U subotu, 26. septembra, američki predsjednik Donald Trump objavio je da je odbacio iranski prijedlog o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza i prekidu neprijateljstava. U roku od nekoliko sati, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi izjavio je da posrednici koji prenose poruke između dvije vlade nisu prenijeli Teheranu takvo odbijanje. Washington nije naveo šta će, ako išta, zamijeniti prijedlog za koji tvrdi da ga je odbio. Sedam mjeseci nakon zatvaranja moreuza, operativna američka politika se, dakle, svodi na javno "ne", nepotvrđeni privatni kanal i nepostojanje vremenskog okvira. Svaki od tih elemenata nosi mjerljivu cijenu. Ništa od toga se ne plaća u Washingtonu.

Ulozi su mjerljivi. U prvoj polovini 2025. godine, približno 20 miliona barela nafte i naftnih derivata dnevno prolazilo je kroz moreuz – oko jedne petine globalne potrošnje tečnih naftnih derivata i više od četvrtine pomorske trgovine naftom – zajedno s oko jedne petine svjetskog tečnog prirodnog gasa (LNG), prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA).

Od zatvaranja 4. marta, Međunarodna agencija za energiju (IEA) opisala je posljedice kao najveći poremećaj u snabdijevanju u historiji globalnog tržišta nafte. Zabilježeni tranziti pali su s historijskog prosjeka od oko 138 dnevno na samo šest do 12. jula.

Kratkoročne energetske prognoze EIA-e sada predviđaju protok od oko 4,9 miliona barela dnevno, u poređenju s 21,6 miliona prije zatvaranja, što bi se trebalo nastaviti do početka 2027. godine. Ta pretpostavka zapravo predstavlja prognozu dugotrajnog zastoja i ugrađena je u svaki model formiranja cijena goriva u zemlji.

Počnimo s dizelom, gorivom koje pokreće sve ostalo. Sedmična cijena dizela na autoputevima prema proračunu EIA-e, referentna vrijednost prema kojoj se indeksiraju doplata i naknade za gorivo u transportu, dostigla je 5,652 dolara po galonu 24. augusta, što je najviša sedmična vrijednost u 2026. godini. Zatim je 31. augusta iznosila 5,599 dolara, što je za oko 1,79 dolara iznad nivoa prije sukoba, odnosno povećanje od 47 posto. Za samostalnog prijevoznika koji vozi robu iz Columbusa u Ohiju ili regionalnog trgovca mješovitom robom u Des Moinesu u Iowi, ta razlika nije makroekonomska apstrakcija. To je konkretna stavka doplate na svakom računu.

Drugi kanal je osiguranje. Premije ratnog rizika za prolazak kroz Meksički zaljev, izražene kao procenat vrijednosti trupa broda, porasle su s 0,125 posto na između 0,2 i 0,4 posto po tranzitu čak i prije nego što su prvi udari započeli. Pokriće je i dalje dostupno, ali, kako je jedan analitičar pomorskog osiguranja izjavio za Al Jazeeru u julu, pod uvjetima koji "mogu značajno promijeniti ekonomiku putovanja". Početkom augusta, kada je kriza prešla granicu od 150 dana, teretna industrija se suočavala s nagomilavanjem samo djelimično plaćenih ugovora. Ti se troškovi odnose na teret koji stiže u Houston, Long Beach i Baltimore, a lančano se prenose na proizvođače koji zavise od tog tereta širom Michigana i Ohija.

Zbirne prognoze sve to potcjenjuju. Međunarodni monetarni fond (MMF) tvrdi da je globalni efekt šoka na strani ponude ograničen jer ga kompenzira investiciona potražnja potaknuta vještačkom inteligencijom, dok je anketa Wall Street Journala provedena među 74 ekonomista u julu procijenila vjerovatnoću recesije u SAD-u na 25 posto, u poređenju s ranijih 33 posto. Konferencija UN-a o trgovini i razvoju (UNCTAD) ipak očekuje usporavanje trgovine i privrednog rasta u 2026. godini. I jedno i drugo može biti tačno.

Procvat izgradnje data centara u sjevernoj Virginiji ne smanjuje račun za gorivo prijevoznika mliječnih proizvoda u Wisconsinu. Teret je distributivne prirode, a njegova raspodjela ide na štetu domaćinstava i malih preduzeća koja imaju najmanje mogućnosti da se zaštite, piše Middle East Monitor.

Upravo tu subotnja neodređenost postaje ekonomska, a ne diplomatska varijabla. Osiguravajuće kuće i robni deskovi ne formiraju cijenu na osnovu najvjerovatnijeg ishoda, oni je formiraju prema rasponu mogućih ishoda, i to polazeći od onog najgoreg. Kada je zvanični stav predsjednika odbijanje, a zvanični stav druge strane da nikakvo odbijanje nije zaprimljeno, taj raspon obuhvata sve od novih vojnih udara do neizbježnih pregovora. Osiguravač ne može ponuditi pokriće za oboje. On nudi zaštitu od eskalacije i naplaćuje je u skladu s tim. Neodređenost možda ima izvjesnu vrijednost za pregovaračkim stolom, ali u procjeni ratnog rizika ona predstavlja čisti trošak bez ikakve kompenzacijske koristi.

Washington je već pokazao da zna kako izgleda instrument deeskalacije. Dana 3. marta, predsjednik je naložio Američkoj međunarodnoj korporaciji za finansiranje razvoja (DFC) da obezbijedi osiguranje od političkog rizika i garancije za cjelokupnu pomorsku trgovinu energijom kroz Zaljev, uz pomorsku pratnju "ako bude potrebno". U junu su dvije vlade sklopile Memorandum o razumijevanju koji je sadržavao i odredbe o moreuzu. Dogovor se nije održao, a SAD su opet uvele blokadu. Početkom augusta predsjednik je ustvrdio da ima "potpunu kontrolu" nad moreuzom. Tri sedmice kasnije, dizel je dostigao vrhunac u 2026. godini. Taj rekord ne govori o nedostatku alternativa, to je bilans alternativa koje su najavljene, ali nisu održane niti provedene u djelo.

Ništa od ovoga ne zahtijeva ocjenu osnovanosti teheranskog prijedloga. Zahtijeva javno izjašnjavanje.

Diplomatski prostor postoji, a američka vlada tvrdi da ga je odbacila, dok druga strana tvrdi da o tome nije obaviještena. Minimum koji se duguje prevozniku koji plaća 5,60 dolara po galonu, kao i proizvođaču koji snosi doplatu za ratni rizik, jeste jasno javno saopćenje o tome šta SAD namjeravaju preduzeti i u kojem roku.

Ako se planira čekati, poreznim obveznicima treba otvoreno reći da je zastoj stvar svjesne odluke o rasporedu. Ako se martovski program osiguranja ili junski okvir opet pokreću, uvjeti bi morali biti javno objavljeni. Cijena te šutnje već je vidno istaknuta – na svakoj benzinskoj pumpi duž međudržavnog autoputa 80.