Knjige, kao i ljudi, imaju svoje sudbine i neobične puteve. Takvu neobičnu sudbinu ima i jedan rukopis Hafizovog Divana. Kako je i kada došao iz Širaza u Bosnu, ne zna se pouzdano. Putovao je vjerovatno u nekoj karavani, konjskim bisagama, neko mu se divio dok ga je onako bogato ukrašenog minijaturama širaskih majstora čitao. Godinama je brižljivo čuvan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Ali stoljeća su ostavila svoje tragove. Na njemu su bila vidljiva oštećenja papira na više mjesta, pogužvanost i pocijepanost listova, uvez je toliko bio oslabio da su listovi ispadali, a korica, jako bogato ukrašena, bila je također oštećena. Rukopis je bio zaražen gljivicama, što je bilo najopasnije oštećenje. Ovaj jedinstveni spomenik kulture, upisan na UNESCO-vu listu “Pamćenje svijeta”, zbog takvih oštećenja krenuo je put svoje domovine, nekada Perzije, danas Irana. U Bosnu je došao na konju, a iz Bosne otišao avionom da bi se, pomno restauriran u Astana Kuds Razavi biblioteci u Mešhedu, ponovo vratio u Gazi Husrev-begovu biblioteku, gdje je prezentiran javnosti u novom sjaju.
Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove biblioteke sadrži 10.585 kodeksa rukopisa. Među njima je približno 600 rukopisa na perzijskom jeziku. Od tih 600 rukopisa na perzijskom jeziku dvanaest je različitih prijepisa Divana Hafiza Širazija, ali samo jedan od njih, i jedan jedini među svih 10.585 rukopisa, sadrži minijature s ljudskim i životinjskim likovima. To je ovaj upravo restaurirani.
RUKOPIS IZ 16. STOLJEĆA
Sam rukopis, smatra Munir Drkić, stručnjak za perzijski jezik i književnost s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, po svemu sudeći nastao je u drugoj polovini 16. stoljeća.
“To saznajemo iz načina na koji su urađene minijature. Potiče najvjerovatnije iz Širaza, iako su mnogi majstori koji su radili minijature putovali između Širaza i Bagdada pa je moguće da se neko obreo i u Bagdadu. Ipak je vjerovatnije da je urađen u Širazu zbog turbana na minijaturama koje su obilježje majstora iz Širaza. Drugi argument, koji potvrđuje da je nastao u Širazu, jeste taj što nema potpisa mecene, finansijera izrade rukopisa. Naime, oni su radili na takav način kako bi mogli prodavati rukopise. Zbog toga su mnogi od njih završili na carskom dvoru u Istanbulu. Od dvjesto rukopisa sačuvanih do danas, stotinu je iz širaskih radionica”, kaže Drkić.
Jedan od njih, eto, završio je i u Bosni.
“Ne samo ovaj rukopis, poezija Hafiza Širazija materijal je za dokumentarne i igrane filmove. Njeno prisustvo na području zapadnog Balkana, s Bosnom u srcu tog geografskog prostora, veoma je zanimljivo”, dodaje Drkić.

Hafiz Širazi je na prostor Balkana dolazio iz dva smjera i gledan je kroz dvoje naočale. Jedan je osmanska kultura, a drugi su bile zapadnoevropska, ponajviše germanska interpretacija i razumijevanje poezije ovog velikog perzijskog liričara, budući da je perzijska književnost općenito, a Hafiz Širazi kao njen odlični predstavnik u svom korijenu internacionalna, pa možemo reći i globalna tradicija. Zapravo, u osmanskom kulturnom krugu Hafizova je poezija sufijska, kao poezija pjesnika koji pjeva o Bogu, dok je u zapadnoevropskom kulturnom krugu (pogrešno i površno) shvaćena kao hedonistička.
Prema Drkićevim riječima, prvi južni Slaven koji se okušao u pisanju poezije na perzijskom jeziku bio je Mahmud-paša Anđelović Adni, koji je bio veliki vezir sultana Mehmeda Fatiha II. On je pisao po uzoru na Hafiza Širazija. U šesnaestom stoljeću, u periodu iz kojeg potječe ovaj rukopis, Širazijeva poezija stanovala je u Mostaru, pa možemo navesti imena dvojice pjesnika koji su pisali pod utjecajem Hafiza Širazija – to su bili Hasan Zijai Mostarac i Derviš-paša Bajezidagić. Učitelj Derviš-paše Bajezidagića na carskom dvoru u Istanbulu bio je Ahmed Sudi Bošnjak, koji je bio najveći osmanski perzijanista, jedan od najboljih komentatora Hafizovog Divana do dana današnjeg. Sudijev komentar Hafizovog Divana prevođen je na engleski jezik u 18. stoljeću, u 19. na njemački, a onda tokom 20. stoljeća svi su njegovi komentari prevedeni na perzijski jezik.
U 17. stoljeću Fevzija Mostarac pišući Bulbulistan, jedino prozno djelo bošnjačkog autora napisano na perzijskom jeziku, govori o osmanskom pjesniku Bakiju koji je umro 1699. godine, pa kaže: “Poeziju mu čitaju širom Perzije, cijene je u Širazu, Kandaharu, Saraksu i drugim gradovima i uče je pred učiteljem baš onako kako mi čitamo Hafiza”. Dakle, Hafiz je već postao opće mjesto, i njegova poezija kao takva. Tako je to bilo u osmanskom periodu.
“Sredinom 19. stoljeća došlo je do drugog filmskog obrata u recepciji Hafizove poezije. Naime, prvi prijevod na južnoslavenski jezik Hafizove poezije djelo je srpskog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja 1861. godine. U zbirci poezije Istočni biser Zmaj najviše pažnje posvećuje Hafizu, prevodi 37 njegovih pjesama i jednu mu posvećuje. Od tada kreće druga slika o Hafizu, predstavlja ga se kao pjesnika vinopiju i hedonistu, sklonog ovosvjetskim uživanjima. Zmajev prijevod, kao i društveno-kulturne okolnosti 19. stoljeća, doprinijele su daljoj popularizaciji Hafizove poezije pa Aleksa Šantić piše u Mostaru pjesmu San hafizov 1894. godine, Laza Kostić u Novom Sadu piše Hafizov raj, dok mu jednu pjesmu posvećuje i Safvet-beg Bašagić, ali on se ne zadržava na tome nego i prevodi Hafizovu poeziju, a time se bavi i Fehim Bajraktarević. Dževad Sulejmanpašić Hafizovu poeziju prevodi s njemačkog i objavljuje je u Sarajevu”, kaže Drkić.
Treba napomenuti da su svi ti prijevodi rađeni posredno, s njemačkog ili engleskog jezika, osim Bašagićevog, koji je prijevod iz originala s perzijskog jezika, što se može i osjetiti u kvalitetu prijevoda, što zbog direktnog prijevoda, što zbog pjesničkog Bašagićevog dara.
Od 1920-ih do kraja 20. stoljeća kod nas nastaje zatišje u recepciji Hafizove poezije, a onda se 1989. godine javlja veliki prijevod iz pera Bećira Džake, koji je nastao kao rezultat posjete Sarajevu tadašnjeg iranskog predsjednika, a sada vrhovnog vođe u Iranu Alija Hamneija.
DŽAKINO EPOHALNO DJELO
Bećir Džaka doktorirao je u Iranu, radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a ono što je najznamenitije iz njegove biografije jeste cjelokupni prijevod Hafizovog Divana. Ovo je krunski poduhvat ovog nadasve posebnog Bošnjaka. Prijevodom Hafizovog Divana ovdašnjim muslimanima pružena je prilika da kroz iščitavanje prelijepih rubaija imaju uvid u sve one teme koje su Hafizu bili važne. Njegove rubaije po svojoj ljepoti i mudrosti nimalo ne zaostaju za rubaijama ostalih
velikana. Džaka uočava kako Hafiz pjeva o tri vrste ljubavi: tjelesnoj, etičkoj i ljubavi prema Bogu. Iz Džakinog pera potekla su dva značajna djela iz oblasti perzijske književnosti. To su Historija Perzijske književnosti i Književni prijevodi sa perzijskog jezika u Gajretu, Beharu i Biseru.
Adže Šemsuddin Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed Hafiz eš-Širazi, pri čemu mu je vlastito ime Muhammed, umjetničko Hafiz, a počasno Šemsuddin, rođen je 1325/1326. godine u Širazu, gdje je 1389. godine i umro. Svoj rodni kraj napuštao je samo dvaput. Jednom je putovao u Kazrun i Jazd, odakle mu je rodom bila majka, a drugi put je krenuo put Indije i stigavši do Hormoza u Perzijskom zaljevu naišao na uzburkano more koje ga je toliko uplašilo da se vratio svom Širazu i nikad ga više nije napuštao. Rano je ostao bez oca, što je umnogome otežalo njegovo odrastanje i okretanje nauci jer su pravo na više obrazovanje u tom periodu uglavnom imali mladići iz imućnijih porodica. Hafiz se svrstava u red najvećih klasičnih perzijskih pjesnika ili, kako se obično veli, on je “najsjajnija zvijezda koja sija na nebu klasične perzijske poezije”, a u koje se uvrštavaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sa’adi, Hafiz i Džami‘.

Hafiz je svojim doživljajem poezije i jedinstvenim pjesničkim darom pokrenuo svojevrsnu revoluciju u samome pristupu poeziji pisanoj na perzijskom jeziku. S pravom ga je Sabaheta Gačanin nazvala “kanonskim pjesnikom od Balkana do Bengala”.
Divan Hafiza Širazija ubraja se u red perzijskih klasičnih tekstova koji su bili dobro poznati u bosanskom kulturnom kontekstu, a prisustvo ovoga teksta ogleda se kroz usmeno tumačenje i podučavanje pisanih komentara i refleksija Hafizove poezije kod bošnjačkih autora. Ovom prilikom donosimo neke stihove iz Hafizovog remek-djela.
Ustaj sakijo, žednim usnama prinesi pehar vina,
Isprva ljubav bijaše slatka, ali sada se javi gorčina.
Zbog mirisnog mošusa, koji vjetar nanese s njenog čela,
Koliko li srca krvlju natopi, uvojaka njenih crnina?
O, Hafize, počuj dobro, ako tražiš smiraj boli,
Kad te dirne miris Voljenoga, svijet napusti, srce mu zatvori!
Njegova poezija inspirirana je ljubavlju koja ključa i klobuča. Pjesnik se ljubavlju ograđuje od nereda, gorčine, nemorala, grijeha, laži kao pratećih obilježja svoga vremena i graciozno se kreće svojim unutarnjim svijetom u kojem dominiraju pijanstvo, gorljivost i opijenost, koji su samo simboli alegorije i aluzije, koji svojim značenjem aludiraju na nešto više; to je u prvom redu ljubav prema Bogu, kojom je Hafiz zapravo “zanesen” i koja je njegova najveća čežnja i inspiracija. Kako navodi Suljo Mustafić, “Hafiz pjevajući o ljubavi, vinu, opijenosti, ruži i bulbulu, on nas vodi od zemaljske do uzvišene, transcendentne ljubavi, do vječnosti koja jeste sjedinjenje sa Voljenim.”
Bez obzira na to što je Bosna mala država (geografski), a Bošnjaci malobrojan narod, ipak su dali veliki doprinos tumačenju, prevođenju i širenju poezije Hafiza Širazija.

