Općina Čitluk jedna je od devet administrativnih jedinica Hercegovačko-neretvanskog kantona. Iako geografski više pripada Zapadnoj Hercegovini, doima se da je svrstana u HNK kako bi se ostvarila ravnoteža između dvaju mješovitih kantona (HNK i SBK) vašingtonske FBiH, odnosno dejtonske Bosne i Hercegovine.

Čitluk stječe status općine tek 1955. godine, dokad je administrativno pripadao Mostaru, a od 1981. postaje poznat po Međugorju. Za vrijeme Osmanlija područje Čitluka i zapadne Hercegovine bilo je u posjedu porodica iz Mostara i Ljubuškog sa značajnim muslimanskim stanovništvom i islamskim naslijeđem. Kako su se osmanski posjedi od Makarske i Imotskog smanjivali, tako se muslimansko stanovništvo povlačilo u unutrašnjost, a haremi, stare kule i toponimi nastavili su svjedočiti o minulim vremenima.

OSTACI OSTATAKA

Zbog toga je dio Imotskog polja koji pripada Bosni i Hercegovini dobio naziv Bekija, što znači ostatak.

Godine 2015. u Čitluku se dešavaju napadi na imovinu malobrojnih povratnika Bošnjaka, što je u javnosti izazvalo čuđenje jer je percepcija ovog prostora bila kao etnički čist hrvatski prostor. Zahvaljujući predanosti malobrojnih porodica koje su sačuvale svoju imovinu u čitlučkim selima, obnovljen je mesdžid u Biletićima, gdje je za ramazan 2017. godine klanjana prva teravija uz podršku Medžlisa Mostar.

Geografski gledano, Brotnjo je visoravan uz zapadnu obalu Neretve, paralelno s Dubravama uz istočnu obalu, koje su ipak očuvale svoju multikulturalnost. Na tom prostoru urbanizacija je novija pojava intenzivirana ekonomskim razvojem u zadnjih 40 godina.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, od 18.140 stanovnika općine Čitluk, njih 29 (0,15 posto) izjasnili su se kao Bošnjaci. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Čitluku je živjelo 111 Muslimana, 19 Srba i 17 Jugoslavena. Bošnjaci su živjeli u naseljima: Bijakovići, Biletići, Blizanci, Krehin Gradac, Čitluk, Hamzići, Krućevići, Vijonica. Samo šest godina ranije Bošnjaka je bilo 150 ili 1,5 posto od ukupne populacije Čitluka.

LIJEČENJE KOMPLEKSA

Osmanlije su na početku svog osvajanja novih prostora u preko 90 posto slučajeva zadržavale lokalnu toponimiju, mijenjajući termin župa u nahija. U konkretnom slučaju postojanje župe i nahije Brotnjo možemo pratiti kroz historijske izvore, dok toponim Čitluk označava pravni status tog prostora i njegovih stanovnika, što za sobom povlači negativne konotacije. Onako narodski, mogli bismo ovu pojavu označiti i kao liječenje od kompleksa iz prošlosti, što je svakako demokratsko pravo u 21. stoljeću. Kad će doći vrijeme da se hercegovački Hrvati “liječe” od kompleksa vezanih za NDH i nacističke metode ratovanja, odnosno ulogoravanja Drugih u vrijeme HB-HZ ostaje da vidimo.

Iz navedenog je jasna utemeljenost i potreba za promjenom toponima Čitluk, ali takva praksa nas podsjeća na vrlo tragična minula vremena. S druge strane, svaki toponim, a posebno oni koji u praksi imaju više naziva, sa sobom nosi složenu i različitu simboliku kroz vrijeme i prostor, što je vrlo osjetljiva tema za dublja i šira naučna istraživanja.

Da je ovaj primjer dio planiranog i dobro osmišljenog projekta, dokazuje način kako su mostarski Hrvati godine 1905. u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva “Hrvoje”, na čelu s profesorom Kuštrebom, osnovali Đački športski klub, koji će 1912. godine prerasti u Gimnazijalni nogometni klub “Zrinjski”. Ime kluba po srednjovjekovnoj hrvatskoj plemićkoj porodici Zrinjski, koja nema nikakve veze s Hercegovinom, ali su se dokazali u borbama s Osmanlijama, trebalo je vratiti samopouzdanje hercegovačkim Hrvatima koji su tad još uvijek uglavnom bili u kmetskom položaju.

Ako čujemo komentatora da igrače “Zrinjskog” oslovljava “plemićima” treba znati da je to historijska šovinistička konstrukcija koja je svoju tamnu stranu prema drugom i drugačijem pokazala rušilačkim djelovanjem paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. Ta politika nastavljena je kroz djelovanje HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka uokvirenih u “udruženje građana” pod nazivom Hrvatski narodni sabor, što je drugo ime za u Hagu presuđenu na 111 godina zločinačku Herceg-Bosnu i za nedosanjani san zvani “treći entitet”.

TOPONIMIJA KAO POLITIČKO SREDSTVO POKAZIVANJA DOMINACIJE

Ovaj primjer podsjeća na slične pojave promjene naziva toponima kao što je Prozor – Rama, Lištica – Široki Brijeg, Duvno – Tomislav-Grad, Gornji Vakuf – Uskoplje. Ovaj zadnji slučaj jeste primjer uzaludnog bježanja od osmanske terminologije. Naravno, pojedini navedeni i slični primjeri ponekad imaju naučno utemeljene ili predstavljaju ispravljanje historijske nepravde, što nije sporno, ali je sporan način na koji je to učinjeno i insistiranje s kojim se želi ostvariti dominacija.

Ratni period u Bosni i Hercegovini imao je svoje direktne posljedice na promjene naziva gradova, sela, oronima (planina, brda, vrhova). Ova pojava imala je najizraženiju manifestaciju u zapadnom Mostaru kroz davanje naziva ulicama “zvučnim imenima” iz NDH. Istu sudbinu dijelili su i Stolac, Čapljina, Prozor, Livno, Tomislav-Grad, Kupres, Glamoč, kao i većinski hrvatske općine u srednjoj Bosni.

Taj nasilni proces i dalje čeka na pravni epilog, odnosno neka “rješenja” su neustavna godinama kao što je naziv Kantona 10.

Koliko je ideologija nasilnog stvaranja Herceg-Bosne bila pogubna za bosanske Hrvate, pokazuje primjer pravljenja naselja na neplodnom dubravskom kršu na granici Stoca i Čapljine i davanje imena Bobanovo i Šuškovo Selo. Epilog golgote tih zavedenih Hrvata koji su bosansko zelenilo zamijenili za goli hercegovački krš zadnjih godina završava se u trećim prekookeanskim državama, dokazujući da fašistička politika humanog preseljenja, odnosno homogenizacije bosanskohercegovačkih Hrvata predstavlja najveću tragediju Hrvata i poraz njihovih agresivnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini.

U ovom kontekstu bilo bi dobro navesti još jedan paradoks – samohvala naših Hrvata “evropskim vrijednostima” jeste u suprotnosti s njihovom opsjednutošću srednjovjekovnom praksom označavanja teritorije križevima na brdima. Obratimo pažnju na ulaz u Mostar, na zapadnoj strani dominira 33 metra visoki križ na mjestu rova iz kojeg su snajper i pam sijali smrt po Mostaru, dok na istočnoj strani svijetli 15 vjetrenjača koje pokazuju savremene vrijednosti, odnosno proizvodnju zelene energije.

Najava promjene naziva Čitluka u Brotnjo možemo shvatiti kao posljednju slagalicu u promjeni toponima na prostoru nekadašnje paradržave Herceg-Bosne. Neka ovaj slučaj bude podsjećanje Bošnjacima na izgubljenje prefikse (bosanski) mnogih gradova koji su pripali manjem bh. entitetu, vakufa koji nisu više s nama (Varcar-Vakuf, Skender-Vakuf), odnosno značaj očuvanja pamćenja naše nacionalne historije kroz toponimiju jer – stvarima ili pojavama vlada onaj ko ih imenuje!