"Ta djeca iz Bosne, koja rastu po Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, jednog dana će dominirati Europom".
Bio je to Miroslav Ćiro Blažević u svom najboljem izdanju: sjedi pred novinarima, maše rukama i predviđa. Kad jednom dođu ovi mali što odrastaju po cijeloj Evropi, govorio je, ova reprezentacija igrat će kao nikad. Mnogi su se tada nasmijali - Ćiro priča, ko ga ne zna.
Sinoć u Torinu, u 70. minuti derbija Juventus – Napoli, legendarni Ćiro ponovo je bio u pravu.
Gol koji je digao Torino
Na bezgolovom rezultatu, u utakmici za koju su ga italijanski mediji uglavnom najavljivali na klupi, Kerim Alajbegović je primio loptu dvadesetak metara od gola i lijevom nogom zapucao u gornji ugao. Lopta je okrznula stativu i završila u mreži Napolija. Bio je to njegov prvi gol u Seriji A, u devetom nastupu, i to u utakmici protiv jednog od najvećih rivala Stare dame. Pet minuta kasnije Napoli je ostao s igračem manje, Jeremie Boga je u 87. minuti zabio za konačnih 2:0, a cijeli stadion je znao čije je ime te večeri.
Nije to bio ni prvi Kerimov eurogol u crno-bijelom dresu. Još 17. septembra, u prvom kolu Evropske lige protiv NEC Nijmegena, podigao je navijače na noge golom za vodstvo 2:0. Ali derbi s Napolijem je trenutak u kojem devetnaestogodišnjak prestaje biti zanimljiv transfer i postaje igrač.
Rođen u Kölnu, srcem u Bosni
Kerim je rođen 21. septembra 2007. u Kölnu. Prošao je školu Bayer Leverkusena, pa kaljenje u Red Bull Salzburgu, a ovog ljeta Juventus je za njega platio 30 miliona eura i dao mu ugovor na pet godina, iako su ga zvali i Chelsea, Roma i Atalanta. Njemački pasoš, akademija, njemački fudbalski odgoj. A ipak, kad je trebalo birati, nije bilo dileme. Fudbalski savez BiH je njega i njemu slične aktivno tražio i ubjeđivao, i Kerim je rekao da, u godinama kada je mogao mirno čekati poziv neke "veće" reprezentacije.
Generacija iz kofera
Kerim nije izuzetak. Ova reprezentacija je mapa bosanskohercegovačkog rasipanja po svijetu. Esmir Bajraktarević je odrastao u Americi, prošao kroz omladinski pogon New England Revolutiona, a danas igra za PSV. Njegovi roditelji Elmir i Emina preživjeli su rat, a on kaže da se oduvijek osjećao Bosancem i da je kao dijete znao da će jednog dana igrati za Bosnu. Benjamin Tahirović je stasao u Švedskoj, Sead Kolašinac je rođen u Njemačkoj i igrao za njene mlađe selekcije prije nego što je obukao dres sa ljiljanima, a isti put prije njih prošao je i Ermin Bičakčić. Tarik Muharemović rođen je u Sloveniji, vezan i za Austriju, a srce je izabralo Bosnu i Hercegovinu. Kako kaže u svim svojim intervjuima, jeste rođen u Sloveniji, ali je Bosanac.
To je priča koju svaka bosanska porodica u dijaspori zna napamet: djeca rođena u Kölnu, Stockholmu, St. Louisu ili Beču, koja kod kuće pričaju bosanski, ljeta provode kod nane i dede, a nedjeljom sa babom gledaju Zmajeve. Izbjeglički kofer iz devedesetih donio je ljubav prema zemlji koju neki od njih nikad nisu ni živjeli.
Noć u Zenici kao dokaz
Ako je nekome trebao dokaz da Ćiro nije pričao napamet, dobio ga je 31. marta na Bilinom polju. Bosna i Hercegovina je izbacila Italiju i izborila Svjetsko prvenstvo, tek drugo u historiji zemlje. U penal-seriji svoje udarce su realizovali Bajraktarević, Alajbegović, Tabaković i Tahirović. Četvorica dječaka koji su odrastali daleko od Zenice stajali su na bijeloj tački i nisu zadrhtali.
Historija tu dobija i lijepu simetriju: na Mundijalu u Brazilu 2014. više od tri četvrtine igrača je bilo rođeno u BiH, a mnogi od njih su se kao djeca s porodicama raselili po Evropi zbog rata. Dvanaest godina kasnije, većina ključnih ljudi je rođena vani. Generacija koja je otišla dobila je djecu, a djeca su se vratila.
Poslije Džeke
Trenutak je i simboličan. Prije mjesec dana Bosna se oprostila od Edina Džeke, kapitena koji je godinama bio bedem reprezentacije BiH. Pitanje je bilo jednostavno i strašno: ko sad? Sinoćnji gol u Torinu je dio odgovora. Bosna ima generaciju koja igra u Juventusu, PSV-u, Stuttgartu, Leedsu i koja je izabrala Bosnu onda kada je mogla izabrati bilo koju drugu velesilu.
Ćiro je znao
Ćiro je bio mnogo toga i šarmer i provokator, majstor riječi i naslova. Ali imao je onaj "nos" koji imaju samo veliki treneri, vidio je ono što drugi još nisu i možda nikada i neće. Vidio je da bosanski fudbal ne stanuje samo u Zenici, Sarajevu i Mostaru, nego i u predgrađima Kölna, Beča i Stockholma, u dvorištima gdje su djeca izbjeglica šutirala loptu o zid i sanjala dres sa ljiljanima i reprezentacije BiH.
Sinoć je jedno od te djece pogodilo stativu i mrežu Napolija pred 40 hiljada ljudi. Ćiro bi se sada sigurno smijao i rekao: "Pa šta sam vam ja rekao?"


