Iako se danas svašta provlači kroz popularnu skraćenicu NVO, po automatizmu se “nevladine organizacije” smatraju nečim pozitivnim. Valjda se računa na to da većina podsvjesno vjeruje kako takve “nevladine” organizacije nisu sklone javnim kontroverzama poput nekih drugih, to jest “vladinih”.

Mnogo je međunarodnih organizacija iz nevladinog sektora koje se pozivaju na razvoj civilnog društva, a mnoge su kao takve djelovale ili još djeluju u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Fondacija “Friedrich Ebert Stiftung”, skraćeno FES, bavi se, po vlastitoj definiciji, političkim obrazovanjem preko “jačanja socijalne demokratije” i civilnog društva. Fondacija djeluje u mnogim krajevima svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini.

FES fondacija nedavno je skrenula pažnju na sebe publikacijom kroz, uvjetno rečeno, kontroverznu analizu na temu “Govor mržnje kod političara u Bosni i Hercegovini”. Autor je mladi banjalučki intelektualac, izvjesni Dejan Lučka. Fondacija FES objavila je ovu analizu i putem društvenih mreža. Riječ o pisanju protiv govora mržnje korištenjem govora mržnje, i to mržnje prema cijelom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Kako? Preko nezaobilaznog Ive Andrića, kojeg brojni jugonostalgičari, jugofiličari i jugofuturisti i tretiraju kao neko “polubožanstvo”.

Evo samo jednog odlomka iz spomenute publikacije koji dovoljno govori za sebe: “Nobelovac Ivo Andrić u Pismu iz 1920. godine opisuje Bosnu kao divnu i zanimljivu zemlju, nimalo običnu i ‘po svojoj prirodi i po svojim ljudima’. Međutim, on konstatuje i da je Bosna zemlja ‘mržnje i straha’. Andrić kazuje da je fatalna karakteristika mržnje u tome što ‘bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini’. On navodi da je u Bosni nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika, uz navode da je činjenica da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.”

U nastavku Lučka naglašava kako ovakva sumorna slika Bosne predstavlja i “portret njene današnjice”.

Ovoliku koncentraciju širenja mržnje prema Bosni i Hercegovini i njenom stanovništvu, i to u ime “prozivanja” govora mržnje, “Friedrich Ebert Stiftung” organizacija provukla je manipulativno. Ne govori se o nekim pojedincima, o nekim skupinama, nego o kompletnom stanovništvu, zalazi se u dubinu nečijih misli, osjećaja, duše, onoga što nijedan čovjek nije u stanju doseći u drugome makar se i profesionalno bavio psihologijom, hipnozom ili psihijatrijom. Autor teksta možda je toliko zaljubljen u Andrića da to graniči s fanatizmom. Tako se to čini kada se sagleda ova količina nekritičnog “definiranja” Bosne i Hercegovine. Možda je ta zaljubljenost u Andrića takva zato što je on nobelovac (inače, ako ste nobelovac, valjda se po nekima računa da ste bezgrešni), a možda je Andrić od ovog “Stiftunga” i autora publikacije samo iskorišten – što je još podlije – kako bi se dokazalo da je Bosna i Hercegovina zaista “zemlja mržnje”. Možda je iz tog razloga mišljenje jednog Andrićevog književnog lika koje taj iznosi u Pismu iz 1920. ovoj organizaciji postalo neupitno, relevantno, tačno i dogmatski prihvatljivo.

Ovdje se inače više osvrćemo na FES fondaciju nego na samog autora, jer u banjalučkim intelektualnim krugovima, kao i beogradskim, pretežno i sarajevskim, ionako dominira gotovo religijski odnos u javnom tretmanu Ive Andrića kao “polubožanstva” i to tako traje veoma dugo. Međutim, FES fondacija jeste ta koja je dala prostor ovakvom izljevu mržnje u navodnoj “prozivci” neke druge mržnje.

 Ponegdje u Bosni i Hercegovini svakako postoji nerazumijevanje drugog i određena mržnja, što nije nikakva posebnost naše države, ali mržnja nije sveopća niti sveprisutna. U Bosni i Hercegovini nema više mržnje nego drugdje na Balkanu, ili drugdje općenito. Moguće da mržnje, a prezira pogotovo, ima i više u okruženju, što se može potvrditi s bezbroj primjera, ali Ivo Andrić ne bavi se time pa to valjda nije relevantno ni za Fondaciju “Friedrich Ebert Stiftung”. Ne smeta im ni onakva isključivost i smjelost u tvrdnji da u Bosni i Hercegovini vlada neka “šampionska” mržnja zbog koje su veće šanse “da budete ubijeni” nego u nekim “prostranijim slavenskim i neslavenskim zemljama”.

Ovo se može iščitati, uz ostalo, i kao da nigdje na svijetu nema takve mržnje poput one u Bosni. Ali takvo smjelo, sumanuto, subjektivno i mrzilačko stajalište u analizi Fondacije “Friedrich Ebert Stiftung” prihvaćeno je kao nešto normalno. Pritom, danas je već poznato kako je i sam Andrić bio onaj koji je širio mržnju kroz svoje pisanje, ali ovoj FES fondaciji ne smeta da ovako dvolično citira poznatog mrzitelja kao što je bio Andrić. Ipak je on nobelovac, pa mu se automatski oprašta. Andrićevi današnji branitelji, pogotovo sarajevski, spominju kako on nije mogao mrziti Bosnu jer je u vrijeme Jugoslavije za života poklonio bibliotečki fond nekadašnjoj SRBiH. To im je kao kontraargument. Ne spominju, naravno, zašto je to uradio. Taj čin uopće ne znači da nema mržnje u njegovom pisanju, ili čak prezira. Ni Andrićevo “dirljivo” opisivanje ljepote bosanske prirode ne umanjuje posljedice njegovog huškačkog pisanja. Ne samo ovaj autor sporne publikacije iz Banje Luke, ili FES fondacija, nego mnogi pisci, novinari i političari pozivaju se na to famozno Pismo iz 1920. godine, iako je to pismo zapravo najobičnije književno djelo, a ne dokaz za bilo šta?

Potvrđeno je i to da je Ivo Andrić, uz ostalo, bio i plagijator, ali ni to ne smeta organizaciji FES. Ni to što je potvrđeno da je bio istaknuti član masonerije te da se jedna od poslijeratnih masonskih loža u Bosni i Hercegovini nazvala baš po njemu. Dobro, taj dio im možda ne smeta jer se ne zna ko je sve u tim krugovima, računajući i možda neke ljude iz fondacije. Ovo sve, da ne bude zabune, nema, naravno, nikakve veze s kvalitetom Andrićeve pisane književne riječi jer to je potpuno druga tema.

Dio današnje mržnje u Bosni i Hercegovini posljedica je toga što je Bosna i Hercegovina bila meta onih koji mrze i koji preziru. Samo manji dio te mržnje nastao je u Bosni i Hercegovini, ostatak je u nju uvezen. O tome se manje govori u javnosti, lakše je pravdati sadašnje stanje manipulativnim izmišljanjima o “drevnoj mržnji u bosanskom čovjeku” koje on nije svjestan. Ne smeta FES fondaciji ni to što se Andrić sastajao s Adolfom Hitlerom, što se družio s nacistima, pa poslije prešao kod komunista titoista, što je širio islamofobne stavove. Fondaciji bi trebalo biti poznato i to da su Andrićeve knjige obavezno štivo kod vodećih ratnih zločinaca današnjice. Zaljubljeno ga čitaju, citiraju i spominju haški osuđenici Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Biljana Plavšić, a forsiraju ga i njihovi brojni sljedbenici. Andrićevo djelo svrstava se u nezaobilazno štivo velikosrpskih ideologa.

Mnogi zločini u Bosni i Hercegovini pravdani su Andrićevim pisanjima. Da li u Fondaciji “Friedrich Ebert Stiftung” smatraju da su bezbrojni ratni zločini, uključujući i genocid, opravdani jer su, po Andriću, a sada i po njima, rezultat nekakve “unutrašnje mržnje bosanskoga čovjeka”? Budući da fondacija FES dolazi iz Njemačke, u kojoj su svojevremeno cvjetali netolerantni marksizam i nacizam, a koji su odnijeli mnogo više života nego taj Andrićev “bosanski čovjek” što u sebi nosi neku “nesvjesnu mržnju”, šta se onda desilo s tamošnjom mržnjom? Naravno, isto se može pitati i za ostatak Evrope, barem za njen veći dio, jer su razne ubilačke ideologije cvjetale uokolo, ne samo u Njemačkoj i ne tako davno, i više i duže nego u Bosni i Hercegovini. Dva svjetska rata bili su prvenstveno evropski ratovi. Iz Evrope su potekli, u njoj su izazvani, prije proširenja i uvlačenja drugih u ratove u njoj su kulminirali i u njoj privedeni kraju sa svim posljedicama.

Uglavnom, preko publikacije “Govor mržnje kod političara u Bosni i Hercegovini” Fondacija “Friedrich Ebert Stiftung” sudjeluje u širenju dezinformacija, prezira i mržnje. Otvoreno je pitanje da li je to urađeno svjesno ili nesvjesno.