Sarajevo Film Festival. Dva slova i jedna riječ koja u augustu transformišu Sarajevo iz čaršije u epicentar regionalne, pa i svjetske kulturne scene. To je događaj koji s pravom nosi epitet najznačajnijeg u državi – motor ekonomije, magnet za turiste i, što je najvažnije, prozor u svijet filmske umjetnosti za jednu generacijama izmučenu zemlju. SFF je ponos grada, dokaz da se iz pepela može roditi kosmopolitski duh.

Ipak, svake godine, kako se približava ta augustovska sedmica, uzbuđenje zbog filmskih premijera i dolaska istinskih umjetnika biva pomućeno jednom gorkom pilulom – crvenim tepihom. Taj komad tkanine, koji bi trebao biti svečani ulaz u hram sedme umjetnosti, posljednjih se godina pretvorio u svoju suprotnost: u pozornicu za paradu kiča, provincijalne taštine i egzibicionizma jedne samozvane, ničim izazvane "elite".

Prisjetimo se suštine. Crveni tepih ispred Narodnog pozorišta zamišljen je kao prostor gdje će javnost pozdraviti autore, glumce, reditelje – ljude čija djela gledamo na platnu, one zbog kojih festival i postoji. Tim su tepihom, često u zapanjujućoj skromnosti, prošetali Robert De Niro, Angelina Jolie, Willem Dafoe, Bono Vox i stotine drugih velikana. Njihova pojava skupa sa odjećom bila je diskretna, a njihov fokus bio je na filmu, ne na sebi. Oni su bili gosti koji poštuju domaćina i svrhu događaja.

A onda se desio bosanski paradoks. Ljudi koji bi trebali sjediti u publici, ako i to, počeli su otimati prostor onima na pozornici. Crveni tepih SFF-a postao je šetalište supruga političara. Postao je modna pista za partnerice biznismena čija se imena vežu za sve osim za umjetnost. Postao je izlog za lokalne starlete, influensere i čitavu svitu novokomponovanih "građana" koji, obučeni u agresivno brendiranu odjeću sumnjivog ukusa i još sumnjivijeg porijekla, misle da pripadaju tu.

Ko su, zapravo, ti ljudi? Kakva je njihova funkcija, osim da vlastitim prisustvom devalviraju značaj trenutka? Gledamo ministre u pratnji supruga koje mašu publici kao da su upravo osvojile Oscara. Gledamo poduzetnike čija je jedina veza s filmom ta što ga ponekad pogledaju na Netflixu. Svjedočimo estetskoj blasfemiji gdje haljine sa previše šljokica i dekoltei koji prkose gravitaciji pokušavaju nadjačati suptilnu eleganciju filmskih diva koje stoje pored njih.

Ova pojava nije samo estetski problem. Ona je duboko analitički i sociološki pokazatelj stanja našeg društva. To je trijumf forme nad suštinom. To je mentalitet seoskog vašera preseljen u srce urbanog kulturnog događaja. Želja da se bude viđen, a da se nema šta pokazati. Potreba da se status demonstrira kroz vanjske markere – skupu odjeću, mjesto pod reflektorima – jer suštinskog pokrića za taj status nema.

Najveća žrtva ove parade taštine je sam Sarajevo Film Festival. Dok se istinske filmske zvijezde trude govoriti o svojim projektima, o umjetnosti i porukama koje njihovi filmovi nose, medijski fokus se, silom prilika, često izmješta na trivijalnosti. Analiza nečije toalete zasjeni analizu filma. Pitanje "odakle on/ona na crvenom tepihu" postaje glasnije od pitanja o budućnosti regionalne kinematografije.

Time se šalje poruka da SFF nije ekskluzivno mjesto za one koji su to zaslužili svojim radom i talentom, već da je dovoljna politička ili finansijska moć, ili jednostavno drskost, da se postane dijelom spektakla. To baca ružno svjetlo na organizatore i postavlja pitanje protokola: ko odobrava akreditacije za najvidljiviji dio festivala i po kojim kriterijima? Da li je zaista svejedno ko predstavlja lice SFF-a pred kamerama koje prenose sliku u svijet?

Kada supruga kantonalnog premijera, sklona morbidnom kičeraju, dobije više medijskog prostora od mlade rediteljice iz takmičarskog programa, festival gubi svoj kompas. Kada se biznismen bez ikakvog doprinosa kulturi slika sa svjetskim glumcem, on ne promoviše festival, već koristi festival za samopromociju, parazitirajući na njegovom ugledu.

Pred nama je novo izdanje festivala. Sarajevo će ponovo širom otvoriti vrata umjetnicima i gostima. Filmska magija će bez sumnje ispuniti kino dvorane. Ali ostaje ključno pitanje hoće li organizatori SFF-a smoći snage da zaštite integritet svog najsjajnijeg simbola. Hoće li crveni tepih ponovo postati staza časti za filmske stvaraoce ili će i dalje biti sajam kiča i taštine, korzo za one koji misle da se status može kupiti, a ugled odglumiti?