Čedomir Bato Domuz, vuk s Igmana, poginuo je 30. jula 1992. godine. Nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, Policijske medalje za hrabrost i “Ordena zlatnog grba s mačevima” život je položio na Rogoju na dužnosti komandira izviđačko-diverzantskog voda kao pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Tog dana zajedno s njim krv za slobodu naše zemlje prolio je i Smajo Somo, najstariji borac na ratištu. Saborci pokojnog Čedomira Domuza sjećaju se da je pored partizanskog spomenika na Brezovači, na planini Igman, jednom prilikom rekao “da će nakon 98 sahranjenih partizana on biti 99. sahranjeni na tom mjestu, a na to je njegov saborac Adnan Došlić rekao da će on biti stoti”, Nažalost, tako je i bilo...

Iako su prve linije bile na maloj udaljenosti, saborci su Čedomira Domuza ukopali, prema njegovoj želji, upravo na Brezovači, a agresori mu ni mrtvom nisu dali mira. Iščupali su bašluk na kojem je pisalo njegovo ime i odnijeli ga u Hadžiće. Porodica je drveni bašluk pronašla tek nakon reintegracije Hadžića, a na njemu su četnici ispisali riječi “Alijin bojovnik”. Danas, 29 godina poslije, sjećanje na legendarnog Batu još uvijek živi. O njemu priča cijela Bosna i Hercegovina, njegovi saborci, ali i porodica. Bato je iza sebe ostavio suprugu Vesnu te sina Tea i kćerku Sanju. Da je danas živ, imao bi 61 godinu i igrao bi se sa svojim unucima, kojih ima ukupno šestero. U priči o viteštvu “vuka s Igmana”, kako su ga voljeli zvati, ostalo je još samo jedno otvoreno pitanje – Kako je moguće da danas, 29 godina nakon pogibije, u Hadžićima još uvijek ne postoji nijedan značajniji objekat niti ulica s njegovim imenom?

Čedina udovica Vesna Domuz i kćerka Sanja Sadiković za Stav su se prisjetile kako je bilo živjeti s vitezom Bosne Čedomirom Batom Domuzom, detaljno su opisana kobna dešavanja u periodu od 29. do 31. jula 1992. godine, pričale su o životu u ratu i nakon rata, o odnosima s familijom, o viziji države, ali i o njihovom konačnom povratku islamu.

“Čedomir Bato Domuz rođen je kao Tanasije Domuz. Tako je i upisan u knjigama u Općini Centar. Porodičnom tragedijom, kada su mu poginuli otac i brat u samo 15 dana, u junu i julu 1978. godine, odlučio je uzeti ime stradalog brata – Čedomir. Eto, ova dva mjeseca su nama uvijek bila tužna. U junu i julu se sjećamo stradanja Čedinog oca i brata, majke Desanke, koja je preminula, vjerovali ili ne, 30. jula 2004. godine, a onda i samog Čede. Njemu je nadimak Bato dao njegov brat te su ga svi tako odmilja zvali. Bato je bilo maloljetni policajac koji je najprije otišao u Mostar na službu, nije mogao čak ni oružje nositi u futroli kada je tek preuzeo obavezu. Službovao je na jugu sve dok se nije oženio, tada je prebačen u Sarajevo, gdje ostaje sve do početka sukoba. Bio je jedan obični mladi čovjek velikog srca. Silne tragedije koje je preživio doprinijele su tome da je bio slabog zdravlja, često je bio u bolnicama. Pred agresiju je operisan i jedva je preživio. Pošto je bio pred komatoznim stanjem, iz Policijske stanice Hadžići otišlo je sedam ljudi da mu daju krv. Vozio je kolega pravoslavac sedam muslimana da mu daju krv i spase mu život. Kada je tek počeo rat i kada je svako od nas razmišljao kamo dalje, on je kazao: 'Ljudi su mi krv dali kako bi me spasili, a sada me neko ubjeđuje da sam ugrožen od njih. Ja to ne mogu prihvatiti.' Pošto je njegova majka Desanka imala težak porod, tako da ga nije mogla dojiti, njegova pomajka po mlijeku bila je jedna lijepa žena Esma iz Binježeva. Kada se cjelokupna situacija sagleda, može se sa sigurnošću reći da je on sa svojim komšijama muslimanima bio i krvlju i mlijekom povezan”, počeli su priču o velikom Čedomiru Bati Domuzu supruga Vesna i kćerka Sanja.

Kako kažu, bio je dobroćudan, ali izuzetno šutljiv i tvrdoglav. Kako bi zacrtao, tako je i moralo biti. Tako se ponašao i kada je zavodio Vesnu.

“Osvojio me je kao jednu mladu Sarajku, haustorče. Kada smo se počeli zabavljati, jednog dana mi je predložio da odemo u Hadžiće, da upoznam njegovo mjesto, njegovu porodicu i da vidim kuću u kojoj je rođen. Rekao mi je da ćemo nakon posjete njegovoj porodici ići na rijeku Zujevinu, na pecanje. Međutim, meni je bilo čudno da on uopće nema pribor za pecanje ribe. Kao dijete sa sarajevskog asfalta, odmah sam se zapitala koga on 'farba', ali hajde... Kada smo došli na Zujevinu, skinuo je cipele, čarape, zavratio je nogavice i ušao u vodu. Kada sam ga pitala šta radi, on mi je odgovorio da hvata ribu. Gledala sam ga s čuđenjem, nisam vjerovala šta se zbiva. Međutim, kada je izbacio oveću pastrmku na obalu, tu je bio kraj. Ostala sam, kao dijete iz grada, zadivljena. Tako je u to doba bilo”, prisjeća se Vesna mladalačkih dana. 

“JEBO SRPSTVO KAD TU NEMA LJUDSTVA”

S obzirom na to da je Sanja imala samo šest godina kada je ostala bez oca i pošto dešavanja iz jula 1992. godine vidi kroz maglu, Vesna nam je opisala kako su izgledala tri najduža i najtužnija dana u njenom životu.

“Najprije bih se osvrnula na 29. juli 1992. godine jer je Čedo taj dan došao u Tarčin, gdje smo u jednoj kući bili smješteni svekrva, djeca i ja, kako bi se odmorio i okupao pošto u tom periodu nisu planirane nikakve akcije. Međutim, otišao je do Policijske stanice Tarčin, a pri povratku mi je rekao da mu što prije spremim čistu odjeću, da će se brzo okupati i opet vratiti na Igman pošto su ga zvali Mirsad Ćatić Čuperak i rahmetli Fadil Đozo. Kada sam ga pitala zašto se vraća kada mi je rekao da neće biti akcija, odgovorio mi je da kreću prema Drini. Poginuo je 30. jula u poslijepodnevnim satima, a nama su tek sutra ujutro došli i rekli za njegovu smrt. Poginuo je na samom kraju akcije, a njegovo su tijelo prevezli do kasarne u Pazariću. Vjerujte da sam se dugo sjećala samo momenta kada su mi rekli za njegovu pogibiju, detalji kao da su skroz izbrisani iz pamćenja. Ispraćaj je bio pred hotelom 'Igman', gdje smo zatekli ogroman broj ljudi, od kojih su većinski bile izbjeglice iz istočne Bosne. To su ljudi koji su tako voljeli Čedu, tako ga poštovali i toliko mu vjerovali da je to fascinantno. U kasarni u Pazariću skinula sam obilježja koja je imao na sebi, uzela njegovu kutiju cigareta i odsjekla pramen kose. Uopće se ne sjećam kako sam to uradila. Drago mi je da je to ostalo kao uspomena djeci”, prepričala nam je Vesna dešavanja iz najtužnija tri dana u njenom životu.

Dodaje da su je Batini saborci pitali na koji će način sahraniti ovog velikog ratnika, na što im je ona odgovorila da ga sahrane isto onako kako sahranjuju ostale šehide i poginule borce. Uprkos činjenici da je tokom agresije na našu državu ARBiH bila jedina legalna i legitimna oružana sila koja je imala multietnički i multikonfesionalni karakter, mnogi borci i njihove porodice s pravoslavnom i katoličkom vjerskom pozadinom ipak su trebali hrabrosti ostati ovdje jer su u tom periodu trpjeli pritiske i od same familije.

“Mojoj svekrvi Desanki, Čedinoj majci, rođeni brat je zapalio kuću. To najbolje govori o stavu familije prema njegovom činu ostanka u ARBiH. Kada je riječ o mojoj porodici, imala sam majku i oca koji su živjeli i ostali u Sarajevu, tako da tu nije bilo nekih problema. Domuzi su uglavnom nastanjeni na području Banje Luke i Prnjavora i tek unazad pet godina neki mlađi članovi familije su počeli ostvarivati kontakt najprije sa sinom Teom, a kasnije i sa Sanjom. Ja, iskreno, nisam imala volje. Ti su nas ljudi odbacili, nisu bili spremni poslušati nas, a kamoli da nam dođu kako bi nas vidjeli. Mene ne zanima gdje su oni bili '90-ih godina, ni muški ni ženski članovi, niti mi je padalo na um da to istražujem. Apsolutno mi nije žao što je to tako. Još prije izbijanja rata meni je Čedo predlagao da nas negdje izmjesti, ali sam odlučila ostati tu gdje je on. Samim tim, gdje sam ja, tu su i djeca, a i svekrva Desanka je bila uz nas. Tako da smo cijeli rat bili skupa. Desanka je bila neobično hrabra žena. Ona je u jednom momentu ostala iza nas u Hadžićima i jedva smo je izbavili. Rahmetli Fadil Đozo je dobre pare dao da je izvučemo. Ukrao ju je policajac Srbin u Hadžićima, odveo je na Kobiljaču i predao njemu. Četnici su nju zajedno s muslimanskim stanovništvom zatvorili, tukli, provocirali i šta još sve ne. Muslimani koji su s Desankom bili zatvoreni govorili su da im je bilo teže gledati kako su nju maltretirali nego dok su njih tukli. Svekrva Desa je imala običaj reći: 'Jebo srpstvo kad tu nema ljudstva.' To im je najviše bilo krivo, zbog toga su je i tukli”, kaže Vesna.

“Ono što u životu nisi imao, to ti ne može ni nedostajati”, rekla je Sanja opisujući svoj odnos sa širom porodicom.

“To su za mene stranci iako nemam ništa protiv nikoga. Postoje neki mlađi rođaci koji se stvarno dobronamjerno jave, s nekima i fotografije razmjenjujem preko društvenih mreža, oni donekle drugačije, racionalnije gledaju na stvari iz prošlosti. Međutim, da ih osjećam kao blisku familiju – baš i ne. Jednostavno, ne poznajem ih. Nije mi zbog toga naročito žao, ali nemam ništa ni protiv toga da s nekim budem u kontaktu ko ima iole normalan pogled na svijet”, pojasnila je Sanja.

Prijeratni život Čedomira Bate Domuza bio je obilježen policijskom službom. Jedna interesantna stvar vezana za njegove saborce, prema riječima Vesne, jeste ta da su oni u prosjeku imali po sedam godina odsluženog zatvora.

“On je bio aktivni policajac i kao takav je po zadatku sa svojim kolegama bio raspoređen na liniju. Jedni su otišli prema Mrazištu, drugi prema Brezovači itd. No interesantno je da su ljudi koji su se okupili oko te jedinice kao rezervni sastav policije bili zatvorenici, ljudi koji su imali u prosjeku po sedam godina odsluženog zatvora. To su bile lokalne 'kabadahije'. Jedino Čedo i njegov zamjenik nisu bili kažnjavani. Još je zanimljivija stvar da su ih ti ljudi bespogovorno slušali. Bili su užasno prgavi, ali nikad nisu napravili niti jedan jedini incident. Dok ovo pričam, naumpala mi je jedna anegdota. Ovdje je s nama bio i komšija Milan iz Hadžića, tj. bili smo svi skupa na Igmanu. Jedna žena iz istočne Bosne je mjesec dana s dva sina preko šuma bježala i izbila čak na Bjelašnicu, gdje se tada nalazila Čedina jedinica. Kada je vidjela vojnike s našom uniformom, sjela je da odahne, da se malo odmori. Tada joj je prišao Čedo, predstavio se, rekao joj da će je odvući Milan i smjestiti kod mene, tj. žene koja se zove Vesna. Kada je žena čula imena, skoro se onesvijestila. Pomislila je da je toliki put, toliko pješačenje bilo uzaludno, da im je na kraju opet pala u ruke. Jedva smo ženu dozvali sebi. To je jedan tragikomičan detalj kojih je, doduše, bilo dosta u ratu. Nažalost, danas ne znam gdje je ta žena niti znam gdje su ti momci. Voljela bih kada bismo opet stupili nekako u kontakt”, priča nam Vesna o nimalo prijatnoj situaciji za ženu koja je bježala od četničkih hordi.

SUSRET S ALIJOM IZETBEGOVIĆEM

Završen je rat. Tada 30-godišnja Vesna Domuz, bez muža i s dvoje maloljetne djece, mora nastaviti život. Bez igdje ičega i bez igdje ikoga. Osuđena da se snalazi kako zna i umije. Vrijeme pred sami kraj rata i svježi postratni period provodi u Tarčinu te ubrzo biva angažirana u policiji kako bi mogla sebi i djeci osigurati egzistenciju. Međutim, ima ogromnih problema pri rješavanju stambenog pitanja...

“Svi znamo da postoji općinski, kantonalni, federalni, pa tek onda državni nivo. Eh, ja sam morala ići čak do državnog nivoa, tj. kucati na vrata rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića kako bih riješila stambeno pitanje. Jedno vrijeme smo bili smješteni na Ilidži u policijskom stanu. Da sam imala snage, mogli smo tu i ostati, ne bi nas mogli izbaciti. No u tim trenucima ne razmišljate na taj način. Znači, prijećeno mi je deložacijom, a svoja prava tražila sam i na općinskom, i na kantonalnom, a i na federalnom nivou. Niko me nije shvatao ozbiljno iako nisam tražila ništa osim materijala kako bih renovirala kuću u Binježevu. Nije me zanimala ni veća kuća, ni stan, niti bilo šta drugo. Gdje god da sam došla, rečeno mi je da nema od toga ništa, bilo je nekih i bezobraznika koji su mi nudili nužni smještaj. Ženi s dvoje djece su nudili nužni smještaj, to je strahota. Jedan mi je službenik u to doba kazao da sam 'izuzetno drska' i da 'idem i do Alije', ali da neću riješiti svoje probleme. Ja se tada zainatim i odlučim poslati pismo predsjedniku Aliji Izetbegoviću”, govori nam Vesna Domuz.

U tom pismu navede da će sazvati sve medije i na stepenicama ostaviti i “Zlatni ljiljan”, i “Orden zlatnog grba s mačevima” i Policijsku medalju za hrabrost ako se ne riješe njeni problemi. Zatim odlazi u poštu i adresira pošiljku na Predsjedništvo BiH. U ponedjeljak šalje pismo, a u srijedu je zove Mirza Hajrić, tadašnji šef kabineta, koji joj govori da dođe na razgovor s predsjednikom Alijom Izetbegovićem.

“Kada sam došla tamo, samo su se sklonili i policajci i portiri. Objasnili su mi koji je put do kabineta predsjednika Alije Izetbegovića i to je bilo sve. Nevjerovatno! Ne možete vjerovati kada nešto takvo doživite. Patite se na nižim nivoima i onda bez problema dođete do predsjednika države s kojim vrlo opušteno razgovarate. Kada sam ušla, na vratima me dočekao Mirza Hajrić, ugostio me i pitao u čemu je problem. Onda sam se susrela s predsjednikom, objasnila mu zašto sam pisala i zašto sam u konačnici došla. Tada mi je rekao da se ništa ne brinem, već da se vratim kući i da ni s kim više ne komuniciram. Pred kućom su me taj isti dan dočekali svi uposlenici JKP 'Komunalac' iz Hadžića kako bi počeli s opremanjem. Bili su nekako ljuti, valjda ih je bilo sramota što sam morala ići do predsjednika države kako bi im neko dao do znanja da mi trebaju pomoći. Tokom renoviranja moje kuće stalno sam bila na otvorenoj telefonskoj vezi s Mirzom Hajrićem, koji je vodio računa da u procesu renoviranja ništa ne fali. Iz ove perspektive samo mi je žao što nisam imala hrabrosti da još jednom odem do predsjednika Alije Izetbegovića i da mu kažem: 'Okrenite se, gospodine Izetbegoviću, i smijenite sve ove što su ispod. Takvi će nam napraviti belaj.' Žalosno je da porodica poginulog borca mora ići u Predsjedništvo da bi riješila svoja statusna pitanja”, rekla je.

IDEAL DRŽAVE

Sanja Sadiković kaže da njenoj majci i njoj ljudi često postavljaju pitanje da li se Čedomir Domuz borio za državu kakvu imamo danas. Ona u takvim situacijama najčešće odgovori kako se njen otac i saborci nisu borili za ideale, već za goli opstanak naroda, dok je na nama, novim generacijama, da gradimo državu.

 “Apsurd je da se ne mogu složiti ni probosanske snage. Mislim, apsurdno je uopće imati probosanske snage u BiH, ali eto... Svugdje na svijetu imate poziciju i opoziciju, SAD ima demokrate i republikance, ali su svi oni proamerikanski nastrojeni. Nemate antiamerikanske lidere”, upozorava Sanja na nesuvislosti koje je proizveo rat na ovim prostorima.

Podvlači da smo kao društvo još uvijek nezreli i donekle licemjerni. Govori da će uvijek biti onih koji će govoriti da su političari lopovi dok čekaju prvu priliku da oštete državu barem kroz neplaćanje karte u tramvaju. Najveći je patriotizam, ilustrira, ne bacati smeće na ulicu ili u rijeku, već u kantu predviđenu za otpatke. Također, ističu da je jedan od većih problema s kojim se danas direktno susreće porodica Domuz njihovo “neuklapanje” u konstitutivne okvire.

“Sjetimo se onoga što je pred samu smrt govorio rahmetli predsjednik Alija Izetbegović: 'Trebamo pokušati da budemo ubuduće, ako je moguće, Bosanci što više, ne zaboravljajući, naravno, nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije.' Mi se izjašnjavamo kao Bosanci i Hercegovci i tu nastaju naši problemi. Igrom slučaja, moja djeca nose imena koja im mogu biti od pomoći pri uklapanju u konstitutivni okvir, dok su djeca moga brata 'nekonstitutivna' i 'nelegitimna'. Ako ćemo brojati krvna zrnca, što se danas uveliko radi, ta djeca su ista. Nama naši roditelji nisu ostavili imanja niti kuće, mi smo u amanet dobili državu. To je teret koliko i ponos. Brat i ja se borimo da opstane sistem, da doprinesemo BiH u kojoj za svakoga ima mjesta, gdje niko ne smeta nikome. Nacionalni identitet je važan, posebno Bošnjacima, kojima je dugo bio nepravedno otet, čiju borbu svakako podržavamo i na tome trebaju nastaviti insistirati, no mora se i za nas Bosance i Hercegovce pronaći neko mjesto. Otac je na zadnjem izjašnjavanju rekao za sebe da je Indijanac, tako je i upisan. Vesna je imala i smiješne situacije iza rata kada su je pitali neki ljudi je li zaista Indijanka. Dakle, da je danas živ, bio bi vjerovatno 'nelegitiman' i 'nekonstitutivan', dok bi drugi i dalje bili 'genetski predodređeni'”, dodala je ona.

POVRATAK ISLAMU

Povratak islamu obično je proces koji se s roditelja prenosi na djecu, ali u slučaju Vesne Domuz i Sanje Sadiković proces se odvijao u suprotnom pravcu. Kako nam šaljivo nastoji približiti Sanja, porodicu Domuz poredi s Krivim tornjem u Pisi. Kaže da oni, baš poput ovog tornja, nisu ni po čemu drugom poznati osim što su “krivi”.

“Sve je kod nas 'izvan kutije', sve pomalo 'naopako'. Davne 1994. godine u osnovnim školama se pojavila vjeronauka. Onako radoznala, kao i svako drugo dijete, odlučila sam ne izdvajati se od druge djece, tako da sam s njima krenula na ovaj predmet. Dobro se sjećam da smo četvrtkom imali vjeronauku. Efendija me je zaista pazio, držao me kao malo vode na dlanu. On je meni prepisivao sure iz Ilmihala, da mi to što jednostavnije bude i da mi što više približi materiju. Međutim, shvatila sam da kasnim s usvajanjem znanja za ostalom djecom. Jednog dana sam ih pitala kako oni znaju ono što ja ne znam, a tadašnja raja mi je odgovorila da to uče u mektebu. Pošto je isti efendija predavao i u mektebu – krenem i tamo. Svaki ulazak u džamiju u meni je budio posebna osjećanja, lijepo sam se osjećala. Posebno su me dojmili neki momenti tokom izučavanja historije islama i detalja iz života poslanika Muhammeda, a. s. Naš Pejgamber je ostao siroče, prvo bez oca, a kasnije i bez majke, pa sam se nekako kroz to poistovjećivala s njim. To su posebni ljudi kod Allaha, dž. š. On posebnim ljudima daje takva iskušenja. Još kao djevojčica sam znala da me je Allah, dž. š., ostavio bez oca, ali sam predosjećala da je za mene nešto ljepše spremio. Kada ste dijete, roditelji su vam najmoćniji, oni rješavaju sve nedaće i štite vas od okrutnosti svijeta. Islam mi je uveliko pomogao da shvatim da dijete može ostati i bez roditelja. Moja djetinja dova u tom periodu bila je da nas Bog samo ne rastavi, tj. ili da svi ostanemo živi ili da svi poginemo. To je neki strah koji djeca imaju. Meni bude smiješno kada me ljudi pitaju kada sam prešla na islam, ja sam u islamu cijeli život. Jednom sam bila i u crkvi, čisto da vidim kako je. Crkva u koju sam kročila bila je ona u Blažuju, ali mi se ljudi često smiju kada im ispričam da sam ušla desnom nogom i s bismillom”, kroz smijeh nam pripovijeda Sanja.

Ona je svoj prvi dan ramazana ispostila 1994. godine i dobro se sjeća da joj je tada Vesna, ne znajući ni dan-danas odakle joj namirnice, napravila pravu malu gozbu za iftar. Iako ne može objasniti zašto je to tako, Vesna je molila Sanju da uči naglas dok klanja jer su je riječi iz Časnog Kur'ana na poseban način smirivale.

“Naše porodice imale su tu pravoslavnu religijsku pozadinu, ali su u praksi bile više ateističke, tj. nije se pridavala velika pažnja religiji. Znali smo otići rodbini za Božić i Vaskrs, to je bilo sve. Prvi dodir s islamom imala sam još u ratu, kada su nas odveli s Igmana u Pazarić. To je bila 1992. godina, Čedo je još bio živ. Tada su mi žene dale šamiju i neke dimije kako bi se mogla kretati. Vjerujte mi, u tom periodu, tj. odmah na početku rata, nije bilo lahko prihvatiti suprugu Čedomira Bate Domuza. Ljudi su bili sumnjičavi, što je bilo normalno. Uvijek sam se u šamiji i dimijama, toj tradicionalnoj nošnji žena muslimanki, osjećala dobro. Prije tačno 21 godinu sanjala sam da sam došla na svoje radno mjesto i da sam našla kalendar na stolu. U snu mi je kolegica rekla da ona osoba koja nađe kalendar ide na hadž. Kada sam rekla da to nema smisla i da nemam direktne veze s islamom, rekla mi je da samo stavim ruku na kalendar i da će on učiti za mene suru Kevser. Ja sam to shvatila kao poruku, ali nisam dokučila značenje. Dvije godine sam tragala, pitala učene žene, ali nisam dobijala odgovor. U tom traganju naišla sam na jednog čovjeka koji me doveo rahmetli šejhu Mesudu ef. Hadžimejliću. Kada smo se prvi put pogledali, on je samo izustio: 'Selam, nevjesta, gdje si ti? Znaš li otkad tebe čekam?' S njim sam prošla sve moje faze duhovne preobrazbe i on mi je dao odgovore na pitanja koja sam imala”, kazala je Vesna.

Tada su, kako nam pričaju, dobile i novo ime.

“Kada je osvanuo 6. juni 2002. godine, datum njenog zvaničnog povratka islamu, kao tinejdžerka, krenula sam s majkom u tekiju čisto iz radoznalosti. Vesna je trebala imati svog šahida (svjedoka), to je trebala biti jedna hadžinica, ali kako je šejh Mesud pitao ko je došao s njom, ja sam se osjećala prozvanom. Ustala sam i sjela iza nje, a po protokolu to je trebala biti ta žena. Šejh Mesud je neko vrijeme gledao u mene, a onda me pitao kako se zovem. Kada sam rekla Sanja, opet me pogledao i nasmijao se. U tom trenutku, ne znam zašto, ispravila sam se i rekla da sam zapravo Selma. Tako sam, sasvim spontano, osim svog svjetovnog dobila i duhovno ime, baš kao što je i majka Vesna dobila ime Esma. Hadžinica je kasnije pričala da nije mogla ustati, da su je noge boljele. To je još jedna zanimljiva situacija, ništa se ne dešava bez razloga”, objašnjava Sanja.

Vesna Domuz i Sanja Sadiković govore da, uprkos svim životnim iskušenjima, ništa ne bi mijenjale osim, naravno, Čedine sudbine. Ističu da je sve dio razvojnog procesa i da možda ne bi bile tu gdje jesu da nije bilo događaja iz prošlosti. Iz ličnog iskustva navode da život čovjeku uvijek spremi bolji scenarij od onoga koji očekujemo u trenucima patnje i boli. Na samom kraju govore kako se nadaju da će ovaj tekst biti jedna velika lekcija mnogima i da će iz njega moći izvući određene pouke.