Na Gradini nema grada. U bumbarovoj zujevini šušte stoljeća oko tek stasalih tratinčica, penju se uz uvojke žalosnih vrba i zatežu ih kao strune na harfi. Njihova napetost vri u naboju čahure u kojoj zamiče potrošeni dan – daleke mesingane noći zgužvane u barutnom vonju. Batrgaju se vremena kao presječen jezik natekao sred želje da ispriča priču koja raste, strastveno, i buja i zri i izaći bi i naći smiraj u uhu slušača utrnulog od čuda.
Naboj je takav da latice na haljini rascvale trešnje, uzdignute umjesto glavne kule mišljenog grada, pucaju kao čelemaši nad rešetom kojeg okoštale seljačke ruke pretresaju nad plamenom, a po njemu, drobeći vrijeme, cvileći pobjedonosno, skakuće kukuruzno zrnevlje i, u vrhuncu svoje smrtonosne igre, koja će mu ipak podariti novi život, puca i prangija i rasprskava se u bijeloj raskoši, leteći nebom kao zvijezde repatice. U toru bleje ovce i laje bosanski tornjak, mreška se voda zarobljena u huku pumpi među betonskim zidovima bazena izgrađenog tačno na mjestu gdje je mašta zidala stražarnice, i kapije i cijeli jedan grad.
Više nema grada na Gradini. Uvrh brda tek tragovi opkopa i u njima, kao struhli korijeni zuba u sirotinjskim vilicama, čuče kamenovi pocrnjeli od plamena u kojem, spepeljen vrućicom nadahnuća, stajaše drven grad. Prenosioci davnih priča, nestrpljivi da dođu do kraja svojih pripovijesti prije nego horozovi najave praskozorje, spajaše te dvije u jednu riječ pa kazivahu Drvengrad, kao da je stvaran, kao da su od njega na Čungaru ostale kule i zidovi, kao nad Cazinom, kao nad Mutnikom, kao nad Unom sred Brekovice i Ostrošca, kao da mu je takav naziv od pamtivijeka. Ali oni koji vjeruju da postoji samo ono što se da izmjeriti korakom i metrom, preliti iz sahana u sahan, razmrviti u avanu i stucati u prah, ne dadoše ni da postoji ni da mu se ime nadjenuti može.
Hugo Jedlička, inžinjer Zemaljske vlade, dođe godine 1891. u Cazin nekim poslom. Dočuo je tada “različite priče, što ih narod ondašnje okoline kazuje o nekakome gradu, koji da je tu nekoć bio”, tri godine kasnije u tekstu “Gradina Čungar kod Cazina” objavljenom u trećem svesku Glasnika Zemaljskog muzeja, zapisat će njegov kolega i zemljak, Čeh, Vjeceslav Radimski, arheolog i tragalac za rudarskim blagom kojem imamo zahvaliti za temelje bosanske mineraloško-geološke zbirke. Povučen tim pričama, ostade Jeglička duže u Cazinu nego što je planirao. Dovedoše njega pred Selman-bega Cerovića, vlasnika zemljišta na Čungaru, i ispod njega, i dalje, do Osredka, do Slatine, do Čizmića. Njih dvojica stadoše se “dogovarati radi prekopavanja tog velikog nasipa”, piše Vjeceslav i pogledom klizi preko bijelih pranišana s izbočenim jabukama.
Stoje oni tako kao da su se dlanom oslonili o kuk i isturili laktove, a pod trouglim njihovim čelima raširio se uklesani polumjesec kao da mu se smiju. Opet ih je neko prekrečio. Stražari što po cijeli dan stoje pred zgradom Zemaljske vlade ni ovaj put nisu uspjeli da vide ko to dolazi i bijeli te stećke uspravljene u nišane pred Alipašinom džamijom, kao što nisu vidjeli ni prošlog proljeća, ni pretprošlog, nijednog otkako im je naredio da posebnu pažnju obrate na te stele i da mu dovedu onog ko krišom dolazi i svakog proljeća pred Đurđevdan udara krečom po njima. I sklizne pogledom Vjeceslav po ružičnjaku sve do kamene ćuprije preko Koševskog potoka – toliko je zavolio da mu kad-kad dođe da, kao dijete, na jednoj nozi, skakućući tačno iz kamena u kamen, pređe preko njenog hrbata tamo i ovamo, i opet, i još jednom, samo da ga nije stid i da nije carski službenik pa se u njegovom ugledu i karakteru ogleda i ugled i karakter cijelog carstva i kraljevstva, najvećeg.
I tako, ponovo spušta pogled na papir, povlači perom i zanosi se u njegovoj škripi, a da ni najsitnijim trunkom svoje pameti nije svjestan da ga već sljedeće godine zima neće zateći na ovom svijetu i da će ga srčana kap pokositi baš tu pored tog mostića, iznenada, usred bijela dana, dok bude uvlačio dim iz svoje lule i zamišljao kako će onog dana kada se konačno bude opraštao od ove surove i prekrasne zemlje doći ovdje i odsanjati svoj veliki san, zavrnut će nogavice i pikajući komadić cigle ispred sebe, kao u igri školice, preskakutati iz kamena u kamen, svaki, uzidan u ovu ćupriju što ga je sasvim opčarala.
Ali Jedlička ne nađe grad. Oni koji mu pripovijedaše o njemu odjednom nestadoše kao da su u zemlju propali. Samo se Selman-beg Cerović isprsi ispred njega i napomenu ga da mu je prije nego će zakopati govorio da su to bapske priče i da one koji ih šire treba odmah pohvatati i u haps. Smjerni se Jedlička samo skrušeno smješkaše pokazujući Selman-begu nekakvo ugljenisano iverje i pocrnjeli pijesak i mrk kamen i govoraše mu da nije uzalud kopao te mu objašnjavaše da je ovdje nekada davno, prije više od dvije hiljade godina, bilo žrtvište, pa mu pokazuje nagorjele kosti, životinjske zube, jedan komad hrđom izjedenog željeza koji je nekada možda bio motika, pa dlijeto, i još jedno, veće, komad noža i komad bronze i na kraju fibula, dobro očuvana, rebrasta joj stremenka, ukrašena dugmićem, sav zanesen govori Jedlička, a kada ga Selman-beg priupita šta je to, ta fibula, te mu ovaj odgovori da je to šnala za kosu, dođe ovom, Selman-begu, da se nasmije, i sebi i ovom zgubidanu pred njim, ali umjesto toga samo zapucketa jezikom od nepce, čudeći se, ne tom tako vrijednom pronalasku, kako misli Jedlička, već tome da se odrastao i školovan čovjek, carski službenik, premeće po ovom blatu zbog nekakve stare ukosnice, a i on s njim, beg i Krajišnik i gdje mu je nam.
Iste godine, čim Jedlički otesaše drveni sanduk u koji položi onu hrđotinu s Gradine i ispratiše ga preko Mihaljevca za Bihać, priča o gradu koji je nestao u plamenu premetnu se u priču o ćupu punom zlata. Nju najvjerovatnije raširiše isti oni koji su pričali priču o gradu pa nakon Jedličkovog odlaska ponovo izmigoljiše iz svojih rupa i nastaviše kovati nove legende i vesti drugačija predanja. Sada su posjedovali i dokaz kakav nikada nisu imali za pripovijesti o drvenom gradu koji nestade u vatri i s njim svi njegovi stanovnici koji ne htjedoše da se predaju ni Grku, ni Rimljaninu, ni Vlahu, nikom, rasplitali bi na sve strane, i široko, svoje tajanstvene pelegare bez kraja...
A sada su, nakon priče o ćupu punom zlata, onima koji bi ih gledali sa sumnjom u očima, podastirali Jedličeka te ih pitali misle li oni da bi Švabo – nije Švabo, nego Čeh – nije ni Čeh nego Slovak – da bi Čeh, i da bi Slovak, i da bi bilo ko kome vrane ne iskljucaše pamet onoliko kopao i prevrtao zemlju kako bi iz nje izvukao zahrđalo gvožđe. To pitanje lahkovjernima nije dalo mira i po cijelu noć je raspinjalo čašafe njihove mašte te ih pred zoru dizalo i tjeralo da zgrabe kramp, i lopatu, i trnokop pa trčimice na Gradinu i kopaj potajice jer ćup negdje mora biti i u nijemo zlato, pun.
Jedan iskopa šljem. Dok je kopao, odjednom se zemlja pod njim otvori i on propade u nekakvu rupu i pred njim bljesnu ćup. Kad je podigao fenjer da ga osvijetli, ukazaše se pod ćupom kosti i poviše njega lobanja i on shvati da je propao u nečiji grob. To saznanje nadignu u njemu takav strah da je u trenu zaboravio i ćup i košulju koju je svukao sa sebe da ga omota. Baci košulju preko onih lobanja, dade se u bijeg i nadignu takvu vrisku da razbudi cijelo selo.
Kad su se s fenjerima ispred sebe popeli gore, zbilja, ljudi nađoše grob i kostur i na rebrima mu stoji kaciga, stvarna, kao da je poslije kakve teške bitke zalegao u travu, skinuo svoj šljem s glave i stavio ga na grudi, vrijeme i tolika stoljeća nisu je ni takla. Selman-aga uze onu kacigu, odnese je u Cazin kotarskom predstojniku, a ovaj je posla u Sarajevo. Sutradan Selman-aga objavi da će živog odrati onog kojeg uhvati da kopa po njegovoj zemlji i narušava smrtni mir pokojnika davno zaleglih u vječnosti.
U narednom broju Glasnika Zemaljskog muzeja, onom iz jeseni 1894. godine, kustos prapovijesne arheologije Franjo Fiala, kojeg poslaše u Cazin da traži još gvožđurije na Gradini, opisuje kacigu i grob u kojem je nađena. U grobu “bijahu tri kostura”, piše Franjo, “i to jedan odraslog čovjeka i dva od prilike desetogodišnje djece, koja su ležala na desnoj strani onog čovjeka. Na prsima kosturovim ležahu dvije željezne stremenke ili halke. To ili su bile ručice štita ili kakve drvene posude; kraj nogu, s otvorom gore okrenutim bila je postavljena broncana kaciga”.
Iako u uvodu u tekst piše baš ovako: “U proljeće godine 1894. nagjoše seljaci u velikom jarku na jednom odronjenom mjestu broncanu kacigu, koju je kotarski predstojnik cazinski, gospodin pl. Szirmay poslao zemaljskom muzeju”, Fiala se ne ustručava da kaže da je kaciga “bila postavljena” kraj nogu, kao da ju je on vidio ondje gdje je stajala. Da li je kacigu onaj koji ju je prvi ugledao pa mu se pričinila u ćup, batrgajući se na sve strane kako bi iskočio iz groba, tom prilikom srušio s grudi pokojnika pa se otkotrljala do njegovih nogu te ju tako zatekao Selman-beg kada je došao, ili je sam Selman-beg imao neki interes da kaže predstojniku da je stajala kraj nogu, to nikada nećemo saznati, ali čudi činjenica da je Fiali bilo sasvim logično da kaciga stoji pored nogu, i to “s otvorom gore okrenutim”, tako čovjek piše.
Nakon pronalaska kacige, legenda o ćupu dobi konačan i poučan svršetak. Kazuje ona kako se nekada davno na vrh Čungara prostiraše najplodonosnija njiva u cijelom kraju. Svi zavidješe dvojici braće koji je naslijediše i cijeli život dijeliše njen urod i poslove na njoj. Povrh svega, pričahu da je njivu uvečer obasjavala svjetlost s vatre koja sama od sebe izbijaše iz zemlje. Vatru su mogli vidjeti samo oni na čije se duše ni jedan grijeh zemaljski težinom svojom svalio nije. Potajice, u dubinama noći, ta se vatra isijavala iz zlatnih dukata, u ćupu, koji nekada davno, ko zna kad, zakopa, ko zna ko.
Jednom su dva brata orala njivu. Svaki je tjerao svoje volove, bojeći se da će, prekinu li tu tradiciju koja se u njihovoj porodici gajila otkad za sebe znaju, njiva njihova podbaciti pa roditi urodom kakvim rađa svaka obična njiva na Krajini. Jedan je brat išao s jedne strane, od istoka na zapad, a drugi u suprotnom smjeru, jer i to bijaše po tradiciji i njihovom sujevjerju. Tako se i moglo desiti da je mlađi brat bio skroz na drugom kraju kada je stariji osjetio kako mu je nešto zapelo za plug i prevalilo se i začuo je zveket i ugledao kako se u crnici pred njim prosu nekoliko zlatnika. Odmah je znao da je to ćup o kojem je slušao još od svojih prvih sjećanja. Kad je čučnuo da kobajagi izbaci još jedan kamen i razgrnuo zemlju, vidio je još nekoliko dukata i dršku ćupa koja viriše iz zemlje. Brže-bolje on pohvata dukate, sve gledajući brata, koji, nasreću, nije podizao glavu, već bijaše pognut, s kajasima prebačenim oko vrata, sav nalegao na plug da mu brazda, jadnom, bude što dublja.
I stavi stariji brat dukate u njedra, zgrnu zemlju na dio ćupa koji je virio i uspravi se. Prvo je, sasvim ležerno, kao da se ne dešava ništa neobično, obrisao znoj s čela, skinuo kajasa s vrata i otpregao volove. Tada zovnu brata i reče mu da vodi konje u podnožje, na potok pored mlina pa neka ih napoji, a on će, kako je to običaj i kako to uvijek rade kada oru njive, razmotati bošču, koju im je spremila njegova žena, jer danas je bio njen red, i poredati jela po njoj.
Mlađi brat podignu glavu k nebu, a onda obori pogled i premjeri vlastitu sjenu, jedva da je iznicala iz njega. Podne tek što bijaše minulo i nije prošlo ni pola sata otkako je hodža na cazinskoj munari pozivao na molitvu. Ali mlađi brat ništa nije pitao, ništa mu ne bi sumnjivo. I sam je bio obliven znojem, a sunce bijaše pripeklo kao usred ljeta, pa mu bude sasvim logično da ručaju ranije nego inače i da poslije ručka duže leže u hladu kako bi to radili kada bi vrućina postala nesnošljiva. I volovi već bijahu sasvim u znoju. Skinuo je s njih jaram i poduhvatio ih za uzice, u drugu ruku uze bratove i krenu niz strmen prema potoku.
Stariji brat ostade odvezujući bošču i vadeći iz nje pogaču, sir, luk, bokal s mlaćenicom, a onda sjede i smota cigar duhana. Pušio je gledajući kako se mlađi brat nateže s volovima, sve dok mu nije sasvim nestao iz vida. Dopušio je cigaretu do kraja, a onda brzo ustao, nabrzinu iskopao ćup i, ne pogledavši u njega, zavio ga u košulju. Kada se vratio, mlađi brat ne primijeti ništa neobično. Pregladnio, on navali na jelo svom silinom. Na kraju i on smota cigar duhana pa ga ispuši, a potom se protegnu u hladu pod brekinjom i zaspa.
Poslijepodne dovršiše njivu i u akšam zadovoljni krenuše kući. Mlađi brat bijaše ispunjen milinom što ga u njemu pokrenuo osjećaj dobro urađena posla pa je pogledivao u nebo i nastojao predvidjeti kakvo će vrijeme biti u narednim danima i kada će se moći vratiti na njivu sa zubačama i vrećom sjemena. Stariji brat bijaše ispunjen nestrpljenjem da što prije razmota bošču, u njoj košulju i da zaviri u dukate.
Tako su se rastali, svako svojoj kući, dogovorivši se da ujutro idu orati krčevinu s druge strane brda. Stariji brat je, sad sasvim razoren nestrpljenjem, toliko da je drhtao kao u groznici, uveo volove u štalu, nabrzinu stavio sijena ispred njih i utrčao u kuću. Zovnuo je ženu i odveo je u kirelj da im djeca ne smetaju. Pričao joj je kako će od nje načiniti sultaniju, kako nikada više neće morati uzeti motiku u ruke, ni vile, ni rogulje, ništa osim kašike, a nosit će svilu i kadifu iz Damaska i biserne perle iz Smirne. Žena nije shvatala ni jednu od riječi kojim ju je kitio i samo se smješkala zbunjeno, gledajući ga kako razmotava onu bošču i kako je toliko uzbuđen da je postao trapav pa ne liči više na sebe i mrsi prstima po onom čvoru i nikako mu ne polazi za rukom da razveže bošču. I jedva je odveza.
Tad iz košulje izviri ćup umrljan zemljom, a muž zagrli ženu i reče joj da će je uvečer okupati safurinima te dohvati ćup i nagnu ga, neprestano govoreći kako je našao dukate o kojima cijeli život sluša. Utom zanijemi, sasvim. Iz ćupa na sve strane sipala su govna i nikako ih nije mogao zaustaviti. Uzalud je ćup uspravio, i dalje govna su ciblijala i cijedila se niz sofru, kao da je osamnaest divova jelo pokvarenu hranu pa dobili proljev. Tad zavuče ruke u njedra, ali i otamo izvuče govno i zaplaka. Kažu da ga je do sabaha razum sasvim napustio. Izludio, on je do kraja života hodao po selima obljepljujući se vlastitim izmetom kao da se kažnjava.
Zvali su ga Safurin-dedo, Sultan od govana.
