Dobre vijesti: iako je teško predvidjeti tačan trenutak, većina naučnika slaže se da će pandemija Covida-19 prestati i da će virus postati endem. To znači da se virus vjerovatno nikada neće u potpunosti eliminirati ali, kako se sve više ljudi cijepi i bude mu izloženo, infekcije će se na kraju javljati konstantno niskom stopom, a manje će se ljudi ozbiljno razbolijevati. Područje u kojem su stope cijepljenja i dopunskog cijepljenja visoke vjerovatno će prije vidjeti endemičnost nego regija s nižim stopama.
Kako izgleda taj prijelaz?
U praktičnom smislu, bit će najava. Svjetska zdravstvena organizacija i lokalne zdravstvene agencije službeno će proglasiti globalnu pandemiju završenom, a to će biti temeljeno na određenim biološkim i statističkim mjerilima: zaraznost virusa, stopa smrtnosti i moć da preplavi bolnice, samo su neka od mjerila.
Na nekim mjestima, poput SAD-a i drugih bogatih zemalja s lakim pristupom cjepivima i antivirusnim tretmanima, endemičnost bi mogla izgledati kao sadašnjost: ljudi koji izlaze iz očaja, gosti se gomilaju u restoranima, a potvrde o cjepljenju provjeravaju se sve manje rigorozno. Ali moglo bi doći i do drugih, dubljih društvenih promjena.
Kako bismo razumjeli kako će se svakodnevni život promijeniti ako Covid-19 postane endemski, možemo se obratiti povijesti za koristan (iako nesavršen) vodič.
Ljudi općenito na epidemije reagiraju strahom i panikom, na individualnoj razini i kao društvo. Prema Charlesu Kennyju, direktoru Centra za globalni razvoj i autoru knjige The Plague Cycle, te se reakcije pouzdano oblikuju na neke sada prepoznatljive načine: zatvaranje granica, sekvestriranje bolesnika i povlačenje iz društva.
Do pojave moderne medicine sve što su ljudi mogli učiniti bilo je nadati se (i moliti) da se epidemije same povuku. Kada je postalo jasno da je bolest neizbježna – ili endemska – društva bi često činila korake da preobliče bolest kao redovni dio života. To bi moglo postati istina i za Covid-19.
U japanskim gradovima iz 17. stoljeća, stavovi o velikim boginjama promijenili su se kako je bolest postala endemska; do tada je većina ljudi već bila izložena kao djeca i naknadno se oporavila. Nakon što su ljudi prihvatili “da će svi dobiti velike boginje”, Kenny kaže, ritualizirali su je i normalizirali kao prekretnicu iz djetinjstva, čineći je dijelom “priče o odrastanju”.
Prerano je reći kako će se ovaj proces normalizacije odvijati s obzirom na Covid. Međutim, ako se pokaže da su infekcije postale normalan dio zimskih mjeseci, mogle bi se jednostavno apsorbirati u ono što je poznato kao sezona prehlade i gripe. Kao i kod velikih boginja u japanskim gradovima, ta promjena će se odraziti na jezik ljudi i svakodnevna očekivanja. Neki već počinju koristiti izraz "sezona Covida".
Učinkovite medicinske intervencije također olakšavaju društvima da prihvate pomisao o suživotu s bolešću. “Moji su roditelji bili prestravljeni od dječje paralize”, kaže Nancy Tomes, profesorica povijesti na Sveučilištu Stony Brook. Tomes je, s druge strane, bila dio “generacije koja je išla u lokalnu srednju školu i dobila 'kocku šećera'”, misleći na uobičajenu metodu izdavanja oralno primijenjenog cjepiva protiv dječje paralize.
"Nakon toga smo prestali brinuti o dječjoj paralizi", kaže Tomes.
Iako Covid i dalje prevladava, pojava učinkovitih cjepiva brzo je promijenila opseg njegove prijetnje. U martu, kada je samo 9,2% Amerikanaca bilo potpuno cijepljeno, Centri za kontrolu i prevenciju bolesti popustili su svoje smjernice o socijalnom distanciranju kako bi imuniziranim ljudima omogućili okupljanje u zatvorenom prostoru. A na Dan zahvalnosti, Joe Biden je izjavio da su se SAD “vratile” iz hibernacije – unatoč gotovo 100.000 novih slučajeva Covid-19 koji se i dalje potvrđuju svaki dan.
Nažalost, povijest sugerira da neka negativna ponašanja povezana s pandemijom obično traju nakon što bolest postane endemska ili bude eliminirana. Jedan od njih je nerazmjerno ciljanje skupina koje se percipiraju kao “autsajderi” unutar dominantnog društva. Kad se pandemija smiri, kaže Kenny, socijalna ograničenja koja će vjerojatno ostati "jesu ona koja utječu na manjinske skupine".
Uvedena 1987. godine američka ksenofobična i homofobična zabrana putovanja osobama s HIV-om trajala je 22 godine. I danas ljude, koje se pogrešno povezuje s izvorom pandemije Covid, poput onih iz Azije ili Afrike, maltretiraju i isključuju unatoč potpunom razumijevanju da koronavirus ne razlikuje rasu.
Sklonost dezinformacijama i teorijama zavjere također je povezana s epidemijama – "produkcija sranja", kaže Tomes, jeste naslijeđe "koje seže do svake epidemije o kojoj imamo pisane zapise". Neke od ovih neistina pokazuju da imaju snagu. “Još ima ljudi koji ne vjeruju da HIV uzrokuje sidu”, kaže ona.
Tokom pandemije skupine ljudi također postaju podložne razvijanju ekstremnih stavova o temama koje pobuđuju javnost – poput cijepljenja i lične slobode – kojih u početku nisu imali. Čak i nakon što pandemija završi, taj fenomen "polarizacije grupe" može ostati "u pozadini", kaže Taylor, i stoga je podložan "ponovnom uzburkanju kada se nešto slično pojavi".
Važno je da se povratak u normalu neće dogoditi ravnomjerno diljem svijeta. Nakon što ljudi u bogatim zemljama postanu imuni, oni na globalnom jugu mogli bi se još dugo boriti s koronavirusom, kao što je to bio slučaj s nizom tropskih bolesti koje su gotovo zaboravljene na mjestima poput SAD-a.
Poput svih zaraznih bolesti koje su prije njega zahvatile svijet, Sars-CoV-2 će, nadamo se, izblijedjeti u dalekom sjećanju. Ovaj zaborav može donijeti olakšanje, rast i oporavak, ali bi nas također mogao ostaviti žalosno nespremnima za sljedeću pandemiju. Gripa iz 1918. pokazla je da nošenje maske i društveno distanciranje mogu smanjiti smrtnost, kaže Kenny – ali to je lekcija koju smo naučili prekasno, tek 2020. godine.
(Izvor: The Guardian)
