Među dobrovoljcima, plaćenicima i drugima koji su iz raznih pobuda dolazili ratovati tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je i Jackie Arklöv.

Jackie Arklöv je liberijsko-njemačkih korijena (usvojen i odrastao u Švedskoj). Bio je plaćenik na strani tzv. Herceg-Bosne i presuđeni je ratni zločinac. Na fotografiji objavljenoj na tvitu ispod snimljen je 1990-ih, tu ima oko 20 godina i nosi vlastitu neformalnu uniformu. U Švedskoj je sudjelovao u pljački banke za koju je dobio doživotni zatvor.

Jackie Arklöv, Liberian-German (adopted and raised in Sweden) mercenary on the Herzeg-Bosnia side and a war criminal. In the photo from the 1990s, he is about 20 years old and wearing his own informal uniform. In Sweden he took part in a bank robbery for which he received a life… pic.twitter.com/IdpG2giGyf

— History Hub (@HistoryHubb) December 13, 2024

Djetinjstvo u Švedskoj

Odrastao je u Storumanu, u unutrašnjosti regije Laponija. Još od tinejdžerskih godina bio je privučen i fasciniran vojnim životom. Sa sobom je u BiH ponio plavi notes gdje je redovno zapisivao svoja razmišljanja. Pod naslovom "Prvi put" detaljno je opisao osjećaj kada je "konačno mogao ubiti".

- Naciljao sam predjel stomaka, on se prevrnuo. U sebi sam osjetio šuplje uzbuđenje, ali on još nije bio mrtav. Moj neprijatelj je počeo da petlja okolo rukama i ispuštao prigušene krikove. Sada sam ciljao u kičmu i ispalio rafalno. Tresao se kratko, a onda je mirno ležao.

U tom trenutku, bol, oštar kao šiljak za led, udario mi je u srce. Odjednom sam se osjećao bolje nego što sam mjesecima, možda bolje nego godinama. Sad sam prvi put ubio. Osećao sam se kao da želim da nastavim. Osjećaj je bio nestvaran - napisao je. 

Jackie Arklöv rođen je u glavnom gradu Liberije Monroviji, od oca Amerikanca ili Nijemca i majke Liberijke. Došao je kao usvojeno dete u malo selo Ankarsund, koje se nalazi u općini Storuman (Švedska), kao dvogodišnjak 1975. godine. Kada je stigao sa svojim usvojiteljima, postao je jedini crni stanovnik sela. Za mnoge je on bio prva crna osoba koju su ikada upoznali. Tokom svojih školskih dana, Jackie je redovno slušao pogrdne epitete kao što su "crnjuško kopile", "crnja glava" i "crnja iz močvare".

Osećaj izostavljenosti, neprihvaćenosti, bio je nešto što ga je proganjalo: "Ovaj osećaj kompleksa inferiornosti, to je bilo zato što sam izgledao drugačije, bio usvojen i često čuo 'crnjuško kopile' i slične stvari... to je i dalje imalo uticaja. Lakše sam osećao prezir prema drugim ljudima, možda iz istog razloga i nepovjerenje", ispričao je kasnije u knjizi "Crni nacist".

Jackie Arklöv je reagirao povlačenjem u sebe, ali često i agresivnim ponašanjem. Bivši drugovi iz razreda pričali su da su ga u školi zadirkivali, ali i da se i sam okrenuo onima za koje je vjerovao da može nad njima dominirati ili ih terorisati.

Problemi su nastali i kod kuće. Arklöv je uvidio da su njegovi usvojitelji strogi i zahtjevni, da su željeli da ih posluša i prilagodi, što nije išlo posebno dobro. Roditelji su sa svoje strane smatrali da se teško nose sa dominantnim, često agresivnim i zahtjevnim sinom. "Ne sasvim zadovoljavajući odnosi u porodici", navela je dječja psihijatrija u jednoj od istraga o njemu. Neko vrijeme se čak raspravljalo o smještaju Jackie Arklöv u hraniteljstvo.

U svojim ranim tinejdžerskim godinama, Arklöv se sve više zanimao za nacionalsocijalizam. Počeo je čitati članke i knjige o Drugom svjetskom ratu, nacizmu, "jevrejskom pitanju" i holokaustu.

Pridruživanje nacistima

Krajem 1980-ih i ranih 1990-ih, baš kao i u ostatku Švedske, lokalne grupe skinhedsa i organiziranih desničarskih ekstremista također su se pojavile u sjevernoj Švedskoj. Jackie Arklöv je potražio najbližu nacističku grupu, NS Östersund. Iz sasvim razumljivih razloga, članovi su u početku reagovali sa skepticizmom i potpunim dezavuisanjem. Crni nacist je na mnogo načina kontradiktoran u terminima. Kao i mnogo puta ranije, Jackie Arklövu je konačno dozvoljeno da se pridruži, ali još uvijek ne u potpunosti. Prihvaćen je, ali uz opez.

- Došli smo do zaključka da on može biti s nama sve dok se bori za našu stvar. Imao je iste stavove kao i mi kada je riječ o Izraelu i cijelom procionističkom pokretu. Tako da smo ga prihvatili, jesmo - rekao je kasnije čelnik organizacije, ali je dodao da postoji upozorenje: "Ali kada dođemo na vlast, na njega bi se odnosila kastracija."

Uprkos samokontradikciji prihvatanja ideologije koja ga je doživljavala kao pripadnika inferiorne rase, i uprkos distanciranju od ostalih u grupi, Arklöv je i dalje osjećao da je pronašao vezu, pripadnost, svoje mjesto u svemiru koji ga je okruživao.

Nekoliko godina kasnije, nakon ubistava u Malexanderu, Arklöv će braniti svoja nacionalsocijalistička uvjerenja u policijskim ispitivanjima.

- To je zdrava ideologija u poređenju sa današnjim dekadentnim ideologijama. Ona se zasniva na opstanku najsposobnijih. Zasniva se na zdravom društvu, čistom društvu... Nacionalsocijalizam je skoro kao religija, a politička ideologija bez duhovnosti je osuđena na propast.

Vojni rok

Primljen je u Norrlandski dragunski puk ili K4, organizaciju Švedske vojske specijaliziranu za arktičko ratovanje i specijalne operacije.

Činilo se da je Arklov možda prvi put u životu bio zadovoljan životom. Svoj vojni rok opisao je kao najsretniji period u svom životu.

- Obrazovanje u Arvidsjauru je vjerovatno najbolja stvar koju sam uradio u životu. Zato sam želio da nastavim kao vojnik. Avantura i uzbuđenje su me privukli - rekao je Arklöv kasnije za lokalne novine Västerbottens-Kuriren.

Ali ubrzo su problemi počeli ponovo. Uprkos osjećaju da je konačno postigao nešto pozitivno u svom mladom životu, Arklöv to ni sada nije osjećao. Nije položio više teorijske dijelove i sa specijalne obuke kao nišandžija protivoklopnih raketa prebačen je u "običnu" grupu bacača granata. Uprkos dobroj građi i motivaciji, nije se smatralo da ima liderske kvalitete potrebne za vojnu karijeru. Umjesto da sanja o budućnosti kao profesionalni oficir, Jackie Arklöv se ponovo našao izvan zajednice kojoj je želio da pripada nakon služenja vojnog roka.

Arklöv je odlučio otići u Marseille i tražiti upis u Legiju stranaca. Predomislio se u posljednjem trenutku. Umjesto toga, njegov je pogled bio usmjeren u drugom smjeru: rat u Bosni.

U Marseilleu, Arklöv je čuo nekoliko ljudi kako govore o mogućnosti da se prijave na ratišta bivše Jugoslavije. Plata nije bila posebno visoka, ali je bilo dobrih prilika da se ostvari dječački san o "ratu".

Odabir strane u ratu

U jesen 1992. Arklöv odlazi u Zagreb, u Hrvatsku, stranu koju je odabrao u ratu. Smatrao je da su oni ideološki najbliži njegovom nacističkom svijetu misli.

Nakon kratkog vremena u jedinici, koju su uglavnom činili drugi strani dobrovoljci, Arklöv je krenuo dalje. Pridružio se jednoj od najozloglašenijih grupa milicije; Jedinica Ludvig Pavlović, nazvanoj po palom hrvatskom vojniku, piše švedski Aftonbladet.

Jedinica Ludvig Pavlović bila je jedna od mnogih paravojnih grupa – pola legalnih, pola ilegalnih – koje su učestvovale u ratovima. Često su se zalagali za najgore zločine i zlostavljanja. Grupa Ludviga Pavlovića nije bila izuzetak. Misija jedinice uključivala je izvođenje specijalnih operacija, odnosno "likvidacije", kako je to sam Arklöv nazvao u svom dnevniku.

Zajedno sa grupama regularne hrvatske vojske, jedinica je išla dalje, od sela do sela u Hercegovini.

U Aladinićima su zapalili džamiju. U Pješivac-Gredi su okupili sve muslimanske stanovnike, nakon čega su im opljačkali kuće. Jedna od rijetkih koja se usudila povisiti ton bila je 17-godišnja Sanida Kaplan. "Već si odveo ljude, zašto nas sada vodiš", vikala je vojnicima.

Odgovor je bio smrtonosni hitac u grudi. Sanidino tijelo je ostavljeno, ležalo je odmah ispred kapije. Ostatak porodice je odveden i interniran u privremeni logor u jednoj školi, zajedno sa još 3.000 Bošnjaka, piše Aftonbladet u tekstu o "Crnom nacisti".

Jackie Arklöv je sam opisala metode rada jedinice Ludvig Pavlović. U svom dnevniku je 24. augusta 1993. godine zapisao: "Napali muslimansko selo oko jedan km od Mostara. Iznenadili smo ih, jer smo se tamo ušuljali prethodne noći i čuvali stražu. Otpor nije jak. Bacamo ručne bombe kroz prozore, zatim upadamo i likvidiramo sve živo."

Mržnja prema muslimanima

Arklöv je uživao u svom novom životu.

- Oduvijek sam želio iskusiti rat - rekao je nekoliko godina kasnije na suđenju.

- Kada ste blizu smrti, zaista živite.

Kada je Arklöv otišao kući u Ankarsund na kratak odmor, poveo je reportera lokalnih novina Västerbottens-Kuriren u svoju staru sobu iz djetinjstva i ponosno pokazao komade tkanine koje je izrezao od uniformi poginulih vojnika i zalijepio za sliku na zidu.

Pokazao je i isječak iz novina na kojem se vidi kako neki od muškaraca u njegovoj jedinici šutiraju čovjeka koji leži na ulici.

- Naravno da su fašisti, ali mene to nije bilo briga - rekao je Arklöv i dodao da niko ne voli muslimane, ni on ni bilo ko drugi u bivšoj Jugoslaviji.

- Oni su kao Jevreji, ne možete im vjerovati.

Pogađa nas užasan smrad leševa, piše u svom dnevniku 27. avgusta 1993.

- Naš pukovnik naređuje da se sva civilna tijela odmah uklone. Spale ili zakopaju, usran posao kojem nema premca. Smrad se uvlači u uniformu - napisao je.

Kada muškarci iz jedinice Ludvig Pavlović nisu učestvovali u "specijalnim operacijama", radili su kao zatvorski čuvari ili isljednici u raznim logorima. Jackie Arklöv se istakao, prema nekoliko svjedoka, kao posebno sadistički nastrojen prema zatvorenicima. Prilikom ispitivanja Bošnjaka po imenu Muhamed Begović u vojnom logoru u Grabovini, Arklöv je kao oružje protiv svoje žrtve koristio crijevo iz aparata za gašenje požara, sa metalnom mlaznicom na kraju.

Arklöv je više puta udario mlaznicom teškog crijeva po rukama, leđima, glavi i grudima Muhameda Begovića. Nakon nekog vremena Arklov je zamolio Begovića da ispruži ruke, nakon čega ga je udarao crijevom sve dok koža nije popucala i kost nije bila otkrivena.

Kada Arklöv još nije osjećao da je dobio odgovore koje je želio, naredio je Muhamedu Begoviću da isplazi jezik, koji je potom udarao sve dok nije prsnuo od krvi koja je šiknula iz otkinutih komada mesa, piše u tom članku švedskih novina.

Muhamed Begović je bio jedan od stotina hiljada Bosanaca koji su kasnije uspjeli pobjeći iz Bosne. Završio je u Švedskoj gdje je i dobio azil.

Za Arklöva i ostale ljude u jedinici teror, ubistva i napadi postali su način da ispolje svoju agresiju, kasnije je rekao u razgovoru sa švedskim ambasadorom u Sarajevu Erikom Pierreom: "Mogli smo sjediti i piti pivo i žestoka pića, i odjednom je neko rekao: Hajdemo da razbijemo neke muslimane."

U razgovoru sa ambasadorom, Arklöv je rekao da njegovo ponašanje ima i ideološku osnovu. Budući da je Jevreje vidio kao glavni problem, na njega su sve više utjecali oni koji su umjesto toga ukazivali na muslimane kao na veliku prijetnju Evropi.

Bilo ih je mnogo među njegovim suborcima hrvatskim vojnicima koji su dijelili tu sliku. Vjerovali su da je važno udariti brzo – i snažno – prije nego što muslimani u potpunosti preuzmu vlast.

- Muslimani su prikazani kao užasni. Htjeli su osnovati veliki muslimanski centar u Evropi za širenje muslimanskog fundamentalizma. Vjerovao sam im. Hrvati su uvijek bili prijateljski raspoloženi. Prihvatili su me - opisivao je.

Dana 4. maja 1995. godine, Jackie Arklöv je uhapšen od strane bosanske vojne policije u gradu Mostaru, nakon što je zalutao na bosansku stranu. U septembru te godine, bosanski sud ga je osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina, uključujući mučenja.

Nešto više od godinu dana kasnije, 7. avgusta 1996., Arklöv je pušten na slobodu nakon intervencija švedske ambasade i Ministarstva vanjskih poslova, u razmjeni zarobljenika. Švedski vojnici UN-a su odmah odveli Arklöva na sigurno u Tuzlu. Sljedećeg dana prebačen je kući u Švedsku jednim od aviona Hercules, švedskog ratnog zrakoplovstva.

Neugodan problem za Švedsku

U Švedskoj je Arklöv u međuvremenu postao vrlo neugodan problem. Šta radite sa osobom koja je osuđena na višegodišnju kaznu zatvora za teške ratne zločine i puštena nakon jedva godinu dana? Odgovor je bio da ga procesuiraju i u Švedskoj.

Arklöva je uhapsila švedska policija odmah po slijetanju na aerodrom Arlanda i odveden je u zatvor Kronoberg u centru Stockholma. Sutradan je uhapšen pod sumnjom da je prekršio međunarodno pravo.

Mjesec dana kasnije, 5. septembra 1996. godine, pušten je iz pritvora jer dokazi nisu bili dovoljno jaki. Još pet mjeseci kasnije, 29. januara 1997., švedski tužilac Jan Danielsson je u potpunosti odustao od slučaja.

Arklöv sada nije bio samo slobodan čovjek. Dosuđena mu je i odšteta za vrijeme provedeno u pritvoru. Arklöv, koji je samo nekoliko mjeseci ranije bio zatvoren u bosanskom zatvoru zbog ozbiljnih ratnih zločina, sada je mogao – dok je bio na slobodi u Švedskoj – biti isplaćen 27.000 kruna.

Jedan od onih koji je čitao brojne novinske članke o švedskom nacisti koji se borio u Bosni bio je Tony Olsson, koji je inspiriran Arklövom. Olsson je bio zatvoren u zatvoru Tidaholm, osuđen da je pripremio ugovorno ubistvo majke petoro djece. Olsson je od djetinjstva imao dugu kriminalnu karijeru. Ranije je osuđivan, između ostalog, za krađu, razbojništvo, protivpravne prijetnje, vandalizam, falsifikovanje i prekršaje u vezi s oružjem.

Olsson pisao pisma Arklövu i pozvao ga da se pridruži njegovoj nacističkoj grupi koja je u međuvremenu formirana, a ovaj je prihavatio.

Zajedno s Tonyjem Olssonom i još dvojicom ljudi iz nacističke terorističke grupe, Arklöv je započeo seriju pljački banaka u jesen 1998. godine, kao prvi korak u izgradnji ekonomske baze za rasni rat koji su planirali.

Arklöv nije učestvovao u prvoj pljački 1. novembra, ali je dva dana kasnije primio oduševljeno pismo od Tonyja Olssona: "S ponosom mogu objaviti da je tuča počela."

Iako su Tony Olsson i drugi muškarci u grupi bili u zatvoru, nije im bilo teško da izađu i započnu borbu za prevlast bijelaca. Svi su bili dio poznatog pozorišnog projekta, koji je vodio dramaturg Lars Norén. Nakon što je primio pismo od Tonyja Olsona, sa entuzijazmom je uključio zatvorenike u predstavu o životu nacista, sa "pravim" nacistima u glavnim ulogama.

Tony Olsson i ostali učesnici pozorišnog projekta dobili su velikodušno odsustvo od strane švedske zatvorske uprave i uvjetne službe – što su koristili za nekoliko sati vežbanja sa Larsom Norénom. Ostatak svog vremena na slobodi planirali su i izvodili pljačke banaka kako bi finansirali nadolazeći rasni rat.

Ubistvo policajaca i konačna presuda

Dvije i po godine nakon što je Arklöv pušten iz zatvora Kronoberg, zbog nedostatka dokaza o kršenju međunarodnog prava u BiH, on i Tony Olsson, zajedno sa Andreasom Axelssonom, opljačkali su Östgöta Enskilda banku u Kisi 28. maja 1999. godine. Plijen je bio više od 2,5 miliona kruna.

U policijskoj potjeri koja je uslijedila, policijski automobil sustigao je trojku razbojnika koji su ležali u zasjedi, skriveni krivinom. Izbila je pucnjava. Nakon kratkog okršaja, puške su utihnule. Dvojica policajaca, Olle Boren i Robert Karlström, obojica su povrijeđena.

Čovek iz trojke razbojnika prišao je povređenim policajcima. Upucao je oba. Jednog hitcem u vrat sa nekoliko centimetara, drugog isto tako izbliza pravo u čelo. 

U oba ubistva, strijelac je koristio službeno oružje policajaca. Onaj koji je držao oružje bio je Jackie Arklöv. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog pljačke i ubistva policajaca u Švedskoj.

U martu 2004. novinar Dagens Nyhetera Maciej Zaremba, objavio je članak u kojem je oštro kritizirao zatvaranje slučaja ratnih zločina Jackieja Arklöva nakon njegovog povratka iz Bosne u Švedsku. Usto je uspio pronaći nekoliko svjedoka i žrtava Arklöva iz vremena kada je čuvao zarobljenike u hrvatskim logorima.

Te godine tužilaštvo je pokrenulo novi postupak i Arklöv je 18. decembra 2006. osuđen za protuzakonito zatvaranje, mučenje i zlostavljanje 11 bošnjačkih ratnih zarobljenika i civila, etničko čišćenje, pljačku i proizvoljno pritvaranje ljudi. Presuda za ratne zločine stigla je kada je već bio u zatvoru zbog ubojstva policajaca, navodi Express.hr. Za pljačku i ubistva policajaca, Arklöv je osuđen na doživotan zatvor, a ta kazna je 2023. smanjena na 41 godinu zatvora.