I tako je Lim nosio mostove, kuće, carstva, države i državna uređenja, godine i stoljeća, pričajući neprolaznu priču o jednom mostu koji je spajao obale i ljude. I baš kako i ime njegovog graditelja sultana Mehmeda II nosi značenje onog koji je hvaljeni, tako i prijepoljski Fatihov most bi nalik tom značenju. Bi hvale vrijedan. Od tada do danas mnogo je vode Limom proteklo. Izgleda da je Lim nosio sve osim sjećanja na jednu ćupriju i onoga koji naredi da se ona podigne baš tu, na tom mjestu.
A sjećanje seže do kraja XIV stoljeća, kada se na prostore Balkana počinje širiti Osmansko Carstvo. Njegova vojska morala je prelaziti mnogobrojne balkanske rijeke. Na jednom od tih vojnih puteva našli su se i središnji dijelovi Sandžaka, odnosno Prijepolje i prijepoljski kraj. Zbog toga je, početkom druge polovine XV stoljeća, na Limu podignut most koji je imenovan po njegovom graditelju sultanu Fatihu hanu.
Osmanska mostogradnja primjenjivala je dvije tehnike pri izgradnji mostova. Bili su građeni ili od drveta ili od kamena. Međutim, prijepoljski Fatihov most bio je izgrađen kombinacijom kamena i drveta, po čemu je skoro jedinstven u cjelokupnoj osmanskoj mostogradnji. Osmanski graditelji podigli su na prostorima Balkana stotine i stotine drvenih mostova, od kojih su neki bili grandioznih dimenzija. Ni jedan od tih silnih drvenih mostova nije sačuvan do danas. Međutim, kroz cijelih pet stoljeća opstao je prijepoljski Fatihov most upravo zbog tehnike kojom je građen, popravljan i obnavljan. Uz sve to, njegov opstanak do dana današnjeg potvrđuje i važnost koju je imao.
Od prvih spominjanja u historijskim dokumentima pa sve do danas most na Limu u Prijepolju nazivan je Fatihovim mostom. U tome što se kroz toliko stoljeća nije zaboravilo na ovu historijsku činjenicu, odnosno u tome što se u tako dugom periodu nije zaboravilo u čije ime i u koje je vrijeme ovaj most podignut, jedna je od potvrda autentičnosti tog naziva. Veći je broj historijskih dokumenata s kojima se potvrđuje da je sultan Mehmed II El Fatih graditelj mosta u Prijepolju. Među tim dokumentima najvažniji je onaj koji se nalazi u istanbulskom državnom arhivu, a u kojem je decidno navedeno da je sultan Mehmed II El Fatih (Mehmed-han) u Prijepolju podigao veliki most na Limu. Ovaj, najvažniji dokument predstavlja Popis ušurdžija u kazi Prijepolje u Hercegovačkom sandžaku. Popis ušurdžija predstavlja popis onih koji su svoje timarske obaveze plaćali desetinom.
Na najstarijim fotografijama prijepoljskog Fatihovog mosta vidi se da je drvena konstrukcija mosta postavljena na niskim kamenim kulama. Mala visina ovih kula bila je razlog što je Lim, u vremenima velikih poplava, oštećivao ili odnosio drvenu konstrukciju mosta. Ovaj problem riješen je 1908, kad su tadašnje osmanske vlasti nadzidale stare kamene kule, odnosno povećale njihovu visinu, tako da voda Lima više nije mogla ugroziti drvenu konstrukciju mosta. Na taj način prvobitne kamene kule Fatihovog mosta iz perioda od 1463. do 1965. god. zauvijek su ostale na mjestu gdje se i danas nalaze. Njihove dimenzije jesu promijenjene, ali su one stoljetni svjedoci postojanja prijepoljskog Fatihovog mosta.
Ipak, od starih vremena ostade najpoznatija ona fotografija Fatihove ćuprije na kojoj su osmanski i austrougarski stražar. Dvije vlasti i dvije carevine, a jedan most. Bilo je to nakon odluka Berlinskog kongresa, kada je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Njen cilj bio je, međutim, i Novopazarski sandžak, koji je imao izuzetan značaj za njene planove prema istoku. Tim je odlukama ovo područje i dalje ostalo u sastavu Osmanskog Carstva kao međuprostor između Bosne i Hercegovine, na jednoj, te Kneževine Srbije, Kosova i Crne Gore, na drugoj strani.
Ugarskoj je priznato pravo da u Pljevljima, Prijepolju i Priboju stacionira 4 do 5 hiljada vojnika i oficira, s tim što je i Osmanskom Carstvu odobreno da na tom području može držati istovjetne vojne snage. Tada austrougarska vojna posada zaposjeda lijevu, a turska desnu stranu Fatihovog mosta sa stražarnicama. Austrougarska vojska ostala je u Prijepolju sve do aneksije Bosne i Hercegovine 1908.
Ništa manje zanimljiva bila je jedna tužna epizoda prijepoljske i bošnjačke historije. Priča je to o sukobu dvije vojske na Fatihovom mostu u doba Velikog bosanskog ustanka i Pokreta kapetana i ajana, koju je predvodio Husein kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne. Bitka se odigrala u maju 1832. i u njoj je poginulo više stotina ljudi. Osmanska vojska, koja je nadirala iz pravca Sjenice prema centralnoj Bosni, s ciljem da uguši pokret Husein-kapetana Gradaščevića, sukobila se s bošnjačkom vojskom, koju je predvodio Hadži Mujaga Prijepoljac. Bio je to prijepoljski kapetan, muteselim grada i jedan od najbližih ljudi Husein-kapetana Gradaščevića i njegov vjerni haznadar.
Hadži Mujaga je okupio bošnjačku vojsku koja je brojala oko 600 vojnika, naspram preko 30.000 sultanovih vojnika. Bitka je trajala dva dana, uz neviđeno junaštvo Bošnjaka koji su bili spremni svi položiti svoj život na vjernost Husein-kapetanu Gradaščeviću i svom komandantu Hadži Mujagi. Na kraju se to skoro i dogodilo jer se Bošnjaci nisu mogli oduprijeti brojnoj sultanovoj vojsci. U bošnjačkoj vojsci preživjelo je svega 17 vojnika.
Fatihov most nije samo kroz historiju privlačio pažnju. I zadnjih mjeseci bio je u žiži interesiranja. Razlog tome jesu dvije inicijative koje su vezane za ovaj most. Prva inicijativa odnosi se na vraćanje kamene ploče iz 1909. godine, a koja govori o obnovi mosta za vrijeme sultana Mehmeda V Rešada. Taj natpis nađen u Limu i sačuvan do danas svjedok je obnove mosta i vrlo je značajan jer predstavlja artefakt koji svjedoči o trajanju i obnavljanju mosta kroz historiju. Ova je inicijativa ispred Bošnjačkog nacionalnog vijeća upućena na odlučivanje Opštinskom vijeću Opštine Prijepolje. Međutim, po svemu sudeći, vraćanje ove kamene ploče nailazi na brojne prepreke jer predstavnici srpskih stranaka ne žele da se ta ploča nađe na mostu.
Drugu inicijativu podnijeli su Prijepoljci Almir Mehonić i Ferko Šantić, i to Bošnjačkom nacionalnom vijeću, a na osnovu Zakona o nacionalnim savjetima Republike Srbije, koji u članu 22. predviđa mogućnost da BNV autonomno utvrdi tradicionalni naziv mosta na bosanskom jeziku. Poslije te odluke BNV-a ona bi trebala postati zvanična i objavljuje se u Službenom glasniku Republike Srbije. Dakle, Zakon je jasno naznačio da je krajnja instanca za ovu odluku BNV i da druge ustanove i organi ne mogu davati tumačenja niti blokirati odluku Nacionalnog savjeta po ovom pitanju jer je Fatihov most, po ovom prijedlogu, tradicionalni naziv na bosanskom jeziku. One koji ne govori bosanskim taj naziv ne obavezuje, ali, isto tako, prema Zakonu, o tradicionalnom nazivu na bosanskom jeziku ne donosi odluku ni Opštinsko vijeće, ni predsjednik Opštine, ni ministarstva, već isključivo BNV.
Inicijativu o tradicionalnom nazivu “Fatihov most” već je u formi prijedloga odluke usvojio Izvršni odbor BNV i ona će se naći na prvom zasjedanju Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Osvrćući se na brojne medijske natpise koji su se u vezi s ovom inicijativom pojavili u srbijanskoj štampi, ističe se da u nazivu Fatihov most nema ništa sporno, protivzakonito, tendenciozno, iritirajuće. Ništa zbog čega bi se ogromna većina prijepoljskih Bošnjaka i ostalih koji podržavaju ovu inicijativu trebala povući, podleći medijskom pritisku i odustati.
Ugledni srbijanski list Novosti već se nekoliko puta, kroz tekstove i kolumne, bavio navodnom spornošću ove inicijative. Naravno, nisu Novosti jedine. Nije se zaustavilo na tome pa su i poslanici vladajućeg SNS-a, ali i prijepoljski odbor Dveri energično ustali protiv ove inicijative.
Međutim, prijepoljski Bošnjaci, koji čine polovicu stanovništva u ovom gradu, kažu da je inicijativa utemeljena na zakonima Republike Srbije i na nepobitnim historijskim argumentima. Podvlačimo, poštuje se ako neko želi Fatihov most zvati drugim imenom, ali isto tako naši sugrađani i komšije trebaju poštovati želju onih koji žele tradicionalni naziv na našem maternjem bosanskom jeziku, jeziku koji je u službenoj upotrebi ravnopravno sa srpskim jezikom na teritoriji opštine Prijepolje. To poštovanje je čin tolerancije, uvažavanja, suživota. To je dvosmjerni proces. Sve je drugo čin diskriminacije.
