Beogradski dnevni list Novosti objavio je 3. marta zanimljiv tekst pod naslovom Susret sa istorijom: Andrić bio član Dražinog pokreta, donoseći informacije o vezama nobelovca s četnicima i njihovim vođom, generalom Mihailovićem, pozivajući se na dokument o saradnji koji se nalazi u njegovom partijskom dosjeu. Novosti navode da je diplomata i jedan od najutjecajnijih predratnih književnih kritičara Branko Lazarević još 1946. godine, na stranicama svog tajnog dnevnika, zabilježio o Andriću sljedeće: “U početku se nešto interesovao za Ravnogorski pokret, a tvrdi se čak da je pisao i neka ohrabrujuća pisma nekim četničkim vođama iz Hercegovine…”

Kosta St. Pavlović, diplomatski činovnik i šef kabineta predratnih i emigrantskih kraljevskih vlada, objavio je u knjizi Poezija i proza da “je njegova povučenost (Andrićeva, za vreme okupacije) bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kome je čak, jednom pismenom porukom, izrazio podršku”. Vođa četničkog pokreta, navodno, bio je ushićen kada mu je prenijeta poruka književnika iz Beograda. Kosta St. Pavlović i u knjizi Ratni dnevnik 1941–1945 zapisuje: “U četvrtak, 23. decembra 1943., dobio sam prve vesti od Mladena Žujovića… Krišom je dolazio u Beograd. Tamo je viđao Andrića, koji je u Dražinom beogradskom odboru.”

Stevan K. Pavlović, poznati srpsko-britanski profesor, u jednom eseju posvećenom porodici i kući Pavlovića navodi da su se u potkrovlju, gdje se nalazio atelje njegove tetke Bele Pavlović, poznate srbijanske slikarke, u toku rata okupljali simpatizeri i članovi pokreta generala Mihailovića, među kojima je bio i Ivo Andrić. Svjedočanstvo na ovu temu ostavio je i Kosta Timotijević u zapisu Zašto je leva građanska inteligencija počinila klasno izdajstvo?, u kome piše: “Mnogi su čekali oslobođenje sa zebnjom u srcu… Marko Ristić i Aca Vučo obrađivali su Ivu Andrića, spašavajući ga od odlaska na Ravnu goru. Navodno je imao i uniformu sašivenu.”

Novosti navode još nekoliko pouzdanih srpskih izvora koji potvrđuju veze Andrića s četnicima, no, svakako, najzanimljiviji dokument onaj je koji su pronašli Ratko Peković i Slobodan Kljakić, i to u partijskom dosjeu nobelovca, odnosno iz kartoteke CK SKJ, i objavili ga u knjizi Angažovani Andrić 1944–1954. Riječ je, zapravo, o nekoj vrsti karakteristike koju su tri mjeseca, pošto je Andrić primljen u redove Saveza komunista Jugoslavije 13. decembra 1954. godine, potpisali njegovi prijatelji, književnici Marko Ristić i Aleksandar Vučo.

U tom javnosti malo poznatom dokumentu navodi se da je “Andrić verovao da su tzv. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije. Posle jedne iskrene moralno-političke krize, Andrić se u trenutku oslobođenja našao spreman da obnovi i napretku svoje domovine lojalno pomogne. Njegova dobronamernost i iskrenost u tom trenutku nisu mogle biti stavljene u sumnju i to možda baš zato što njegovo opredeljenje nije bilo plod nekog naglog, oportunističkog obrta, nego jednog sporog, poštenog ispita savesti.”

Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta.

Naravno da za srbijanske Novosti ovo nije tabu tema. Sasvim je jasno da se u Srbiji sa simpatijama gleda na Andrićevu konekciju s četništvom. Srbija je svoje četništvo i zakonski legitimirala kroz Zakon o izjednačavanju prava četnika i partizana. Tako da je Andrić kao četnik mnogo više prihvatljivija historijska ličnost nego Andrić komunista, kako se doskoro tvrdilo i pisalo. U Srbiji je sasvim normalno da se slika Milana Nedića, premijera Srbije u vrijeme nacističke okupacije, nađe u historijskoj sobi s portretima svih drugih srbijanskih premijera ili, pak, da njegov portret bude izložen u hodniku Prve kragujevačke gimnazije.

No, ono što bi bilo nužno na ovom mjestu aktuelizirati jeste pitanje zbog čega je ovo danas tabu tema za mnoge bosanske medije, kao i lijeve intelektualne i političke elite među Bošnjacima? Dok se u istim tim kružocima ličnost Mustafe Busuladžića doslovno satanizira, dotle se o Andriću, diplomati u nacističkom Berlinu i članu četničkog beogradskog odbora, šuti. Ne smetaju ni biste, ulice, škole, pa čak ni gradovi s imenom ovog saradnika okupatora. Zašto?

(Tekst je prvi put objavljen u Stavu broj 210, mart 2019)