U kasnim 1800-im, velike evropske sile podijelile su Afriku, prigrabivši kolonije za sebe. Umiješala se među njima i jedna ne tako velika sila: mala kraljevina Belgija. Sama Belgija nije imala kolonijalne težnje. Ali njen vladar, kralj Leopold II, bio je pohlepan preko svake mjere. Rano u životu Leopold je odlučio da ima koloniju – svoju, kao lični posjed i izvor bogatstva. Najbolja mjesta bila su zauzeta pa je Leopold pogledao ogromnu, nemapiranu unutrašnjost Afrike. Da bi dobio saglasnost drugih zapadnih sila – jedinih glasova koji su bili važni – sebe je prikazao humanitarcem: On bi spasio Kongo od zlih arapskih trgovaca robljem. Štaviše, koristi bi imali i njegovi evropski saveznici; obećao je da će otvoriti Kongo za slobodnu trgovinu.

U početku je slonovača bila glavni izvozni proizvod. Devedesetih godina 19. stoljeća neočekivani izum promijenio je svijet: guma na napuhavanje. Sada možete imati udobnu vožnju na biciklu, s gumama koje služe kao “jastuci”. Ubrzo su automobilske gume stvorile još veće tržište. Zapad je postao gladan gume.

Kongo je imao divlju gumu, trik je bio u prikupljanju. Leopold je svoju energiju usmjerio ka ovom novom izvoru bogatstva.

Sakupljanje gumenog soka neugodan je i često opasan posao. Kongoanski farmeri nisu bili zainteresirani. Morali su biti prisiljeni, a Leopoldovi nadglednici imali su nekoliko metoda. Onaj koji je dobro funkcionirao: žene bi bile zarobljene i držane kao taoci dok se njihovi muževi ne vrate s propisanom kvotom prikupljene gume. Postojala je knjižica sa savjetima za taoce: “Kada osjetite da imate dovoljno zarobljenika, treba među njima izabrati staru osobu, po mogućnosti staricu. Napravite joj poklon i pošaljite je svom šefu da započne pregovore.”

Bičevanje, mučenje, silovanje i slučajna ubistva također su široko dokumentirani.

Jedna metoda postala je ozloglašena iznad svih drugih: odsijecanje ruku. Leopold i njegovi poručnici nisu imali ništa protiv da se seljani ubijaju zbog odbijanja saradnje. Ali nisu željeli da se meci rasipaju. Vojnik koji je pucao i ubio nekoga, morao je ubijenom odsjeći desnu ruku i to predoči kao dokaz da je metak korišten u odobrene svrhe.

Tako je počelo. Ali praksa nije ostala ograničena na leševe. Ponekad vojnik može upotrijebiti metak za lov, a zatim odsjeći ruku živoj osobi, a krv curi iz uboda ruke. Ili bi amputacije mogle biti kazna: slika iz 1905. prikazuje dječaka kojem su odsječene jedna ruka i jedna noga kada njegovo selo nije skupilo propisanu kvotu gume.

Određeni broj ljudi pokušao je obavijestiti svijetu o zločinima u Kongu. Među prvima bio je to George Washington Williams, Afroamerikanac koji je isprva povjerovao u priče koje je čuo o Leopoldovom humanitarizmu, otišao da se uvjeri u utopiju koja je stvorena, i umjesto toga pronašao živi pakao. Bio je vješt govornik i pisac i mogao je ugroziti Leopoldove planove, ali obolio je od tuberkuloze i ubrzo umro.

Britanac po imenu E. D. Morel, kroz svoj rad za brodarsku kompaniju, shvatio je da Leopold koristi ropski rad da bi opljačkao Kongo; on i drugi, kojima se pridružilo nekoliko misionara, organizirali su opoziciju.

U početku je bilo teško privući pažnju svijeta. Zatim su Morel i njegovi saveznici pustili fotografije ljudi u Kongu kojima nedostaju jedna ili obje ruke. Ove slike urezale su se u umove onih koji su to vidjeli.

Dva istaknuta pisca, Arthur Conan Doyle (tvorac Sherlocka Holmesa) i Mark Twain, privukla su širu pažnju. Evropske novine štampale su karikature od kojih su neke prikazivale odsječene ruke i ljudske žrtve.

Leopoldova kolonija postala je sramota Belgije. Belgijska vlada pregovarala je 1908. godine da kupi Kongo od Leopolda. Okrutni prisilni rad se nastavio, ali Belgija je stala na kraj sječi ruku koje je izazvalo takvu sramotu.

Danas bi svako ko zna ovu priču mogao biti užasnut kada uđe u slastičarnu u Antwerpenu, najnaseljenijem gradu u Belgiji, i pronađe čokoladne ruke na rasprodaji.

Ove ruke nemaju nikakve veze s Kongom, objašnjava gradonačelnik Antwerpena Bart De Wever. Oni su povezani s Antwerpenom. Prema lokalnoj legendi, mitski div nekada je živio u blizini rijeke Scheldt i naplaćivao je putarinu svima koji bi prešli rijeku. Ako bi se neko protivio, odsjekao bi mu ruku i bacio ju u rijeku. Heroj po imenu Brabo konačno je ubio diva i njegovu ruku bacio u rijeku.

Holandske riječi “hand werpen” (“bacanje ruke”) postale su naziv Antwerpen. Brabov kip stoji u centru grada, drži ruku u zraku spreman da je baci dok voda pršti iz ručnog zgloba.

Znači li to da je u redu kupovati i prodavati čokoladne ruke u Antwerpenu? Trebalo bi prije toga razmotriti još dvije stvari.

Prvo, simbolika je bitna. U Sjedinjenim Američkim Državama zastava Konfederacije kontroverzni je simbol dugi niz decenija. Godine 1861. trinaest južnih država, čiju su bogati stanovnici posjedovale robove, otcijepilo se od SAD-a, nazvavši se Konfederativnim državama. Glavni uzrok, koji se danas poistovjećuje s Konfederacijom, bilo je ropstvo. Nakon građanskog rata ove države ponovo su se pridružile SAD-u, ali su mnoge uključile zastavu Konfederacije u svoju državnu zastavu. To je branjeno izjavama poput: “Ovo nije odbrana rasizma, to predstavlja regionalni ponos.” Možda. Ali rijetko su kada ljudi koji mašu zastavom Konfederacije zauzeli stav protiv rasizma.

Polahko su se stavovi mijenjali. Zastave su promijenjene. Sedamnaest godina nakon drugih samo je jedna država, Mississipi, i dalje uključuje zastavu Konfederacije u svoju državnu zastavu. Godine 2020. birači su se velikom većinom složili da to odbace i da usvoje novu zastavu s cvijetom magnolije.

Odsječene ruke simboliziraju jedno poglavlje belgijske historije. Inzistirati na pravljenju hrane u ovom obliku znači ismijavati one koji su ubijeni, mučeni, silovani i osakaćeni – čak i ako je samo slučajnost da odsječena ruka simbolizirala i mit o osnivanju Antwerpena i Leopoldov Kongo.

I drugo: da li je ova priča zaista, u potpunosti, slučajnost?

Čokolade i neke “grickalice” s odsječenim rukama datiraju iz 1934. godine. Čovjek po imenu Jos Hakker, iz Udruženja pekara kolača Antwerpena, organizirao je takmičenje za odabir kulinarskog simbola Antwerpena. Pobjednik je bio... Jos Hakker lično, sa svojim “Antwerpen rukama”, koje se mogu oblikovati od tijesta za kolače, čokolade ili od bilo čega drugog jestivog što želite da prodate.

Hakker je rođen u Amsterdamu 1887. godine, a zatim se preselio u Antwerpen 1903. Bio je u svojim kasnim tinejdžerskim i vrlo ranim dvadesetim godinama kada je evropska kampanja protiv Leopoldovih zločina dostigla svoj vrhunac. Vodeći neprijatelj kralja Leopolda bio je E. D. Morel, čiji ga je posao brodarske kompanije često vodio u Antwerpen, glavnu belgijsku luku. Antwerpen je bio ulaz kroz koji je Leopoldov plijen ulazio u njegovu zemlju. Antwerpen je bio grad u kojem je Morel primijetio da su, nakon što su brodovi sa slonovačom i gumom stizali iz Konga, uglavnom natrag u njima odlazili vojni oficiri, oružje i meci. Nije bilo trgovine. Jedino objašnjenje bilo je to da je Kongo pljačkan korištenjem robovskog rada.

Morel je neumorno širio vijest o Leopoldovim zločinima. Čini se vjerovatno da bi to učinio u ključnoj belgijskoj luci u kojoj je proveo toliko vremena; i vjerovatno bi Hakker i ostali u njegovom udruženju vidjeli slike iz Konga. A upravo na njihovom gradskom trgu bio je Brabo koji je držao odsječenu ruku. Da li je iko, gledajući slike zločina iz Konga, mogao propustiti da se sjeti svoje Brabo statue? Dvadeset šest godina poslije, kada su odabrali odsječenu ruku kao svoj simbol, da li su je zaista svi zaboravili?

Ili se to činilo nebitnim, možda čak i duhovitim? Malo je vjerovatno da ćemo ikada saznati. Ali sjetimo se da su Evropljani i Amerikanci tog doba općenito doživljavali Afrikance kao poluljude. Leopold je 1894. godine poslao 138 osoba iz Konga da budu izloženi u “ljudskom zoološkom vrtu” u Antwerpenu. Osmoro ih je umrlo ubrzo nakon dolaska. Bez obzira na to, poslao je drugu grupu da je izloži 1897. godine. Sedmoro je ovog puta umrlo nakon teškog putovanja koje je previše podsjećalo na trgovinu robljem. Sahranjeni su u neobilježenim grobovima.

Belgija nije bila sama u tome. Filipini su bili američka kolonija 1904. godine, kada su Sjedinjene Američke Države poslale Filipince za izlaganje na svjetskoj izložbi u St. Louisu, kao dokaz da ovi ljudi – koji su bili neovisni milenijima, sve dok Evropljani nisu izvršili invaziju – nisu bili spremni za nezavisnost.

Još 1958. godine Belgija se držala ideje da Afrikanci postoje radi zabave bijelaca. Poslano je 183 porodice iz Belgijskog Konga (koji je stekao nezavisnost dvije godine kasnije) u Brisel, kako bi ih izložili u “ljudskom zoološkom vrtu” na sajmu “Expo 58”. Kongoanci su živjeli u lažnom selu. Bijeli gledaoci bacali su novčiće ili banane preko ograde kako bi izazvali reakciju. Čini se, iz jedne sačuvane fotografije, da je postojao čak i zoološki vrt. Belgija je bila posljednja zemlja na svijetu koja je ugostila “ljudski zoološki vrt”.

Dakle, sasvim je moguće zamisliti grupu belgijskih pekara 1934. godine kako se smiju nad dvostrukim značenjem svog novoizabranog simbola.

To je čista spekulacija. Ne znamo. Znamo da je Belgija stajala iza jednog od najvećih masovnih ubistava u svijetu. Belgijanci danas uživaju u javnim radovima plaćenim krvlju Konga. Nakon stjecanja nezavisnosti 1960. godine, Kongo je izabrao Patricea Lumumbu za svog prvog premijera. Govorio je o istinskoj ekonomskoj nezavisnosti. U roku od godinu dana, Belgija je (uz podršku SAD-a) orkestrirala njegovo ubistvo.

Belgija se osramotila time što je spora u obračunu sa svojom prošlošću. Belgija ne može poništiti tu prošlost. Ne može vratiti mrtve, niti poništiti bol. Ali evo prilike da učine mali korak ka pokazivanju kolikog-tolikog kajanja; neadekvatno, naravno, ali bolje i to nego ništa. Antwerpen to odbija učiniti.

(Izvor: karmacolonialism.org)