Život povratnika sa sobom nosi brojne izazove, posebno ako je riječ o povratku u ona mjesta koja se do dana današnjeg nisu oporavila od minule agresije na našu domovinu. Jedno od takvih mjesta jeste i Ustiprača, naselje koje je nekada imalo direktnu administrativnu vezu s Goraždem, a potpisivanjem Dejtona ušlo je u sastav općine Novo Goražde, inače lokalne jedinice u bh. entitetu Republika srpska. Ustiprača se nalazi na ušću rijeke Prače u Drinu i upravo otuda potječe i naziv mjesta, tj. riječ je o skraćenici sintagme “Ušće Prače”. Sarajevsko šumsko-industrijsko preduzeće “Šipad” prije Drugog svjetskog rata imalo je jednu od strugara u Ustiprači. Kod ovog mjesta bila je podignuta velika brana na rijeci Drini, koja je zaustavljala ploveće balvane odsječene na Durmitoru i drugim planinama, gdje su bivali izvlačeni nasuho i obrađivani u strugari. Posla u istoj privrednoj sferi bilo je i za preduzeće “Durmitor”. Ipak, najviše je Bošnjaka bilo zaposleno u tamošnjoj željezari. Željeznička pruga Ustiprača – Foča, duga 42 kilometra, započeta je 1933. godine, a počela je sa saobraćanjem 9. oktobra šest godina poslije. Tu je, na novoj pruzi, podignut i betonski most nad Pračom, visok dvadeset metara. Mnogo godina ranije izgrađena je željeznička stanica u mjestu, jer je postojala pruga prema Sarajevu.
Danas u Ustiprači živi nešto manje od 200 Bošnjaka, mahom penzionera, kojima je centralno mjesto okupljanja lokalna džamija. Rođeni Goraždanin Ismail Ćulov imam je u ovom džematu i uvijek se obraduje putnicima-namjernicima. S tugom u glasu kaže da su rijetki oni koji se iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine mahsuz upute prema Ustiprači kako bi posjetili povratnike, koji su, u što smo se i uvjerili, i više nego srdačni prema gostima. Slabo frekventne dolaske ljudi sa strane pripisuje činjenici da je Ustiprača mjesto u koje je nemoguće doći poslom, jer posla u tom naselju uopće i nema, a slična je situacija i s javnim prijevozom. Osim toga, u Ustiprači ne postoji dom zdravlja niti škola, iako u ovom naselju postoji zgrada koja je nekada činila mjesto gdje su djeca stjecala znanje, a danas je u gotovo ruševnom stanju. Jedan džematlija tiho nam je rekao da na ovo sve gleda kao na suptilno etničko čišćenje, jer smatra da nepostojanje medicinske i obrazovne institucije te izostanak javnog prijevoza čini mjesto totalno neuslovnim za život.
Uprkos svim nedaćama, Ismail-efendija Ćulov ispričao nam je ukratko kako su živjeli i kako žive Bošnjaci Ustiprače te neke zanimljivosti vezane za ovo naselje i za njegov džemat, što u potpunosti razbija predrasudu o bezličnosti krajolika koju svaki gost na početku formira. Iskreno nam govori da od povratka 1997. godine Bošnjaci Ustiprače nisu imali neriješenih pitanja s komšijama Srbima te da svako živi svoj život.
“Ustiprača se nalazi na samom magistralnom putu, na raskrsnici puteva koji vode u Rogaticu, Goražde i Višegrad. Spletom okolnosti pripala je Novom Goraždu, koje je u sastavu manjeg bh. entiteta. Bošnjaci Ustiprače koncentrirani su oko ove džamije, koja je izgrađena davne 1973. godine. Osim centralne džamije Ustiprača, imamo i dva mekteba u Zapljevcu i Hladilima. Nažalost, vjerske aktivnosti u tim mjestima svedene su na ramazanske aktivnosti iz razloga što tu još nema povratnika. Sama migracija stanovništva Ustiprače počela je kada je formirano jezero Drina. Svu plodnu zemlju, koja je nekada pripadala Bošnjacima, danas prekriva voda, a od bivšeg sistema Bošnjaci su dobili toliko novca da su mogli napraviti jednu kuću u Sarajevu ili kuću iznad Drine. To je bila inicijalna kapisla za pomicanje čitavih porodica. Interesantno je da je prvi prilog za izgradnju ove džamije dao bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa-efendija Cerić, koji je još kao softa boravio ovdje tokom ramazana. Tada se još uvijek klanjalo po kućama, a on je prvi dao prilog za izgradnju naše ljepotice. Od tada su Bošnjaci na šinama, između voznih linija, iz Međeđe dovlačili ciglu od porušenih objekata i pravili džamiju”, priča nam efendija Ćulov.
On nam također pripovijeda o načinu na koji je prvi tepih dospio u džemat u kojem je danas imam.
“Prvi tepih ovoj džamiji poklonila je jedna porodica iz Rudog. Imali su kćerku koja je pravila sebi miraz, tj. otkala je ćilim i stavila u svoju seharu. Međutim, završila je tragično. Dok je čuvala stado ovaca, napali su je medvjedi. Zadobila je teške rane koje u to vrijeme nije mogla preživjeti. Njeni roditelji odlučili su ćilim iz njene sehare dati našem džematu. Stavimo li neka tužna dešavanja iz prošlosti nastranu, džamija u Ustiprači ima neku svoju nafaku. Kada je 1997. godine formirano prvo povratničko šatorsko naselje, odmah je počela i obnova džamije. Godine 2003. uz veliku pomoć Muftijstva goraždanskog i muftije Hamed-efendije Efendića konačno je ovaj objekt završen i svečano otvoren. Osim džamije, u našem kompleksu nalaze se i vakufska kuća, abdesthana, gasulhana te spomen-obilježje stradalima Bošnjacima u minuloj agresiji. Centralna tačka nas Bošnjaka je džamija, ona nas nikada nije izdala. Moje kolege i ja, koji smo raspoređeni od Višegrada, Rudog, Rogatice, prije svega smo efendije, od 1. do 15. u mjesecu poštari, donosimo im penzije, a od 15. do kraja mjeseca plaćamo im račune te ih po potrebi razvlačimo gdje je potrebno. Dakle, mi smo oslonac ovoga naroda, onaj istinski”, dodao je efendija Ćulov.
Jedan od najstalnijih džematlija u Ustiprači jeste Hamdo Omeragić. On je s roditeljima stigao u Ustipraču još kao dijete, a zatim se seli u Mostar zbog posla. U gradu na Neretvi zatiče ga i rat te biva četiri puta zatvaran u logore, kako od srpskog, tako i od hrvatskog agresora. On se u januaru 2002. godine odlučio na povratak u Ustipraču, gdje je sa suprugom zatekao, kako kaže, golu ledinu. Cigla po cigla, blok po blok – uspio je izgraditi kuću u kojoj i danas boravi.
“Meni kao pojedincu je ovdje dobro, samo mi jedno smeta – to što sam sam. Supruga mi je preselila prije šest godina, u komšiluku je nešto pomrlo, a nešto se raselilo. Imam troje djece, ali svi su zasnovali svoje porodice u nekim većim sredinama. Sve ono što imam jeste ova džamija. Ustiprača je skroz zabačeno mjesto i napola je prazno. Jedan od najvećih problema za našu djecu u Ustiprači jeste nedostatak škole. Moraju ići ili u Višegrad ili u Novo Goražde, što bi trebalo značiti da bi neminovno radili po srpskom nastavnom planu i programu. Još jedan gorući problem jeste i to što autobuske linije nisu uvezane te je cestovna komunikacija svedena na jedan autobus koji dođe samo kada ima đaka. Ovdje imamo četvero školske djece i roditelji ih moraju vući u školu”, govori Omeragić o izazovima koji svakodnevno stoje pred stanovništvom ovog mjestašca.
Ističe da njegovoj populaciji – penzionerima – najteže pada nedostatak adekvatne medicinske ustanove.
“Mi nemamo nikakvu mogućnost liječenja. Ne daj Bože, ako nam pozli, ako se slučajno posiječemo, ne možemo tražiti pomoć. Što se tiče Federacije, postoji zakonski određena kilometraža koju medicinski timovi uzimaju u obzir kada se odlučuju na posjete. Pošto smo mi daleko i od Goražda i od Sarajeva, ne možemo očekivati hitnu reakciju. S druge strane, ako bismo se liječili u nekoj ustanovi koja pripada Rs-u, oni nam odmah kažu da smo osigurani u drugom entitetu i da nam nisu u stanju pružiti pomoć”, napominje Omeragić.
Sitka Selak u Ustiprači živi od 1970. godine. Početak rata dočekala je u svojoj kući, nakon čega prvo prelazi u Goražde, potom u Sarajevo, da bi se opet vratila na svoje 1997. godine, kada se većina Bošnjaka odlučila vratiti u ovo mjesto na Drini.
“Sa svojim mužem odlučila sam se vratiti i, iskrena da budem, ne kajem se. Imamo našu džamiju, našeg efendiju i nešto našeg naroda. To je sve i to nam je dosta. Ovdje su uglavnom penzioneri, imamo kakva-takva primanja, nešto malo baštice i to je to. Ono što nas povratnike možda izdvaja od ostalih mjesta u kojima su Bošnjaci većina jeste to što smo mi nekako povezaniji, više vremena provodimo skupa. Naprimjer, mi žene stalno idemo jedne ko drugih, to biva posebno izraženo tokom ramazana, kada pravimo i iftare. Tada nam dođu i žene iz Goražda s kojima sijelimo. Idemo i na prelo. Zaboravila sam reći da se bavim i tkanjem ćilima, koje kasnije prodajem. Žao mi je samo što koju struku nisam ponijela da pokažem”, priča nam Sitka Selak.
Hadžija Mehmedalija Selimbegović ima ulogu mutevelije džamije u Ustiprači. Iako je iz Rogatice, kaže da ga je splet okolnosti doveo u Ustipraču.
“Uvijek se može promijeniti stanje nabolje, ali nigdje nije idealno. Najgore je što ovo mjesto lagano umire – ljudi nemaju posao i primorani su ići, a oni što ostaju uglavnom su penzioneri. Znači, čitavo ovo naselje živi od penzije do penzije. Uprkos svemu, ja sam zadovoljan. Imam minimalnu penziju, živim sa suprugom i ne žalim se. Neko ima hiljadu maraka penziju, a opet mu malo. Da im daš dolinu zlata, oni bi tražili još jednu. Takvi ne mogu biti sretni, trebaju malo misliti i na onaj svijet. Ja sam inače iz Rogatice, a u Ustiprači sam se zatekao, mogu tako reći, slučajno. Žena mi je iz Ustiprače tako da sam ja došao na ženovinu. U našem narodu ima ona šala u kojoj se kaže da je od crnog gavrana crnji samo onaj koji dođe na ženovinu, ali meni, hvala Bogu, nije tako. Meni je fino. Na svoje imanje u Rogaticu mogao sam se vratiti, ali kamo ću sa sitnom djecom kada nema adekvatne škole niti bilo čega drugog u blizini?! Odmah iza rata poručivalo se da se slučajno naš svijet ne vraća u Rogaticu, vjerovatno zbog straha od mogućnih novih mimoilaženja s komšijama. Ovdje, u Ustiprači, zaista nemamo nikakvih problema s komšijama Srbima”, tvrdi ovaj povratnik, uz riječi da s Opštinom Novo Goražde imaju fer i korektnu saradnju, čak i da njihov džemat na godišnjem nivou od lokalne vlasti dobije jednokratnu pomoć u visini od 350 KM.
Na samom kraju, Mehmedalija Selimbegović govori da svi povratnici određena pravila iz braka mogu primijeniti i na suživot s komšijama. Kako nam kroz smijeh otkriva, ako žena zategne – muž naprosto mora popustiti. S druge strane, ako muž počne insistirati na nečemu, žena je ta koja to treba uvažiti zarad mira u kući. Tako, veli, oni žive u Ustiprači.
