“Muslimanske stanovnike ovoga sela, kao i stanovnike sela Miloševića, rogatički četnici pobili su u leto 1941. godine. Time su hteli ne samo da se osvete ustašama za spaljena srpska sela na drugoj strani Drine već da u njemu načine mesta za izbeglice iz sreza rogatičkog.

U resničkim kućama na brdu četnici su pobili ljude, žene i decu plutonima i kamama. Zatim su se sručili na tri usamljene kuće na obali Drine. U jednoj od tih triju kuća, u leto 1941. godine boravio je Hakija Smajić sa majkom, sestrom, ženom i sedmero dece, u drugoj njegov neoženjeni sinovac Abdulah, sa majkom i šestoro drugih ukućana.

Četnici su neopaženo izbili iz čestara. Hakijin sinovac Abdulah, mobilisan od ustaških vlasti, bio je u to vreme u nekoj domobranskoj jedinici. Četnici nisu za njega ni pitali. Upali su u sve tri kuće, svezali ukućane. Posle toga naredili su vezanima da potrče ka Drini i skoče u nju.

Mlad i snažan u to vreme, Hakija Smajić uspeo je u poslednjem času da raskine veze i utekne u čestar. Nijedan kuršum nije ga stigao. Kad su tako sve kuće ovoga sela opustele, četnici su ih dodelili izbeglicama i pogorelcima iz sreza rogatičkog. U kuću Hakije Smajića i njegovog sina Abdulaha uselili su se Arso Božić, iz sela Obadi, i Uglješa Balčak, iz sela Blažijevića.

Dva-tri dana pre nego što će Draža Mihailović stići na obalu Drine, begunac i izgnanik Hakija Smajić stigao je u Resnik iz Sarajeva, gde je preživio rat.

Čim je napolju nastala pucnjava, Hakija Smajić skočio je iz sna. Sećajući s eleta 1941. godine i pogibije svoje porodice, uzeo je malog Mehmeda za ruku i pojurio k vratima. Ostani ovdje, dobri čovječe, – šapnula je Hakiji majka Balčaka (čija je porodica još bila u Hakijinoj kući) – pa ako su ustaše, ti spašavaj mene, dina ti, a ako su četnici, ja ću spasiti tebe i dijete!

Hakija Smajić uputio se na sprat svoje kuće da bi video šta je s ukućanima Arse Božića (i oni su i dalje bili u njegovoj kući). U ognjanki kraj vatre žene su ćutke poslovale. Uto Hakija začu kako u sobi ječi četnik kojeg je teško ranio vojnik.

– Vode! – jeknu najednom ranjeni četnik iz sobe. – Vode, braćo!

– Što mu ne odnesete vode? – Upitao je Hakija žene.

– Ne smijemo.

– Onda ću ja – odlučio se dobri čovjek iz sela Resnik, iako do smrtnog časa zacelo neće zaboraviti da su mu četnici umorili celu porodicu.

Ranjeni četnik primio je lonče iz Hakijinih ruku, ispio svu vodu i zahteo još. Hakija Smajić pohitao je ponovo da mu vode donese. Kad je četnik utolio žeđ, zagledao se prvo u izmučeno lice Hakijino, a zatim u njegovu belu ahmediju oko glave i upitao:

– Jesi li ti aga ove kuće?

– Jesam, odgovorio je Hakija.

– O, sunce ti tursko! – opsovao je ranjeni četnik kao opečen, zaječao od bolova i okrenuo glavu zidu. Dva dana kasnije umro je u višegradskoj bolnici.”

(Bosanski pogledi, god. III, oktobar–novembar 1962, br. 20–21)