Najduža ulica u Višegradu svjedoči o agresiji izvršenoj na tada međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Naime, u znak zahvalnosti za okupaciju Višegrada, koje je nakon protjerivanja bošnjačkog većinskog stanovništva predao pobunjenim bosanskim Srbima, srpske su vlasti u ovom gradu odlučile najdužu ulicu u centru grada nazvati po – Užičkom korpusu.

Jedinice Jugoslavenske narodne armije na čelu sa kapetanom Borkom Glavinićem započele su 11. aprila 1992. godine artiljerijsko bombardiranje bošnjačkih dijelova grada Višegrada. Artiljerijskim napadima Glavinić pruža podršku Užičkom korpusu Jugoslavenske narodne armije, na čelu sa ratnim zločincem – generalom Dragoljubom Ojdanićem, koji je krenuo da okupira Višegrad i kome su se u naselju Dobrun, nedaleko od granice sa Srbijom, suprotstavile grupice odvažnih višegradskih bošnjačkih mladića.

Grupa Bošnjaka iz sela Dušće, na čelu sa Muratom Šabanovićem, preuzela je kontrolu nad Hidrocentralom Višegrad, sa prijetnjom da će je minirati ako napadi ne prestanu. Milioni su ljudi slušali glas očajnika Murata Šabanovića, koji je sa generalom Milutinom Kukanjcem, komandantom Druge vojne oblasti bivše JNA, u radio-televizijskom razgovoru putem RTV Sarajevo nagovijestio masovne pokolje koji će se u narednom periodu desiti nad Bošnjacima u istočnoj Bosni. Bilo je to vrijeme kad javnost još nije u potpunosti bila upoznata sa pravim rezultatima zločina koje je Arkan počinio 1. i 2. aprila okupacijom Bijeljine i 8. aprila 1992. okupacijom Zvornika.

                                             *

Nakon što je Užički korpus Jugoslavenske narodne armije, pod komandom generala Dragoljuba Ojdanića, izvršio okupaciju 14. aprila 1992, cijeli Višegrad postao je bošnjačko stratište. Zbog velikog broja ubistava djece Amor Mašović je Višegrad, uz Nevesinje, nazvao „gradom djecoubica“.

Srpske su snage ubile više od 2.000 višegradskih Bošnjaka. Postojeće specijalne srpske jedinice su ostale, a još je veći broj specijalnih jedinica stigao, odmah nakon što se Užički korpus Vojske Jugoslavije presvukao, a ne povukao iz Višegrada. Najozloglašenija takva jedinica bili su „Osvetnici“, koje je vodio Milan Lukić.

Bošnjaci koji su otišli prema Goraždu bili su tamo dva do tri dana, a onda je Jugoslavenska armija iz Višegrada uputila poziv da se ljudi slobodno mogu vratiti, da im ni dlaka s glave neće faliti, da se vrate na radna mjesta i da će, ako se ne vrate u roku od 24 sata, izgubiti posao. U tim satima, dok su ih preko Radija Užice i Radija Goražde pozivali da se vrate u Višegrad, nekoliko je Bošnjaka u Goraždu formiralo Forum za povratak Višegrađana. Devedeset posto Višegrađana koji su izbjegli – vratili su se u Višegrad, gdje su uglavnom mučki ubijeni. Ta srpska prevara oko povratka u Višegrad – jer će oni koji se ne vrate izgubiti stalni posao – glave je koštala veliki broj višegradskih Bošnjaka.

                                                    *

Srpski akademik Dobrica Ćosić 11 i 12. marta 1995. boravio je u Višegradu, “s one strane Drine”, gdje je, povodom pedesetogodišnjice objavljivanja romana Na Drini ćuprija i dvadesetogodišnjice smrti Ive Andrića, pored njega i akademika Milorada Ekmečića i Ljubomira Tadića, prema Ćosiću bilo “šezdesetak srpskih književnika”. O toj posjeti Miodrag Petrović, na osnovu necenzuriranih razgovora sa Ćosićem, piše na stranama 55–76 knjige Susreti sa Dobricom Ćosićem. U vezi sa zločinima na području Višegrada Ćosić tvrdi kako su “sve kuće, od graničnog prelaza do Višegrada... uništene topovskim granatama. Sve. Razvaljenih zidova, bez krova, spaljene... do temelja” (str. 57 i 74–75). U Višegradu je tada, po njemu, “sve mrtvo, jer nema ljudi, samo je Rzav, koji teče s leve strane, živa prisutnost…, svugde naokolo divljina korova i zapuštenost” (str. 57). Tada je (sredinom marta 1995) u Višegradu bilo oko 11.000 Srba, a Bošnjaka nije bilo – “nijednog” (str. 75).

Sve je bošnjačke kuće u Višegradu, po Dobrici Ćosiću, porušio “Užički korpus” jer su se tu, kako je to Ćosić objašnjavao C. Vanceu, “muslimani uklinili i to je njihovo uklinjavanje nadomak granica Srbije bila njihova potajna i svesno vođena politika” (str. 75). Govoreći o tome, Ćosić tvrdi da je Užički korpus on “poslao na borbene zadatke”, prilikom čega su ubijeni brojni Bošnjaci i izvršeni i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. „Posle, kada su mi javljali o žrtvama, san me nikako nije hteo”, tvrdi Ćosić (str. 76).

O navedenoj posjeti Višegradu Ćosić piše dvanaest godina kasnije i u knjizi Bosanski rat. Naime, u Zapisima predsjednika Savezne republike Jugoslavije, odnosno Bosanskom ratu, Ćosić 13. marta 1995. opisuje događaje od 11. i 12. marta 1993. u Višegradu, pri čemu je posebno naglasio masovne zločine koje su Bošnjaci (po njemu Muslimani) izvršili nad Srbima (“…krenuli protiv Srba, ubijajući i paleći sve redom …”). Ti zločini Bošnjaka nad Srbima su, po Ćosiću, trajali “dok nisu stigli arkanovci i vojnici Užičkog korpusa…”.

U Bosanskom ratu Ćosić iznosi potresno svjedočenje o teškim zločinima na području Višegrada, ne imenujući izvršioce: “A čim pređosmo granicu (11. marta 1995), ugledasmo spaljene i porušene kuće; selo Dobrun – sve su kuće srušene i spaljene. Nigde stoke, ni psa, ni svrake; polja se pretvaraju u ledine. Pustoš nas onemljuje. Ćutimo i zgranuto gledamo prizor ’etničkog čišćenja’”. Očigledno je riječ o genocidu nad Bošnjacima. Međutim, Ćosić je svjesno izbjegao da navede nad kojim je narodom izvršen taj zločin.

Završavajući svoje kazivanje o masovnim zločinima na području Višegrada, Ćosić konstatuje da su “Muslimani odmah po proglašenju nezavisne Bosne i Hercegovine, 6. aprila 1992. godine, krenuli protiv Srba, ubijajući i paleći sve redom…”, čime je pružio odgovor na pitanje ko je izvršilac teških zločina na području Višegrada, o kojima on iznosi dokaze.

Da bi prikrio srpski genocid nad Bošnjacima na području Višegrada, Ćosić tvrdi kako su “ti Muslimani, ’dojučerašnje komšije’, osvetno proterani iz svojih kuća”, čime je na najgrublji način krivotvorio historijske činjenice i pronašao opravdanje za izvršeni genocid Savezne republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i njihovih (bosanskohercegovačkih) kolaboracionista nad Bošnjacima. I pored namjernog i svjesnog manipuliranja historijskim činjenicama, Ćosić nije mogao prikriti historijsku istinu kako su “sve do Višegrada srušene muslimanske kuće. I u Višegradu su srušene kuće muslimanskih vođa”.

U svom kazivanju o događajima u Višegradu (11–12. marta 1995) Ćosić je u Bosanskom ratu, navodeći činjenicu kako su “arkanovci i vojnici Užičkog korpusa stigli da organizuju Srbe za otpor i rat za oslobođenje i Republiku Srpsku”, krajnje otvoreno potvrdio srpske ratne ciljeve. Međutim, Ćosić je u Bosanskom ratu vješto izbjegao da navede zločine koje je nad Bošnjacima, po njegovoj naredbi, izvršio Užički korpus, koje je opširno iznio u “necenzurisanim razgovorima” s Miodragom Petrovićem. Knjigu Susreti sa Dobricom Ćosićem, autora Miodraga Petrovića (prijatelj Dobrice Ćosića), objavio je Despot Despotović 2000. godine u tiražu od 500 primjeraka. Kada je knjiga objavljena, Petrović je poslao Ćosiću knjigu da je vidi, a već naredni dan Ćosić je pozvao Despotovića da hitno dođe (iz Niša) njemu u Beograd. U Ćosićevoj kući na Dedinju, čitao mu je (Ćosić) dijelove iz knjige i tražio od Despotovića da knjigu uništi, da je ne pusti u prodaju “jer će ga ta knjiga direktno odvesti u Hag”. Despotović je ispoštovao Ćosićev zahtjev i knjigu nije pustio na tržište “jer knjiga sadrži, ne samo njegova dela vezana za Hag, već i mišljenje o Andriću, Paviću, Crnjanskom, političarima tadašnjeg doba, kao i mišljenje njegove supruge o mnogim stvarima”. Despotović je sačuvao desetak primjeraka knjige i, zahvaljujući pokojnom advokatu Dragoljubu Todoroviću, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu posjeduje jedan primjerak.

Ćosić je, nakon posjete Palama 5. maja 1993, u vezi s raspravom (na tzv. Narodnoj skupštini Republike Srpske) o Vens-Ovenom planu za Bosnu i Hercegovinu, na sljedeći način i s “nevjericom” u Bosanskom ratu iznio dokaze o zločinima genocida u Podrinju: “Sklopio sam oči i zagledao se u spaljena muslimanska i srpska sela uz Drinu… Zašto su Srbi spalili i porušili muslimanska sela i nekud prognali preživele? Zašto su Muslimani spalili i porušili srpska sela i nekud prognali nepoklane Srbe?“.

Na taj je način Dobrica Ćosić, u stilu srpskog Goebbelsa, falsificirajući historijske činjenice i relativizirajući zločin genocida nad Bošnjacima u Podrinju, proglasio žrtve genocida (Bošnjake, po njemu Muslimane) zločincima, izjednačavajući ih sa Srbima zločincima, onim Srbima koji su izvršili genocid nad Bošnjacima. Izjednačavanjem žrtava i zločinaca, pri čemu je kod Ćosića proradio kvazimoral i kvazihumanizam, on sa “zabrinutošću” postavlja više pitanja: “Za koga se ’oslobađaju’ spaljena i pusta sela? Ko će posle rata da živi na mrtvoj zemlji? Kakvo se društvo može zasnovati na opštem razbojništvu, kakva država može stajati na klanici i zgarištima Bosanskog rata?”.

Ćosić je 5. maja 1993. (u pet ujutro, pod zaštitom vojske i policije, u blindiranim mercedesima) sa svojim saradnicima sjurio s Jahorine i Romanije u Podrinje, projurivši “kroz popaljena i granatirana sela, u kojima nismo videli ni ovcu, ni kokoš, ni psa lutalicu… Stravičan prizor srpskog oslobađanja Podrinja”. Ovim je Ćosić otvoreno, javno i jasno, priznao srpski genocid nad Bošnjacima u Podrinju. Međutim, on ne bi imao lidersku ideološku poziciju kad  ne bi lagao, izmišljao, falsificirao, obmanjivao, manipulirao…, te je tako srpski genocid nad Bošnjacima Podrinja (“srpsko oslobođenje Podrinja”) komparirao i identificirao sa sličnim zločinima od strane Bošnjaka i Hrvata nad Srbima, konstatujući da je “takva pustoš i na muslimanskim i hrvatskim ’oslobođenim’ teritorijama…”, što predstavlja nesumnjivi apsolutni falsifikat.

^{(Ovamo daleko - atentat na Bosnu, knjiga u pripremi Avde Huseinovića)}