Imati struju u poluopkoljenom Olovu u ranu jesen 1992. godine, u vihoru prve godine rata, bila je privilegija. I svi su se na neki način htjeli “okoristiti” od te privilegije. Podrumske prostorije porodične kuće, dobro utvrđeno sklonište, postalo je mjesto susreta svih onih koji su ostali u ratnoj zoni. Predvečer, kada nestaju i zadnje zrake dnevne svjetlosti, skupilo bi se šaroliko društvo. Bilo je ugodnije gledati žarulju, žućkastu svjetlost, slušati radio, nego biti u “gluhom” prostoru s upaljenim fenjerom ili svijećom.
Prvo je došao Džemail, komšija, stotinu metara od naše kuće, poslije Doma zdravlja, čija je kuća bila na izloženijem mjestu nego naša. Kao takva je i više stradala. Imao je dva sina s kojima sam se družio, Džemina i Hajrudina. Jedan je bio dvije godine stariji, drugi dvije godine mlađi od mene. Džemail je bio u srednjim tridesetim. Uvijek nasmijan i vedar. Nosio je naočale i sa svojim stavom neodoljivo podsjećao na Christophera Reevea, koji je glumio Supermana u populariziranom blockbusteru 1980-tih.
“Evo nek' se nađe. Ovo su tikve iz moje bašte. Za ćevape”, reče “Superman”.
“Kako ćevapi? Kakve pravimo? Banjalučke ili sarajevske?”, upitah i slegnuh ramenima, povezujući taj pojam isključivo s mesnim proizvodima.
Džemail se blago nasmiješi, vidjevši da baš i nemam doticaja s poljoprivrednim kulturama, i ponudi neku vrstu objašnjenja
“To je vrsta slatkaste tikve koja se reže na komade, a zatim se priprema slatki ćevap. Do dolaska tropskog voća – banana, bilo je to glavno slatko jelo tokom jeseni. Posebno na selima. Najbolje je od ove tikve koju zovu i stambolka. Ako se još ima pekmeza od šipurka preko... Prste da poližeš...”
“OK, skont'o. To nam je bosanska banana”, rekoh, još uvijek skeptičan po pitanju tog jela. Ipak, dobio sam zadatak da izrežem tikvu na komade. Činio mi se kao eksperiment. Kako će ispasti?
Nedugo zatim došli su Buco i Vesna, brat i sestra, naši kućni prijatelji, koji su živjeli preko puta ceste, u kartonskoj zgradi. Njihov stan je bio u potpunosti uništen, kao i većina stvari. Sada su živjeli u nekom napuštenom stanu u čaršiji. Došli su pokupiti ono nešto preostalih stvari što se moglo iskoristiti.
Zadnji je došao Taib. Donio je čokoladu za kuhanje od 200 grama.
Sjedili smo slušajući večernji program, kada se po ko zna koji put izgubio signal Radija BiH. Mogli smo još slušati samo velikosrpsku propagandnu mašineriju. Između vijesti koje su uvijek bile u matrici “mudžahedini, ustaše, Vatikan i Amerika se urotili protiv Srba”, koji su pak baštinici civilizacije i kulture i posljednja prepreka uspostavi novog svjetskog poretka, redali su se najprimitivniji muzički uraci koje sam imao priliku čuti: “Na vješalu Aliju” i “Stan'te, paše i ustaše”... Odlučili smo ugasiti radio.
“Buco, šta imaš tu”, upitah, vidjevši da je u ceker koji je nosio spakovao i kasete... Vadio je “Azru”, “Zabranjeno pušenje”, “Tešku industriju”...
“Haj probaj ovu... Ima ona naša Od Olova do Trnova.” Svi smo znali tu priču koja je prepričana milion puta po kafanama i kućama. Bila je na nivou prijeratne legende. Momcima iz “Teške industrije” pokvario se kombi u Olovu pri putovanju na koncert u Tuzlu. Vidjevši da se radi o popularnom Vajti, našao se u vrlo kratkom vremenu i automehaničar. Kombi je osposobljen za put. Besplatno. U znak zahvalnosti, kasnije, napisana je pjesma.
Uzeo sam muzičku liniju donesenu iz Hamburga sredinom 1980-tih od gastarbajtera, familije, daidži na poklon. Sastojala se od radija, prostora za dvije kasete, od kojih je jedan imao i opciju “Record”, tako da su se kasete mogle presnimavati, te gramofona smještenog u kućištu, u donjem dijelu koji se vadio po potrebi, i dva stereozvučnika. U to vrijeme bio je to pravi raritet, mahsuzija roba koja se mogla kupiti od švercera ili “sakriti” preko granice, prevući, ukoliko je rodbina sa Zapada bila voljna na taj rizik.
A onda je došla liberalizacija i svi su mogli imati sve, od videorekordera, sintesajzera do skejtborda i gotovo svega što sam mogao vidjeti na TV-u, a da je bilo interesantno mlađim generacijama.
Ubacio sam kasetu u jedan boks, potom u drugi... Nije mogla učitati traku niti proizvesti zvuk... “Nema radija, ne radi plejer za kasete, dakle, piš' propalo”, reče Buco. “Ima i gramofon”, rekoh. “Gdje?”, upita Buco. Otvorih vratnice, u donjem dijelu muzičke linije, te izvukoh prepoznatljivu ručicu s iglom. S čuđenjem je gledao Buco.
“Vesna, vidi kako su skontali gramofon da može stati na malom prostoru. Umjesto tanjira, ploča se postavlja na komad plastike, nosač koji je... opet na zglobu da bi ga mogao po potrebi vratiti unutar kutije. Sjajno rješenje. Pa da. Made in W. Germany. Ko će ako neće Švabo!”, još uvijek je oduševljeno komentirao Buco dizajnersko rješenje linije.
“Ali nemamo ploča”, primijeti Vesna. “Ima. Gore na spratu”, odgovorih. Istrčao sam na drugi sprat. Došao do TV komode, koja je imala niz pregrada, a u jednoj je bila tek jedna ploča. Pokupih je i snesoh do podruma. Mati je već pripremala slatko. U rerni su se pekli komadi tikve, a na plati kvrčala izlomljena čokolada za kuhanje.
Donio sam ploču i pokrenuo gramofon. Prostoriju su ispunile strofe Arsena Dedića O, mladosti.
“E vidiš, mi ćemo svoju provesti po rovovima, podrumima, u bratoubilačkom ratu”, nisam siguran ko je komentirao u prostoriji.
“Prije svega, nije bratoubilački. Ako te neko napadne, moraš se braniti. Je l' de?”, reče Taib.
“A 'brat' ti je onaj koji ti želi dobro. I moram priznati, malo me nervira taj defetizam kod vas mlađih. Mislite da ste nešto posebni! Nema niti jedne generacije na ovim prostorima a da nije doživjela rat. Evo, samo zadnjih stotinu godina. Balkanski ratovi, Prvi, Drugi svjetski rat, ovaj nesretni rat. Ako je životni vijek danas 70 godina, oni koji su rođeni dvadesetih ili tridesetih poput mene i Nedžmije doživjeli su dva rata. Oni preko 80 godina – možeš reći da su u svojoj životnoj dobi doživjeli tri rata... Rat je konstanta. Mi pamtimo i gore. E da znate kako je to izgledalo u Drugom svjetskom ratu. Neimaština. Glad. Bolest. Sve te živo napada, od vaški do tifusa. Sapuna nije bilo dovoljno. Bosi smo hodali. Sada ima sve. Hiljade artikala. Radim sam u komercijali. Znam šta pričam. Ako se ne proizvodi ovdje, negdje drugo se proizvodi. Doturit' će se nekako!” U blago povišenom tonu, kao da prekorava svoju nezadovoljnu djecu, reče Taib.
“A vas su ovako granatirali, patili sa strujom, vodom, držali u neizvjesnosti...”, gotovo u žamoru govorilo je više lica iznoseći argumente kontra Taibovih. Taib ponovo pojača glas i reče: “Jesu, još i gore. I Nijemci i saveznici. Bombardirali su kako je koja vojska osvajala teren.”
Razvi se kao nekakva međugeneracijska diskusija na vječnu temu “kome je bilo teže”. Mati je ušla s Vesnom iz improvizirane kuhinje noseći slatki ćevap s čokoladnim prelivom u čašama. Diskusija je u tom trenu izgubila na intenzitetu, da bi nakon nekoliko trenutaka i potpuno “zamrla”. Svi su se predali slatku. Kao jedino dijete, dobio sam duplu porciju.
“A mogli bismo nakon rata napraviti i slastičarnu. Ćevap čoko split”, našali se Vesna. “Domaćice, ruke Vam se pozlatile”, uzvikne Džemail. Ostatak večeri protekao je u ugodnoj atmosferi. Jesen je. Ratna. Širom zemlje borbe, progoni, logori, smrt... Zlo je svuda prisutno.
U podrumu jedne porodične kuće, komšiluk. Možda se ne bismo nikada ni sreli da nije ovakvih okolnosti. Svjetlost. Arsen. Zvuk nekih ljepših vremena. Stambolka prelivena čokoladom za kuhanje, ukusnije od bilo kojeg tropskog voća koje sam probao prije. Ili mi se tako činilo. Razgovor. Žamor. Toplina. Peć na drva. Negdje oko 22 sata, pred policijski sat, odlazili su i posljednji gosti... Još jedan ratni dan ostajao je iza nas. Bilo smo svi skupa. Živi. Zdravi. Još jedan dan bili smo bliži miru. Tako me savjetovao čika Rafo, komšija, bivši vojnik iz legije stranaca – da zaboravim kalendare, da brojim dane...
“Svaki dan je tvoja pobjeda, svaki dan si bliže miru. Svaki dan treba ispuniti sa što više smijeha, ma kako teško bilo!”