Otkad se za Sarajevo zna, ovdje je stajala džamija. Mosta odavno nema. I džamiju i most dao je, još dok su ostatkom Bosne vladali Kotromanići, izgraditi Isa-beg Ishaković, osmanski vojvoda, zapovjednik krajišta koje se protezalo od Skoplja preko Novog Pazara i duboko se, cijelom bivšom plemenitom Pavlovića, usijecalo u tkivo zemljice bosanske, tamo, do Hodidjeda, ovamo, u srce Vrhbosne.

Kažu da je titulu i dužnost i cijelo bogatstvo, od kojeg je podigao dva grada, Novi Pazar i Sarajevo, i različitim građevinama ukrasio mnoge, naslijedio od oca Ishaka, prema kojem je historija bila škrta te se o njemu malo zna. Možda bi i Isa-beg prošao na isti način da ne ostavi iza sebe vakufnamu kojom je Sarajlijama na vječno uživanje darovao zgrade prvih institucija iz kojih će nići grad i još mnoge građevine i dobra za njihovo uzdržavanje. Sačinjena je, kazuju oni koji su je preveli, između 1. februara i 3. marta 1462. Sačuvana je u pet prepisa, a original se, kako to već biva s najvažnijim bosanskim dokumentima, negdje zaturio.

Džamija koju je Isa-beg dao sagraditi na mjestu gdje se, kažu, za njegovog prvog dolaska u Bosnu odvijao cijeli društveni život ne spominje se u samoj vakufnami. Ne zato što je tada nije bilo već stoga što Isa-beg nije gradio džamiju u svoje ime, već u ime sultana Mehmeda II. O objektima građenim kao poklon sultanima brinula se sama porta, a uzdržavani su novcem iz državne blagajne, pa ih zato nema u vakufnami. Iz istog razloga ne spominje se ni Saraj, dvor izgrađen na uzvišenju odmah ponad džamije. Dvora odavno nema.

Nema ni Isa-begovog mosta koji je Kolobara han povezivao s Carevom džamijom i prenosio putnike koji su išli uz Bistrik, pa na Hrvatin, Komatin i Širokaču. Njega je, kažu hroničari ovog grada, tri puta odnosio povodanj i uvijek bi ga ugledne i bogate Sarajlije nanovo uspravljale, a onda ga je austrougarska vlast, kada je uređivala korito Miljacke, odlučila srušiti i dvadesetak metara uzvodno izgraditi ovaj koji danas zovemo Careva ćuprija i koji nije čak ni daleka sjena tog prvotnog, lijepog i kitnjastog, carskog.

Nije Sarajevo gorjelo samo od šibice Eugena Savojskog. Planulo je ono i dvjesto godina ranije, kada su se ugarski kralj i otomanski sultan međusobno čaputali za lešinu raskomadanog Bosanskog kraljevstva. Bilo je to u novembru 1480, tvrdi historičar Hazim Šabanović. Tada je do obala Miljacke, na čelu vojske kralja Matije Korvina, prodro vojvoda Vuk Gregurević i s njim banovi Ladislav od Egervara i Petar Dojčin. Tri su dana pljačkali, harali i ognjili Sarajevom. Izgori tada i Careva džamija.

Ovaj događaj zapisan je 85 godina poslije, kada “dogje ferman bosanskom valiji Mustabegu da pomenutu džamiju kamenitom minarom i kubetom na novo sazida”, piše 1908. u Glasniku Zemaljskog muzeja Sejfudin Fehmi Kemura, vjeroučitelj i hroničar Sarajeva. Tada valija posla zastupnika Hadži Nesuba, sina Muslihudinova, da pregleda džamiju. Ovaj, kako je to red po Šerijatu, povede cijelu delegaciju, s mnoštvom prvaka, i sačiniše tražene zaključke. Njihov izvještaj bi zapisan u sidžilu koji se sačuva do danas u Biblioteci Husrev‑begovoj.

U komisiji su bili šeherski prvaci: Ali-beg Zaim i Hadži Ali-beg, sinovi Hadrovi; Mustafa-beg, sin Hadži Sinanov; Hadži Davud, sin Timurov; Hadži Ahmed, sin Ajdinov; Hadži Alija, sin Hadrov; Hadži Husejn, sin Nesubov; Hadži Ibrahim, sin Abdulahov; Kurt hodža, sin Skenderov; Osman, sin Hadži Hasanov; imam Abdi-halife i Hadži Hasan, sin Jusufov. Oni zaključiše ovako: “Ova lijepa džamija izgori prije nekoliko godina, kada je prokleti vlaški zapovjednik zvan Despot – Bog ga prokleo! – s mnoštvom hrgjavih nevjernika došao te Sarajevo popljačkao i zapalio. Od velike vatre izgorješe hatule, a duvarovi se do temelja razmakoše i uzdrmaše, i ispucaše, i ćošeta se rastaviše. Ako se duvarovi do temelja ne obore i ne prezidaju, nije ni na kakav način moguće da kube može stajati.” I zakleše se da će oni, ako iz Stambola ne stigne dovoljno para, skupljati da se sagradi munara i nova džamija s kubetom.

I sami radovi spominju se u nekoliko dokumenata. Historičar Hamdija Kreševljaković navodi kako je na izgradnji džamije prije 11. augusta 1565. godine radio neki majstor Nikola. Ostalo je u šerijatskim sidžilima zapisano kako je tog dana na sudu njegov sin Marko od Margarite iz Latinluka primio dug koji je dugovala njegovom ocu, “umrlom neimaru Nikoli koji je bio zaposlen na izgradnji Careve džamije”. Vladislav Skarić pronašao je u starim sidžilima i podatak kako je iste godine iz sela Kalina kod Novog Pazara, ali i odnekud od Prokuplja, došla grupa crepara “da prave ćeremide za Carevu džamiju u Sarajevu”. Pedeset godina poslije Ajni-beg uz džamiju izgradi mekteb, u kojem, kako to zabilježi Evlija Čelebija, vjeroučitelji predavaše besplatno.

Trideset godina nakon Čelebije dođe u Sarajevo njegov najmrži posjetilac i Careva džamija opet planu. U strašnom požaru koji užgaše vojnici princa Savojskog izgorješe i svi objekti oko džamije, i hamam, i mekteb, i saraj, sve proguta plamen. U zvaničnom popisu štete načinjenom sljedeće godine po zapovjedi valije Halil-paše, a prevedenog Kemurinim velikim entuzijazmom, kaže se, između ostalog, da je okolica Careve džamije “posve porušena”, ali da ljudi i dalje klanjaju u njoj, onakvoj čađavoj i izgriženoj plamenim jezicima.

Pišući o Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Novom Beharu 1930. godine, Fehim Spaho spominje knjižnicu u lijevom uglu Careve džamije, kamena je, u šest uglova, s kubetom, podsjeća na turbe. Podiže je 1759. godine Osman Šuhdi-efendija Bjelopoljac, “divan efendija tadašnjeg bosanskog valije Ali-paše Hećimovića, s kojim je i došao u Bosnu”. Srušena je 1910. godine, kada je građena zgrada Ulema-medžlisa. “Rušenje ovog lijepog spomenika označio je jedan naš historik, koji i danas živi, barbarstvom”, piše Spaho. Knjige koje je uvakufio Šuhdi, skupa sa sidžilima sarajevskog šerijatskog suda, prenesene su u Gazi Husrev-begovu biblioteku.

Historičari su zabilježili da je imam ove džamije bio i Fadil-paša Šerifović, jedan od najvažnijih bosanskih pjesnika na turskom jeziku, sarajevski hroničar koji po ovom gradu ostavi mnoge epitafe i tarihe, ali i zadužbine koje je gradio vlastitim novcem. Tako je ovdje, uz Carevu džamiju, koju je po naređenju sultana Abdul Medžida renovirao i proširio dovevši je u današnji oblik, sredinom 19. stoljeća izgradio prvu muvekithanu u Sarajevu, jer “prije u ovom gradu sahatnice nije bilo”, kako zapisa u tarihu za nju. Ali i sahatnica, kao i mekteb, koji je sagradio u spomen na svoju majku Ćamilu, skupa a bibliotekom i prostorijama za imame, hatibe i mujezine, i česma, i svi objekti oko džamije bijahu porušeni radi gradnje zgrade Ulema-medžlisa te 1910. godine, kada su austrougarske vlasti izvele konje iz carske džamije pretvorene u staju i vratile je Sarajlijama. Dvadeset godina ranije srušen je carski hamam koji je Isa-beg, kao prvi hamam u Bosni, dao izgraditi uz džamiju i u kojem se kupala vojska iz saraja, a na njegovom mjestu po projektu Josipa Vancaša bi izgrađeno kupatilo u pseudomaurskom stilu.

U tom turbetu bez krova pored same munare, čiji su krnjavi zidovi pokriveni ćeremidom, leži muftija šejh Ibrahim-efendija Bistrigija, učenik velikog šejha Muslihudina Užičanina, a narod ga smatraše vidovitim. Oni koji čitaju arapski kazuju da na turbetu piše ovako: “Ovdje počiva vođa šejhova Ibrahim-efendija Bistrigija. Za njegovu dušu proučiti Fatihu”, te se navodi 1069. godina po Hidžri, što odgovara 1658/1659. Gotovo isti takav, jednak po skromnosti, jeste i natpis na uzglavnom nišanu. Pravo značenje sintagme “vođa šejhova” spoznat ćemo tek kada otkrijemo mnoge hronograme koje povodom njegove smrti sastaviše njegovi učenici, ugledni ljudi i prvaci onog doba. Izdvojiti valja jedan: “Svjetionik, moj cijenjeni šejh, Bistrigija / Saznadoh da je prispio na gozbu bogougodnika / Kada se odlučio za ovu gozbu, zaplakao je cijeli svijet / A ja ropče Šuglevija, bogami plačem za svojim učiteljem.”

Dvjesta godina kasnije sahraniše uz Bistrigiju šejha Hadži Muhameda, sina šejha Jakub-efendije, koji se po mudrosti i prosvijećenosti izjednači s Bistrigijom, pa neka ih, neka su i u smrti jednaki.

Ovdje je više od stotinu nišana. Kažu da je najstariji iz 1623. godine i da je na njemu ime Šehsuvar-efendije, iz kasabe Modriče, a umrije u maju. Isto tako, kažu da se i ranije ovdje sahranjivalo, još u vrijeme nastanka grada. Eto, postoji predaja kako taj veliki dvometreni nišan bez natpisa, s grubo klesanim turbanom u gužve i izduženim vratom, koji stoji iza džamijskog mihraba, označuje mezar Isa-bega Ishakovića. Sahranjivani su ovdje samo učeni ljudi, uglednici i prvaci, veziri, mule, muftije, šejhovi, imami i ostali službenici ove džamije i članovi njihovih porodica.

Godine 1623. umrije i Osman-čelebija, sestrić bosanskog deftera Osman-efendije, i on iz Modriče. Dvije godine kasnije umrije i Alija, sin Osman-efendije Defterdarije. Godine 1643. bi zemlji predano tijelo Fadilino, kćeri Muhamed-efendije, a 1693. umrije janjičarski aga Abdulah‑paša, koji “nekoliko godina bijaše muhafiz Bosne”, odnosno zapovjednik sarajevske ili pak svih tvrđava u bosanskom vilajetu. Sarajevski kadija Nimetulah-efendija iz Uskudara, sin Salahudinov, umrije 1753. godine. Sljedeće godine umrije Abdulah-beg, Ahmed-baša umrije 1751, a dvije godine kasnije Husejin-aga, ćehaja bosanskog valije Mehmed-paše Kukavice. Ovdje je, kazuju, sahranjena i kći vezira Kukavice, Naila, koja umrije 1757. godine iznenadnom smrću jer “najednom puhnu vjetar koji uništava i prinese tu svježu ružu u ružičnjak raja”, kako to piše na nišanu.

Kuga ostavi svoj trag i na ovom groblju. Djevojku Nefisu pokosila je 1797. godine, a sljedeće godine umori i dvogodišnjeg Murata, sina Abdulahova. Iste te godine i Abdi-aga spusti u zemlju svog sina, kojem kuga zađe pod pazuho i pokosi ga kao da ga nikada nije ni bilo. Ali, najtužnija godina nad ovim mezarjem zasigurno je bila 1783, kada Hadži Ibrahim spusti u zemlju troje djece: sina Mehmeda i kćeri, djevojke, Mejremu i Umihanu. Od tolike boli, pred kojom se i nebo sklanjaše iza Trebevića, ostadoše samo ti nišani s djevojačkim kapama izlizanim od milovanja drhtavih dlanova satrvenih roditelja. Je li taj Hadži Ibrahim onaj Hadži Ibrahim Babić što se sredinom 18. stoljeća doseli u Sarajevo s Glasinca te se naseli na lijevoj strani Miljacke preko puta Isa-begove zavije pa se cijeli taj kraj prozva po njima Babića Bašča? Iz ove porodice regrutirani su zaimi, muteselimi i alajbezi, kako to piše Osman Lavić, bibliotekar Gazi Husrev‑begove biblioteke koji se bavio rukopisima ostalim iza Mustafa-paše Babića – onog što je ustao s Husein-kapetanom Gradaščevićem i u kojem bundžijski duh nije umro ni za dvadeset godina pa ga Omer-paša Latas optužuje da je u dosluhu s vođama pobune u Posavini, hapsi ga i, u velikoj grupi sarajevskih uglednika, okovanog, protjera u Anadoliju, a za njim i cijelu porodicu koja ga naredne godine sahrani u Bursi. Evo, leži ovdje i Omer-beg Babić, sin Hadži Ibrahimov. Umrije 1821. godine Smrt ga zateče kao sarajevskog muteselima i alajbega bosanskih spahija, a proslavi se sedamnaest godina prije smrti, gušeći pobune u Siriji. Leži ovdje i Merjema, kći Seida Omer-bega Babića, a umrije 1837. godine. Nakon te godine, ne spustiše ovdje ni jednog od ove loze Babića, jer sljedeći koji napusti ovaj svijet, i svi iza njega, nađoše smiraj u dalekoj Bursi.

Ovdje je sahranjeno i dvoje djece velikog vezira Huršid-paše, koji je poslije imenovan za bosanskog valiju, te je slao vojsku u Srbiju protiv ustanika Miloša Obrenovića, a fra Grga Martić piše da je “omekšao ponašanje bosanske vlade prema austrijskoj stvari u Bosni” i da je četiri godine vladao mir. Godine 1852. umrije Nasiha-hanuma, koja se najvjerovatnije udala u Sarajevu pa ostala ovdje, a tri godine kasnije i sin Muhamed Asim-beg. Još jedan dobri bosanski valija ostavi ovdje svog roda. Leži ovdje Šerif Mustafa Nail-beg, sin muderisa Šerifa Mahmud-bega, brata Šerifa Osman-paše, u narodu poznatijeg kao Topal-paša.

U decembru 1786. godine Sarajevo sahrani ovdje svog kadiju Mahmut-efendiju Edrenevija, glasovitog Hatibovića, a “oslonac cijenjenih kadija sarajevskih, mula gospodin Sijahi Mehmed‑efendi Bursevi” umrije 1792. godine. Osman Nuri-paša, mušir ili kapudan-paša ili feldmaršal bosanskog ejaleta, “pravedni vlastodržac”, spusti godine 1845. u hladnoću kabura svoga maloljetnog sina Rifat-bega, a tri godine kasnije leže ovdje i mula Salih, sin Osmanov, koji je “38 godina bio mujezin u Carevoj džamiji”. Tri godine nakon mula Saliha, sahraniše Azmi‑efendiju, bosanskog deftera, a njegova porodica mu od kamena miljevine isklesa sarkofag i nišan s fesom na kićanku.

Iste godine “preseli u vječnost Zafera-hanuma, poštovana kći Omer‑paše, visokog mušira carske rumelijske vojske”, i Sezaiji-efendija, koji je “u mladosti došav iz Edirne” i kostima svojim zasija zemljicu bosansku. Izdaleka u Sarajevo dođe i Sejid Mehmed Sejid-efendija, i to “kao malije baš-katib bosanskog ejaleta i tu umro 1854”. Pet godina kasnije, u sedamdesetoj godini umrije Hadži Muhamed Zildžić, sin Hadži Salih-age, i bi pokopan ovdje. Godine 1872. pokopan je ovdje “mektubdžija bosanskog vilajeta Salih-beg, sin bivšeg nadzornika medicinske škole Abdulaha Menla-bega” i mnogi još članovi uglednih sarajevskih porodica.