Postoje gradovi koji se diče svojim književnicima, Mocart kuglama i fasadama od kojih te zaboli vrat dok gledaš gore. Fina gospoda, što bi se reklo. A postoji i Zenica. Grad čiji je rodni list ispisan dimom iz Željezare, čija je muzika zvuk čekića u pogonu i gdje se tok života mjerio brojem smjena u "Konti-lijevu".

I sad, zamislite da nekom Austrijancu, dok gricka svoj Apfelstrudel, kažete da je neprikosnovena prijestolnica ragbija na Balkanu baš ta i takva Zenica. Vjerovatno bi mislio da ga ložite.

Jer ragbi, da objasnimo, nije nastao u birtiji poslije treće smjene. Izmislili su ga neki momci s kravatama i puderom na nosu po privatnim engleskim koledžima. Njihovo je bilo ono pravilo: "Fudbal je džentlmenski sport za huligane, a ragbi je huliganski sport za džentlmene." Pa kako je onda taj aristokratski sport s jajolikom loptom postao sveta krava zeničke radničke klase?

Odgovor nećete naći u fensi sportskim enciklopedijama. Odgovor je u hemiji. U sudaru zeničkog betona i sirovog inata.

Kad se sudare francuski šarm i zenički pogon

Da bi se ova priča skontala, moramo premotati traku na rane sedamdesete. Zenica gori. Željezara radi k'o doksa, guta rudu, a u grad se slivaju hiljade momaka, kršnih, jakih, naviklih na znoj, žuljeve i miris sumpora. U državi gdje je fudbal bio sport broj jedan, nešto je falilo. Fudbal je bio previše... mlak. Previše valjanja po travi, previše foliranja i glume za ljude koji su golim rukama krotili tečni metal.

I onda, paf! Mart 1972. Vizionari, predvođeni Suadom Kapetanovićem, skontali su da Zenici treba njen autentični krik. Ključni sastojak u toj mućkalici bio je Francuz, Jakob Kiku. Čovjek došao da montira nekakva postrojenja, a u torbi donio čudnu, jajoliku loptu.

Kad su naši momci, metalurzi i rudari, prvi put zgrabili tu loptu, desila se ljubav. Shvatili su odmah: ovdje nema laži, nema prevare. Udarac je udarac. Trpiš ga na nogama, stisneš zube i guraš dalje. Nema padanja u nesvijest kad te neko krivo pogleda. U ragbiju se naprijed ide samo zajedno, kao jedna pesnica, kao smjena koja ulazi u pogon. Zenica nije morala učiti ragbi. Zenica je već bila ragbi, samo to još niko nije bio rekao naglas.

Zvanično, priča o Ragbi klubu "Čelik", prvom u BiH, počinje tog proljeća '72. Crno-crvena boja, kao čelik i vatra. Iza te sirove radničke fasade, stajala je, ironično, gradska intelektualna krema: Nezir Odić, Abdulah Sarajlić, Hakija Haramandić, Tarabar Asko, Talić Muhamed, Hadžić Raif, Salčinović Emir i ekipa. Ali iskru je zapalio Suad Kapetanović, igrač RK Zagreb, koji je taj virus donio kući. Prvi sastanak – gdje drugo nego u željezarskoj kantini. Tri dana kasnije, 8. marta, na pomoćnom terenu Blatuše, njih četrdesetak je prvi put potrčalo za jajolikom loptom.

Počelo je, kako to uvijek biva, šamarima. Prva utakmica, poraz od kombinacije Splita i Makarske. Pa onda prva prvenstvena, protiv zagrebačke "Lokomotive" – potop. 52:0. Dok su se Zagrepčani smijuljili, misleći "lako ćemo s ovim proleterima", u zeničkom blatu se kalio čelik. I to doslovno.

"Vi trenirajte taktiku, mi dižemo tone čelika"

Ono što je uslijedilo graniči sa zdravom pameću. Dok su splitska "Nada" i zagrebačka "Mladost" imale tradiciju, fine terene i taktičke finese, Zeničani su imali nešto što se ne uči: sirovu snagu i radničku etiku.

Već 1978, klub se preimenuje u "Čelik". Ime koje je sve govorilo. Početkom osamdesetih, kreće teror. Prva titula prvaka Juge pada u sezoni '81/'82. A onda – serija. Sedam titula prvaka SFRJ i šest Kupova Maršala Tita. Fina gospoda iz Splita i Zagreba više se nisu smijala. Dolazak na Kamberovića polje za njih je bio noćna mora. Blato do koljena, kiša koja šiba, a preko puta 15 zvijeri koje ne znaju šta znači korak nazad.

I danas se prepričava ona legendarna: "Dok su oni crtali šeme po tabli, mi smo valjali vagone u Željezari. To nam je bio kondicioni." Reprezentacija Jugoslavije? To je bila farsa. Selektor bi samo uzeo spisak prvotimaca Čelika, dopisao dvojicu-trojicu sa strane radi reda, i to je to.

Lekcija iz merakologije: Treće poluvrijeme

Ali, da je bila samo sirova snaga, Zenica bi bila samo incident. Nije. Zeničani su brže od svih Engleza skontali dušu ragbija – treće poluvrijeme.

To je bio prizor. Devedeset minuta protivnoj ekipi lome kosti u blatu, unose se u facu, ne daju im disati. Sudija svira kraj. Isti onaj igrač što  je maloprije protivniku skoro otkinuo glavu, prilazi, briše krv i blato, pruža ruku i kaže: „Haj'mo na mezu i piće.“ Gosta, kojeg si mlatio k'o vola u kupusu, poslije utakmice vodiš u kafanu i častiš. Što si ga jače udarao, to si ga više poštovao. To spajanje britanskog džentlmenstva i našeg meraka stvorilo je kult. Ako preživiš Čelik na terenu, zaslužio si najbolje mjesto za stolom.

Danas, pedeset i kusur godina kasnije, kad je Željezara samo sjenka onog diva, Čelik i dalje stoji. Igraju Regionalnu ligu, tuku se s jačima i bogatijima. Trener Kenan Uzunović podmlađuje ekipu, kapiten Sedad Tufekčić je onaj iskusni vuk, a tu su i Hamzić, Baručija, Keserović i podmladak – Suljići, Jonjić, Zečević – koji su kostur i kluba i reprezentacije pod vodstvom selektora Harisa Topalovića.

Ali prava snaga Čelika danas se ne vidi na semaforu. Vidi se na Kamberovića polju kad se organizuje Kids Rugby Fest, pa stotine dječaka i djevojčica trče po terenu, učeći šta je fer-plej. Budućnost ovog sporta u Bosni ne zavisi od para i reflektora. Zavisi od jedne proste zeničke filozofije: skloniti dijete s betona i naučiti ga da primi udarac, ustane, obriše nos i pruži ruku.

Sve dok je toga, zenička priča o čeliku, blatu i gospodi ide dalje. A Englezi nek' uče.