Kiša je tih dana padala ujednačenim tempom, hladna jesenja. Posavina je u vrijeme kiša nemilosrdno blatnjava i kaljužasta. Dio naše linije povukao se na Jagodnjaku, pa je pozvano pojačanje da je vratimo i ispravimo. Bili smo mnogo puta na ovom dijelu ratišta, tu smo liniju dobro poznavali. Sada smo opet trebali proći one iste livade, onaj isti brisani prostor, a nismo znali jesu li agresorski vojnici izašli ispred zauzete linije ili su ostali na našim starim položajima.

Polahko smo se spuštali prema šumi na kraju livade, ispred samog sela. Dok smo silazili, kolona je imala veliki razmak između vojnika. Često bi naše kretanje zaustavio zvižduk minobacačke granate koja bi pala negdje u blizini. Gledali samo da se krećemo tako što će jedna grupa ići malo više naprijed, da se svi ne izlažemo. Tako bi neprijatelj, kad bi otvorio paljbu po nama, djelovao samo po prvima u koloni. Ostale ne bi mogao vidjeti, pa bismo imali vremena pripremiti se i uzvratiti vatru.

Ušli smo i u šumu. Nismo primjećivali neprijatelje. Počela je kiša. Najprije polahko, a onda se pretvorila u pljusak. Meša je pored mene, po običaju, nešto rondao, dok ga je Hamza gledao ispod svog šljema meni namigujući.

Kad smo ušli u šumu, blizu mjesta na kojem se nalazilo prihvatilište za ranjenike, malo smo stali. Omer je preporučivao da se dvije grupe razdvoje. Predložio nam je da naš vod ide po istom pravcu kao i prošli put, prema središtu sela, dok bi drugi vod pošao desno od nas, ali toliko daleko da jedni druge možemo pratiti kako napredujemo. Već je bilo opasno korištenje bilo kakve vrste radioveze. A bolje je, u slučaju potrebne pomoći, da smo u vizualnom kontaktu.

Komandiri vodova prijedlog su prihvatili pa smo krenuli. Opet smo po jednoga vojnika iz svakog voda ostavili na tom brežuljku u šumi kao prihvat u slučaju da napad ne uspije.

Čim smo se spustili s brdašca, dočekali su nas šaša i bare duboke i po četrdeset centimetara. Nismo ih nikako mogli izbjeći jer je uslijed dvodnevne kiše sve bilo poplavljeno.

Polahko, korak po korak, kretali smo se u liniji ka ivici livade. Izviđači su rekli da će nas čekati na njenom samom kraju.

Tako je i bilo. Čim smo se približili proplanku, vidjeli smo ih kako nam mašu. Kad smo stigli do njih, predložili su nam da se malo odmorimo dok smo još na sigurnom, a da oni idu još stotinjak metara naprijed kako bi osigurali teren. Svi smo bili potpuno mokri od kiše koja je neprestano padala.

Malo smo se odmorili , a onda ponovo krenuli naprijed. Opet smo na boku ostavili dva čovjeka kao osiguranje za odstupnicu bude li potrebna.

Zastali smo ponovo na samom izlazu iz šumice, a onda nam izviđači, koji su nas opet čekali, rekoše da nastavimo s otkočenim oružjem.

Iz zemlje se počela podizati izmaglica. Safet i Hamza podigoše ruku u zrak i čučnuše. Svi po komandi uradiše isto.

U tom sam trenutku primijetio kako, otprilike stotinu pedeset metara ispred nas, neki vojnici izlaze iz šumarka na livadu. Kretali su se polagano slobodnim hodom prema selu. Bilo ih je četrdesetak.

Mirsad mi pokaza rukom prema njima. Šapnuh mu da sam ih vidio. Nismo znali jesu li to naši iz trećeg voda, možda su se probili brže i došli do linije.

Hamza je uzeo dvogled iz svog ranca i pogledao. Na sebi su svi imali crna odijela. Sada smo ih bolje vidjeli. “Četnici”, reče tiho Hamza, “javi drugom vodu da zadrži poziciju, da su na našem boku.”

Osman dotrča do nas i baci se u travu. Bio je sav zadihan. “Ufff, brate, umalo da ne naletimo na četnike”, reče ukratko nam prenoseći svoje viđenje situacije. “Javite i trećem vodu da se ne mrda s desnog boka. Mislim da je ovo dio linije koji su nam uzeli, jer naši su tu nekih sto metara u špicu.”

Tražio je da naš vod zauzme najpogodniji položaj za djelovanje. Zalegli smo u blato. Boljih pozicija nije bilo. Ispred sebe smo stavili svu raspoloživu municiju. Ja sam imao i nekoliko bombi. Izvadio sam ih i pripremio.

Bili smo u takvoj situaciji da nismo mogli naprijed, jer bismo izašli na njih, niti smo mogli natrag jer bi nas primijetili čim bismo pokušali napustiti proplanak. Municiju smo stavili na torbu ispred sebe. Tako smo lakše punili okvire.

Ja sam, kao i svi ostali, bio potpuno mokar. Bio sam u šaši, potopljen u vodu duboku petnaestak centimetara.

Hamza je prebacio preko jakne svoj redenik. Kiša je i dalje padala. Činilo se kao da se sve nekako usporilo ispred nas.

Čekali smo da dođu na pola livade i onda otvorili paljbu. Četnici su padali kao čunjevi na kuglanju. Hamzin mitraljez treštao je pored mene bacajući čahure u mom smjeru.

Manji dio četnika trčao je prema kraju livade. Jedan je čak uspio dotrčati gotovo do samog šumarka. Tada se okrenuo i pošao prema nekom ko je ležao na livadi. Rafal ga je sasjekao i bacio natrag.

Pucnjava nije prestajala odjekivati proplankom.

Zatim smo ugledali kako ih nekoliko iskače i trče desno od nas. Tad smo shvatili da je linija baš tu, pred nama. “Idemo, momci, rasuli smo ih”, viknuo je Omer, “idemo ih rastjerati.”

Ponovo su rafali odjeknuli, a proplanak je proključao. Odjeknule su i detonacije ručnih bombi koje su bacali naši momci. Brzo smo napredovali prema liniji.

Na samom prilazu, desno od mene, Osman se zatetura i pade u travu. Brzo smo pritrčali. Miralem ga prevrnu na stranu. Osman Babić zvani Baba na mjestu je ostao mrtav. Smrtonosni metak pogodio ga je iznad lijeve obrve.

Began je ležao na samom grudobranu. Hamza viknu da šaljemo sanitetliju. Nastojao ga je previti dok je iz prostrelne rane na vratu šikljala krv. Began je mahnuo rukom pokušavajući mi nešto reći. Spustio sam se pored njih. Krupnih crnih dubokih očiju pogledao me, stisnuo mi jako ruku i otišao. Preselio je u sekundi. Njegov stisak odjednom je otpustio. Spustio sam ga na zemlju i zatvorio mu oči.

Hamza je skočio, uzeo svoj mitraljez, preskočio preko tranšeje i počeo bjesomučno pucati.

Rafali su i dalje odjekivali šumom.

Ustao sam i pogledao. Pored mene su s lijeve i desne strane ležale rahmetlije – Osman i Began. Dolje, prema liniji, ležalo je nekoliko tijela četnika u crnim kombinezonima.

Tijelom mi je prostrujala neka hladnoća, neka jeza. Nije mi bilo hladno od ovog vjetra, niti mi je bilo hladno jer sam bio potpuno mokar. Neka jeza i hladnoća hvatala me od smrti koja me okruživala na malehnom proplanku posavske ravnice.

Sagnuo sam se, uzeo svoju pušku i krenuo preko tranšeje.

Ljudi su ulazili u tranšeje i spajali liniju.

A kiša, kiša je i dalje padala.