Zaboravlja se da je afera „Respiratori“ trebala prvotno da služi da izazove javni bunt koji bi završio protestima na ulici, i to ne bilo kojoj – onoj ispred KCUS-a i onoj na koju se gleda iz premijerskog kabineta Fadila Novalića. Pozivalo se na reakciju građana nakon što su avazovci Kešmer i Hadžović izmislili ubijanje pacijenata na KCUS-u. Međutim, do reakcije građanstva nije došlo, dijelom zbog sumnje u istinitost naučno-fantastičnih optužbi, a dijelom zbog toga da se u paranoičnoj atmosferi COVID-a nikome nije išlo u rulju da razmjenjuje bijesnu slinu. Odnosno želimo reći da se računalo da će aferom „Respiratori“ biti proizveden instantni efekt „Čaušesko“, scenarij koji je tadašnja opozicija grlato zagovarala, najavljujući ubistvo bračnog para Izetbegović. Fadil Novalić, kao žrtva urote antidržavne koalicije predvođene američkom kolonijalnom inkvizicijom u BiH, ne samo da je bio meta jer je u rukama imao vodeću ulogu u Federaciji BiH nego se računalo da je dovoljno omražen u narodu nakon višegodišnje medijske demonizacije. Ovog pripadnika Armije RBiH su čak ismijavali kao šeprtlju jer je kao ratni vojni invalid (ostao bez prstiju na rukama) imao problema sa stavljanjem zaštitne maske na lice.

Najgore od svega jeste da je Novalić odrađen i od zapadnih ambasada, koje su 2015. godine pozdravljale i navijale kada je postavljen na tu funkciju. Odrađen je u spletki koju su postavili i bivši SDA-ovci, a lansirali Radončićevi novinari, specijalci za tračeve i lažne afere. O, da, zamislimo samo to, bivši SDA-ovci koji su montirali Radončiću zatvor i razvalili koaliciju sa SBB-om sada su s istim sudjelovali u montaži Novaliću. Mala je utjeha što će u narednom valu čamparoidi montirati afere u svojoj novoj stranci, dok na kraju ne smontiraju i zapletu same sebe. Ne postoji drugačiji ishod.

Međutim, zamka je davno pripremljena. Žrtva je vabljena i vabi se i dalje. Montažeri među Bošnjacima tek su igračke u rukama srpsko-hrvatskih vukova i njihovih lobističkih uspjeha u kojima su bošnjački moralni kapital nakon Agresije i Genocida pretvorili u jednu veliku nulu koja se stalno nadala da će plus postati kada zakorači u Evropsku uniju. Zapravo nam se od rata naovamo priviđalo da mi Evropi pripadamo baš toliko koliko srbijanski krvnik sa svojim genocidnim namjerama ne pripada. Kako smo se samo prevarili! U toj prevari smo žrtvovali najvrednije – nacionalni ponos i dostojanstvo. Onaj bošnjački, a ne surogatni koji smo nazivali bosanskom nacijom i nečime što kao ulog ne znači ništa jer nije konstitutivna vrijednost i na što se Srbi i Hrvati grohotom smiju – nepostojeći narod Bosanci i Hercegovci. Na koncu smo završili u ideološki šizofrenoj situaciji da branimo građansku državu ustavnim pravima koja proizlaze iz bošnjačke konstitutivnosti.

Zalud je Crnoj Gori bio NATO, napredak na putu pristupanja Evropskoj uniji. Vratila se pod šapu srpskog roda uz istoimenu pjesmu koja je odzvanjala crnogorskim ulicama. Mitologijom kosovskog polja te moštima Lazara i Riste Sotone srpski se rod zaista ima čemu veseliti. Znaju što hoće i toga se ne srame. Rezultat je srpski barjak usred Podgorice. Što je najluđe, za taj posao su angažirali Albanca kojega su kao studenta odgajale sarajevske političke nauke. Očito je da, za razliku od drugih nacionalnih obrazovnih centara, na mjestu gdje bi se trebalo odgajati bošnjačke ideološke samohotke, u Sarajevu se odgajaju politički konvertiti i pehlivani na tri vode. 

Uzalud je Makedoncima bilo sve udvorništvo na euroatlantskom putu, sada im Bugari određuju obrazovne kurikulume. Zapravo, što će nam Bosna u kojoj Bosne nema? A Bosne nema bez Bošnjaka i njihove specifične kulture koji su joj gradivno tkivo. Jedino ako ne vjerujete u mit o bosanskim franjevcima kao čuvarima Bosne, vješto podmetan romantizam koji je trebao Bošnjake odmaknuti od slavnih dosega Istočnog Parnasa. I što je najgore od svega, u ime multikulture i varljivog zajedništva Bošnjaci su na to pristali. Ostali su bez gaća. I još moraju biti sretni da je tako, da im se koža ne dere sa živoga mesa.

Sada goli da stanemo pred ogledalo i spoznamo tu svoju nacionalnu mješinu, tu glavu koja je izrasla na ramenu, tu ruku koja viri iz stomaka i prosi naokolo, tu nogu koja viri iz stražnjice u nadi da će napokon sjesti, odmoriti i uživati u rahatnom životu. Sada goli pred ogledalom samoga sebe da napokon prepoznamo svoje krive izrasline i potražimo ljekara. Nije kasno, nikada nije kasno, ali ono što tišti jeste da će proći podosta godina da bismo se uopće mogli vratiti na popravni ispit. O Istočnom Parnasu bolje da i ne sanjamo jer mogla bi nas zaboljeti glava u koju su nam naselile franjevačke hostije.

Isti je igrač odradio i Crnogorce i Bošnjake. Isti igrač sada bi da odradi i Turke. Iste matrice, ista retorika, isti pristup. Međutim, kada dobijemo priliku za novi početak, a tome se nadamo, ne može više da se kreće s onim da „znamo šta nećemo, ali nije nam jasno šta ustvari hoćemo“.  To nas je dovelo do toga da ne znamo ni šta nećemo, pa nam je jedan kršćanski aktivist Schmidt pokazao gdje nam je mjesto – u magarećoj klupi valjda gdje bismo trebali biti sretni što uopće imamo pravo da dišemo. Zapravo neki novi početak ne može biti zbog vlasti kao jedinoj svrsi. Trojka je pokazala u naturi kako to izgleda u krajnjem obliku – rezultat je veleizdaja i države i naroda. Vlasti se valjda teži da bi se mogla ostvariti ideologija zbog koje se i krenulo u politiku, ideji za koju vjerujemo da može stvoriti društvene promjene i razliku.

Da je u svemu tome Fadil Novalić žrtva koja je podnijeta kako bi služila kao primjer nepravde i krajnosti u kojoj možemo završiti, da bude motivacijski uzor, da ima budilačku poruku u sebi, dobro bi bilo. Ali prema svemu sudeći, neće tako biti. Manji dio Bošnjaka osjeća prkos, najveći dio malodušnost, koja je mnogima na poziciji prilika da prikriju kukavički strah. Toliki da im ne gine ispovijed kod franjevaca dok čekaju da se scena presloži, da vide đe će se prešaltavati, u koju će rupu zabiti nojevsku glavu.