Ali ben Ziyad bio je musliman koji je 1468. otišao iz Toleda u Afriku ponijevši sa sobom veliku biblioteku. Nakon što je prošao kroz jug Maroka, Tuat (Alžir) i La Gualacu u Mauritaniji, nastanio se u Gumbuu, gradu koji se nalazi na zavoju rijeke Niger, sa još nekolicinom ljudi iz Al Andalusa koji su pošli s njim. 

Tako je nastala zbirka rukopisa, pergamenata i drugih knjiga koja nije prestala rasti sve do početka 19. stoljeća, kada je nestala i smatrana je izgubljenom. Međutim, skupio ju je i restaurirao Ismael Diadiè Haïdara, potomak Ziyadove porodice, Hispano-Gota koji su primili islam.

Diadiè je prije nekoliko godina započeo kampanju da ostavština njegove porodice ne bude izgubljena i da je svijet upozna. Zbirka je u starom gradu, nekadašnjem odmorištu karavana, u kući od ćerpiča. Njegovi su napori urodili plodom, vlada španske pokrajine Andaluzije izgradila je biblioteku u Timbuktuu a dio novca obezbijedila je porodica. Sporazumom je predviđeno mikrofilmovanje rukopisa radi budućeg rada istraživača.

Biblioteka, odlukom porodice, nosi ime pjesnika Joséa Ángel Valentea, koji je preminuo prije nekoliko godina. 'On je bio taj koji mi je najviše pomogao u Španiji da spasim fond', pojasnio je Diadiè.

Dokumenti o prodoru islama u Španiju, sudbina vizigotskih porodica nakon pada kraljevstva Toleda; progonstvo u Africi andaluzijskih književnika kao što su Es-Sahili iz Granade i Sidi Yahya al-Tudeli; prolazak Leona Afrikanca kroz krivulju Nigera; osvajanje Songajskog carstva od strane Almerijskog Yawdar-paše sa svojom vojskom Maora i španskih i portugalskih odmetnika, nekoliko stotina andaluzijskih rukopisa nalazi se u zbirci Kati, koja nosi ime Mahmud Kati, sina Ali ben Ziyada iz braka sa nećakinjom cara Songaija.

'Mahmudov daidža postao je vladar Songaija pod imenom Askia Mohamed. Mahmud Kati je odrastao na dvoru i tamo je upoznao Leóna Afrikanca, sina prognanih Granađana, koji je stigao sa svojim amidžom, ambasadorom kralja Feza', priča Diadiè, koji živi između Malija i Granade. Leon i Mahmud su obojica bili sinovi prognanika i obojica su ostavili važna djela o Africi.

Ostavština od više od 3000 rukopisa prenosila se s koljena na koljeno sve dok 1818. godine, zbog političkih problema, nije zatvorena i raspršena po ograncima porodice. Francuzi, koji su u Mali stigli 1895. godine, tražili su biblioteku, ali bezuspješno.

Zbirka je ponovno skupljena 1990. i otvorena 1999. godine. Poplave ili požari koji su izbrisali ili spalili dio spisa, termitski napadi i uništenje ljudskom rukom uticali su na neke rukopise, no još uvijek ih ima 3000, 'najviše potpisanih ili označenih od strane Mahmud Kati ili njegovi potomci', napisani na arapskom, hebrejskom, španskom i francuskom. „To je najvažnije andaluzijsko naslijeđe izvan Španije“, zaključuje Diadiè.