočno od Bosanske Krupe. Smješten je na uzvišenju, na zavoju rijeke Japre, u blizini sela Hašani. Nalazi se na u ratu okupiranom dijelu općine Bosanska Krupa. To je srednjovjekovni grad smješten na sjevernom obronku istoimenog brda. Riječ je o manjem, čvrsto građenom gradu na preglednom položaju. Dimenzije utvrđenja jesu 22 x 16 metara. Sastoji se od jake okrugle kule prečnika oko 9 metara i duguljastog dvorišta 16 x 9 metara, s bedemom visine 5-6 m. Južna ulazna strana bedema je ojačana. Grad se prvi put spominje 1490. godine kao posjed knezova Blagajskih, odnosno Ivaniša Korvina. Početkom 16. stoljeća kaštelan grada bio je Juraj Sladović, kasniji kaštelan Obrovca.
Pod osmansku vlast došao je 1514. godine. Bio je u sastavu kamengradske kapetanije. U pisanim izvorima Japar-Grad se spominje u brojnim srednjovjekovnim kartama pod nazivima: Japar, Iapra, Lapra. U podnožju grada nalazilo se naselje. Ne zna se kada je grad napušten. Zasigurno je bio u funkciji do osvojenja Krupe 1656. godine i s drugim utvrđenjima bio ukomponiran u odbrambeni lanac nasuprot habsburške granice. Japar-Grad danas je najvećim dijelom u ruševinama, zarastao u šumu i veoma je ugrožen pošto do sada nisu poduzete nikakve mjere njegove dalje zaštite.
KALIN-GRAD
Svega nekoliko kilometara jugozapadno od Japar-Grada, ponad sela Potkalinje, smješteno je srednjovjekovno utvrđenje Kalin-Grad. Tvrđava, orijentirana u pravcu sjever-jug, građena od lomljenog kamena, smještena je na jednoj strmoj glavici iznad potoka Kalin i Grabež. Prilaz gradu moguć je iz pravca Benakovca, dok je pristup s drugih strana skoro nemoguć. Približno rekonstruiran osnovni plan obuhvata zapadnu poligonalnu kulu, nasip prema drugom kraju glavice i dvije kule nad strmom padinom. S južne i zapadne strane primjećuje se podzid kružnog oblika. Lokalitet je vjerovatno iz 14. ili 15. stoljeća.
Pisana građa o ovom utvrđenju skoro da i ne postoji. Ne nalazi se u starim kartama, planovima i izvještajima, tako da je njegova historija potpuno obavijena velom tajne. Domaći historičari također ga zaobilaze i ne spominju ga. Koliko je poznato, na ovom području nisu vršena ni opsežnija arheološka istraživanja. Grad je imao posadu i kaštelana. Kalin-Grad najvjerovatnije je došao pod osmansku vlast kada i Japar-Grad 1514. godine i pripojen kamengradskoj kapetaniji i kadiluku. Zbog neposredne blizine neprijateljske granice, u gradu je vjerovatno bila i osmanska vojna posada, a sam je grad zajedno s ostalim utvrđenjima uključen u odbrambeni sistem granice.
Tvrđava je zasigurno imala svoju posadu sve do osvojenja Krupe 1565. godine, a možda i duže. Sam naziv utvrđenja koji se sačuvao do danas, tj. Kalin, izveden je iz turske imenice Kale, što znači tvrđava. Ovo bi jednim dijelom moglo da ide u prilog tvrdnji da su Osmanlije bile smještene u ovoj tvrđavi. Stari grad Kalin danas je u ruševnom stanju. Zdanje niti ko štiti niti se ko za njega interesira. Zidovi su urasli u šumu, a konzervatorsko-restauratorski radovi na utvrđenju do sada nisu rađeni. Kalin-Grad jedan je od zaboravljenih bedema s kojih se nekad branila Bosna. Danas, prepušten nemilosrdnoj prirodi koja ga uništava i nezainteresiranim pojedincima, čeka da nestane i ovo malo što je od njega ostalo.
STARI GRAD OBROVAC
Ostaci Starog grada Obrovca nalaze se 6,5 kilometara jugozapadno od Bosanske Krupe, između naselja Grmuša i Srbljani. Tvrđava je podignuta na desnoj obali Une, nasuprot naselja Miostrah. To je srednjovjekovno zdanje za koje neki historičari pretpostavljaju da potječe još iz kasnog bronzanog i željeznog doba. Grad je u lošem stanju i od nekadašnje tvrđave ostali su samo temelji koji ukazuju na izduženo pravougaono zdanje orijentacije sjever-jug. Temelji grada jesu dimenzija 40 x 15 metara. Do sada su sačuvani ostaci cisterne ili okrugle kule, manje kvadratne prostorije i višeugaone male kule ili tabije. Grad je ucrtan na starim geografskim kartama kao: Obrovas. Obrovaz, Obrowatz, Obrowitza, Obrouazo, Obrowacz, Obrouatz, Obrouaz i Bobrouaz. Nije poznato vrijeme nastanka ovog grada, ali se početkom 15. stoljeća u izvorima pominju plemići obrovački.
U drugoj polovini 15. stoljeća ovaj je grad čuvala posada sastavljena od kraljevih vojnika. Tada je kaštelan u Obrovcu bio Pavao Krnčić, koji je 1488. pružio žestok otpor i odbio napad osmanske vojske. Okolina Obrovca ovom prilikom bila je popaljena i poharana. Krajem 15. stoljeća kaštelan tvrđave bio je obrovački plemić Juraj Sladović, kome je ugarski kralj 1501. godine ustupio svoja kraljevska prava na grad. Obrovac je pod osmansku vlast došao oko 1514. godine. Iako su osmanski zapovjednici, radi efikasnije odbrane granice, namjeravali da obnove tvrđavu, od toga se odustalo nakon što je ratoborni Ferhat-paša Sokolović 1576. godine zauzeo Bužim i Cazin, koji su bili važniji i utvrđeniji gradovi. Od tada je Stari grad Obrovac prepušten vremenu i okolnom stanovništvu, čijim je djelovanjem nekad moćna tvrđava porušena do temelja.
