U Tuzli, gradu uglja i soli, uglja nema. Vele, kriza. Kakva? Zbog čega? Nadležni na ova pitanja razložne odgovore ne daju, a da ih i daju, nikakve fajde od toga, jer žitelji tuzlanskih mahala u zimu ulaze bez temeljnog ogrjeva iliti tek s nešto malo drva kupljenih za masne pare od beskrupuloznih prodavaca koji su nestašicu uglja toplo dočekali i, svjesni da su jedina adresa za hiljade kupaca, nabili nerealne, tačnije, vrtoglavo visoke cijene.
Tako, nedavno, dok sam čistio cvijetnjak i štricao ruže, čuh ovaj razgovor dvojice mahalskih starina:
– Kako stojiš s ogrjevom?
– Slabo. Od prošle zime ostalo mi je pola tone uglja, a od ovih lopova drva još nisam kupio, ne mogu, preskupa su. Ti?
– Uglja nemam, a nekako sam uspio kupiti tri kubna metra drva.
– Malo, brate.
– Malo.
– A valja izgurat’ zimu.
– Vele, bit će poljuta.
– I ja sam čuo.
– Duge su naše zime, preduge.
– Zima sama po sebi nije, ali grijna sezona jeste.
– Tako je. Šest-sedam mjeseci se neprestano loži.
– Duže.
– U pravu si, duže. Od septembra do maja.
– Otprilike tako.
– Nije dobro.
– Nije.
– Još i ova korona.
– Zlo na zlo ide.
– Ne da se bijedi sitno samljet’.
– Uvijek je tako bilo.
– Jesi l’ se vakcinis’o?
– Nisam.
– Ni ja.
– Što nisi?
– A što ti nisi?
– Zato što sam u devetoj deceniji života. Ako me ne ubije korona, hoće zima ili nešto treće.
– I ja razmišljam na sličan način. Mada, možda bismo, ipak, trebali primiti tu vakcinu.
– Pa primi, tvoja stvar. Ja neću.
– Ne smijem, bojim se.
– Čega?
– Da mi ta vakcina ne bude sebeb smrti. Svakakve sam priče čuo.
– Ti, bogami, k’o dijete. Ne umire se ni od korone ni od vakcine, nego od smrti, od edžela.
– Baš tako. A jesu li ljudi u našim godinama obavezni primiti vakcinu?
– Mislim da jesu, ali nisam skroz siguran.
– Ti, veliš, nećeš?
– Neću.
– Hm.
– Hladan dan.
– Baš hladan, a tek je oktobar. Ko zna kakva li će biti zima.
– Vele, bit će poljuta.
– I ja sam čuo. A mi bez ogrjeva. Neka nam je Bog na pomoći.
– Amin.
– Sram ih bilo.
– Koga?
– Pa ove što su napravili krizu s ugljem. Posmrzavat će se ljudi. A mi stari... Uh, ne smijem ni razmišljati o tome.
– Preživjet ćemo nekako.
– Valjda.
– Nešto ti nisam rekao.
– Šta?
– Kćerka mi je obećala kupiti ugalj i drva.
– Blago tebi.
– Što blago meni? Slušaj! Kad ogrjev dođe, a rekla je bit će narednog mjeseca, podijelit ćemo ga popola i, uz Božiju pomoć, pregurat’ zimu.
– Kako ću ti platiti?
– Ništa nećeš platiti. Pa drug si mi, pobogu!
– Lijepo od tebe.
– Ma, ništa. Odoh sad. Smrz’o sam se.
Ljuta zima na ljutu koronu
Čekajući kćerkin ogrjev
Žitelji tuzlanskih mahala u zimu ulaze bez temeljnog ogrjeva iliti tek s nešto malo drva kupljenih za masne pare od beskrupuloznih prodavaca koji su nestašicu uglja toplo dočekali i, svjesni da su jedina adresa za hiljade kupaca, nabili nerealne, tačnije, vrtoglavo visoke cijene.
SADIK IBRAHIMOVIĆ
Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.