“Ćao”, reče će mi smeđokosa djevojka dok sam otvarao vrata našeg izbjegličkog (nazovi) stana. Blago se nasmiješila. “Uma”, dodade. Imala je krupne crne oči, jasno izražene usne, savršeno poredane biserno bijele zube. To je bila rijetkost vidjeti u ovo ratno vrijeme, kada nije bilo zubara niti materijala za popravak, niti je to bio prioritet pored ranjenika koje je trebalo sanirati, a zatim se skrbiti o njima. Estetika je postala misaona imenica.
Nevjerovatno je lijepa djevojka koja je pokucala na vrata, činilo mi se da ju je neko “istrgnuo” iz Burde, modnog časopisa čijih je primjeraka mama imala napretek. Ne znam koliko sam tako stajao i zurio u jednu tačku, njene smijalicu, nejasno prozborivši: “Molim?” Bilo je u tom “molim” i čuđenja i neke zadivljenosti, kao da je u ova tmurna vremena opće krize, beznađa, rata, u ovaj novembarski dan druge ratne godine zalutala, van konteksta, toliko lijepa, toliko u kontrastu, gotovo kao neka vrsta lijeka, kao mehlem, odmor za oči i dušu...
“Zovem se Uma! Trebala bih gospođu Dinu”, pojasni. Trgnuh se iz neke vrste “opijenosti” i najzad jasno rekoh: “Mama nije tu. Brzo će doći. Mogu li ja nekako pomoći, prenijeti joj da ste dolazili... Pretpostavljam, radi... šivenja... pletenja?” Mama je bila pravi umjetnik. Nekada za svoju dušu, krojila je po šnitove, šila, plela, ono što bi joj se dopalo, što je vidjela u časopisima, na TV-u, u prolazu na nekom elegantnom... Sada je isto to radila. Ovaj put, isključivo po narudžbi, isključivo za lokalne mještanke. Teško, gotovo se nikako nije mogla kupiti odjeća. Dobivalo se nešto iz humanitarne. Ko zna iz kakvih zaliha, ko zna kojim putevima, dolazilo bi se do komada tkanine, materijala... Djevojke su željele biti primijećene na ovaj ili onaj način. Nikako biti jednoobrazan u garderobi iz humanitarne! Dobijali smo zauzvrat ono što je selo nudilo – mliječne proizvode, meso, jaja ili povrće poput krompira, mrkve i luka. Jednom riječju, pravi srednji vijek i trampa. Umijeće, vještina šivanja, dizajna, izrada odjevnih kompleta mijenjalo se za “naturu”, za poljoprivredne artikle.
SVE JE IZGLEDALO CRNO I TEŠKO OSIM UME
Uma odmahnu rukom dajući znak da je došlo zbog nečeg drugog. “Trebam nešto za čitati”, reče. “Aha... Imamo Dostojevskog, Sheldona, Steel, Selimovića... Kući u Olovu još mnogo toga. Zatrpano je, al’ bi se mogli pomaći ormari... Što bi željela?”, upitah je i već sam bio prešao na “ti”, kao da se znamo već dugo. “Nešto lagano”, odgovori Uma. “Aha... To ne bi mogla biti ruska klasika... Recimo Sheldon... Evo Krvna veza, mislim da je roman i ekraniziran!”, predložih joj. Sada su uloge bile zamijenjene, ona je zurila dok sam se ja raspričao šta me je dojmilo baš u toj knjizi...
“Pa, dobro, vidimo se”, reče na rastanku. “E, eeee, ne može tako... To ti je na revers! Petnaest dana maksimalno, onda penali!”, izgovorih to strogo i ozbiljno, poput kakvog revnosnog bibliotekara koji je cijeli radni vijek uredno vodio evidenciju o zaduženim knjigama.
“Penali?”, podiže obrve Uma, u znak čuđenja. “Znaš ono, kazne za propušteni rok... Recimo, pet Deutsche maraka... Pa, pošto je besparica... U tom slučaju pet krugova do banje i nazad... sa mnom!” Nasmijala se na moju dosjetku, čini mi se već naviknuta na laskanja, dok sam ja crvenio i sam iznenađen otkud tolika hrabrost pri prvom susretu. No, kada je nešto vrijedno, valja se potruditi! A Uma je definitivno zaokupila sav slobodan prostor moje mašte! I ne samo moje, već i svih momaka i momčića u selu i šire. Brzo se od usta do usta prenosilo vijest o dolasku lijepe Musićanke. Toliko sam razmišljao o Umi da za mene druge djevojke, “djevojčurci”, sada i prije, kao da nikada nisu ni postojale... Tek na trenutak sjetio bih se Anere, razmišljajući kako joj priopćiti da smo došli u slijepu ulicu.
Stećci u selu Musići kod Olova
Osim Ume, sve je izgledalo crno i teško. I sam njen dolazak bio je dio drame. Četnici su iskoristili zaokupljenost Armije RBiH u borbama oko Vareša i zauzeli sela na crnoriječkoj visoravni. Bio je to dio teritorije na tromeđi između vareške, olovske i ilijaške općine. Navodno je bio potpisan nekakav sporazum sa srpskom stranom “o nenapadanju” na lokalnom nivou. Kako god, mir se održavao sve do prije nekoliko dana. Ustvari, bila je to kontakt-tačka, prostor preko kojeg se trgovalo potrepštinama, informacijama, visokotarifnom robom... U običnom narodu, napaćenom, izmučenom, pod blokadom i stalnom prijetnjom da će se morati bježati dalje, u neznano i nepoznato, vladala je ogorčenost!
Taj prostor bio je simbolom za šverc i izdaju, a u najboljem slučaju za lahkovjernost. I upravo su tu vrstu lahkovjernosti platili najvećom cijenom mještani Bošnjaci. Za nekoliko sati zauzeta su im imanja, dijelom su zarobljeni, a dijelom protjerani stanovnici sela na crnoriječkoj visoravni... Surovo su platili to povjerenje te dogovore s prvim komšijama. Sve je sada bilo u dimu i plamenu. Gorjela su bošnjačka sela. Neprijatelj je napravio prodor.
Padom Crne Rijeke dodatno se usložila situacija na olovskom ratištu. Posebno je teško na dijelu fronta prema Ilijašu. U potkovici su sada olovska sela Musići i Klinčići. Stanje je izuzetno teško. Nadiru četnici. Ofanziva je. Cesta što vodi pored sela prema Solunu ponovo je puna. Vojnici dolaze u grupama, oznake Drugog korpusa, pojačanja. Ponovo je pritisak na Olovo. Lokalni vojnici – većina ih se nije vratila sa smjene. Nema ni Nerme, medicinske sestre. I naš stanodavac Taib, vozač pri bolnici, dođe tek da prespava. Ne priča se mnogo. A kad se ne priča, kad informacije treba izvlačiti na kašike, onda je sigurno teška situacija. Dovoljno sam narastao, dovoljno imam “ratnog” iskustva da znam da nije dobro.
DOŠAO MEŠA S VIJESTIMA
Večer je. Sjedimo pod svijećom mati i ja. Jedan je, u nizu prekida u isporuci električne energije. Neko kuca na vrata. Da li je Uma, pitam se. Otvaram. Na vratima stoji rođak Meša iz Kladnja. Bezbjednjak. “Gdje si ti? Kako si porastao! Momak! A bio si dječak kad sam te vidio zadnji put. Oktobar ili novembar, prošle godine… A vidi ga... za godinu dana... k'o da iz vode rasteš? Dobro ti je došlo ovo okruženje? Planina, rijeka, zrak... Ovo je od tetke Dike, dodao je mami dva poveća komada suhog mesa, možda oko kilogram, brižljivo umotane u papir, potom u kesu, da se ne vidi šta se nosi.
Došao je i M., lokalni mještanin, donoseći neke tkanine da bi mu se kćerci sašio komplet. M. je nosio zauzvrat “zarice”, dimljeni sir s bijelim lukom, specijalitet ovih prostora. Kao kec na desetku. Mati je narezala suhog mesa, u kombinaciji sa zaricom i domaćim kiselim mlijekom. Izvrsno!
Zapodjeo se razgovor. Nakon što je M. saznao ko je i šta rođak, jer sam o tome naivno izletio prilikom predstavljanja, htio je znati sve, od toga kako idu pregovori u Ženevi, do situacije na ratištu... Mnogo više nego što je rođak Meša mogao pretpostaviti, a kamoli znati.
“A kako se mogla dozvoliti Crna Rijeka? Recite mi! Vi imate informacije, na izvoru ste, što bi se reklo”, upita M. “Tako je moralo biti. Nema se tu šta dodati niti oduzeti. Logistiku niko ne pita! Mora se osigurati. Nafta. Hrana. Streljivo. Rat se mora voditi. Cijena. Ko te pita? Kolika je cijena izgubljene teritorije? Evo za primjer, vojnik ste, pretpostavljam?” M. kimnu glavom, potvrdno, te dodade: “Vojna policija.” “OK.”, reče Meša. “Evo, nema goriva. Klaparaj! Pitanje je koristi i štete, šta preteže na dnevnoj osnovi. Naravno da ima grešaka. Naravno da ima profitera. No, za mene... Ja imam misiju. Vidite ove vunene čarape. Nisam, niti ću ih svući dok je rata, bila zima, bilo ljeto. Sve ću planine obići, svugdje ću doći, sav dunjaluk uzduž i poprijeko, samo da pobijedimo. Pobjeda je naš opstanak! Poraz je nestanak! Bili bismo bez države. Vidite šta se dešava s Palestincima? Pedeset godina, od kampa do kampa, od zemlje do zemlje, svima su teret i teret su sami sebi. To ne smijemo sebi dozvoliti. Ne smijem ni reći šta sve znam i šta se da zaključiti ako se gleda površno, naprvu... Treba nam više povjerenja, jednih u druge. Jedno je sigurno. Naše je političko rukovodstvo posvećeno ovom cilju – da opstanemo na ovim prostorima. Upamtite, teško je, a vrijeme će pokazati, vrijeme je sudija... Alija je lav! To jednom majka rađa u sto godina. Hvala Bogu da je on na čelu. Pobijedit ćemo uz Božju pomoć!”, održao je gotovo motivacijski govor rođak Meša. “A sada, ako me možete ispričati, želio bih nasamo razgovarati s rodbinom”, dodao je. M. je bio očito zadovoljan onim što je čuo, zahvalio je i izašao iz prostorije.
“I, imamo li razloga za brigu?“ upita mama. “Bogami, Dino, ne znam šta bih ti rek’o. Držite najnužnije stvari u ruksacima, nešto što možete ponijeti a da vas ne optereti, da se može brzo kretati pješke. Jake su snage uključene u ovu ofanzivu. Nije bezazleno. Svašta se može desiti. Upravo idem u Olovo po zadatku”, reče Meša.
IPAK POBJEĐUJEMO
“A zar sad nisi rekao čovjeku, maloprije, da pobjeđujemo?”, ubacih se u razgovor. Pogledao me onom vrstom pogleda kad odmah zažalite za onim što je izgovoreno! “Dječak, dobro me znaš. Stojim iza svake riječi. Rat ćemo dobiti, inšallah. Na tom putu bit će izgubljenih bitaka. Ne smije nas situacija zateći! Treba uraditi sve što je do nas”, reče prilično oštrim tonom, kao da me ruži. Već u sljedećem trenutku kao da mu je bilo žao što je žustro reagirao, dodade u pomirljivom tonu: “Nije ti bilo loše ni u Kladnju, je l' de? Ne treba širiti paniku!”
Otišao je rođak Meša, ali je ostao gorak ukus – i dalje je otvorena mogućnost da ćemo ponovo bježati put Konjuha, put Kladnja.
U daljini su se čule detonacije. Zujala su opet kola hitne pomoći. Napadao je i snijeg. Sada je on naš saveznik. Voda, snijeg, kaljuža, mraz, minusi, sve ono što otežava kretanja i život čini kompliciranim sada je od koristi. Usporit će ofanzivu.
Uma se pojavila sutra navečer. Došla je po novu knjigu. Ponovo nije pristala da šetamo do banje. Izašao sam tek toliko da je otpratim do kuće gdje je sada stanovala. Ne više od trideset metara udaljenosti. Ipak, to je za mene bilo tridesetak metara slave, ponosa i bezbrižnosti. Zamišljao sam crveni tepih. Da sam slavan. Uma je moja pratilja. Slikali su nas i zavidjeli nam paparaci (negdje u mojoj mašti)...
Stvarnost je bila drugačija! Raskvašeni snijeg stvarao je kaljužu u selu Kalesiji, na krajnjim obroncima Zvijezde. Hodao je dječak od nepunih trinaest godina, bubuljičav, zatreskan, pored petnaestogodišnjake koja ga je jedva primjećivala! U zemlji Bosni! Daleko od blještavila, glamura, svega izvještačenog i neprirodno prikazanog. U zemlji koju je tek trebalo odbraniti onim najvrednijim što imamo: Krvlju, znojem i suzama.
