Senad Hadžifejzović već dugo, dugo nije novinar. Možda još otkada je prije petnaestak godina u Centralnom dnevniku pokušao diskreditirati Harisa Silajdžića tako što mu je nakon završetka emisije ostavio uključen mikrofon da bi zatim nastavio uživo prenositi nepristojne i nimalo politički korektne Silajdžićeve izjave. Čak bi se moglo reći i da Hadžifejzović nikada i nije bio novinar u punom smislu te riječi, neko ko se bavi objektivnim i neutralnim informiranjem javnosti, već prije obični voditelj s neobičnim talentom za samopromociju, koji je, zatekavši se 1992. godine u pravom trenutku na pravom mjestu, svojih “15 minuta slave” uspio pretvoriti u višedecenijski medijski projekt.
JA, PA JA…
Hadžifejzoviću je pošlo za rukom da svoju profesionalnu dužnost voditelja dnevnika TVSA 3. maja 1992. godine predstavi i upakira kao vrhunski patriotski poduhvat koji ga nekako pozicionira u historijske ličnosti, ne tek u pukog svjedoka historije već njenog ključnog aktera, koji je podjednako bitan poput Hadžifejzovićevih gostiju i sagovornika tog dana.
Patriotski marketing ovakve vrste bio je naročito važan jer Hadžifejzović svoju poslijeratnu karijeru gradi na kombinaciji patriotskog patetičarenje za dijasporu s primitivnim političkim obračunavanjem, moglo bi se reći, čak i medijskim reketarenjem, na lokalnom nivou. Pozivanje na “dane slave” i njegovu “presudnu ulogu” u odbrani Bosne i Hercegovine dugo je vremena Hadžifejzoviću služilo kao štit od mnogobrojnih kritika za neprofesionalnost, neobjektivnost i tabloidni pristup političkim temama. Na takav status “nacionalnog blaga” pozivao se Hadžifejzović i kada god bi se njegov medijski projekt našao u finansijskim problemima, skoro pa sugerirajući da je njegovo čitanje telepromptera bilo za Bosnu i Hercegovinu podjednako važno kao nekoliko motorizovanih brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine.
No vrijeme prolazi, ljudi zaboravljaju. Patriotski marketing izlizao se s vremenom, došlo je do smjene generacija, dijaspore zainteresirane za bosanskohercegovačke teme sve je manje, ali ostala je i dalje Hadžifejzovićeva potreba da ostane relevantan i na vrhu. Njegov nastup postao je tokom godina sve agresivniji, sve više usredotočen na pokušaj da postane presudan medijski faktor ovdašnjeg političkog života. Iako svojevremena podvala Silajdžiću nije bila prvi pokazatelj njegove sklonosti k specifičnom agresivnom “primitivizmu uživo”, ipak je to bio ozbiljan pokazatelj da su za Hadžifejzovića pojmovi poput novinarske etike i profesionalizma tek nešto što obavezuje druge, a ne samoproglašenu medijsku “veličinu” poput njega, nekoga ko ima ambiciju da bude arbitar političkog života u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, zbog raznih karakternih osobina, odlučio je (po)ostati relevantan ne putem istraživačkog novinarstva već šoumenskog nastupa i pristupa političkim temama. Ukratko, Hadžifejzović je umjesto bosanskohercegovačkog Seymoura Hersha postao sarajevski Jerry Springer.
SENADE! SENADE! SENADE!
Ne treba zaboraviti ni da je “Jerry Springer Show” počeo kao legitimni politički talk-show, da bi s vremenom, radi podizanja gledanosti, promijenio svoj format u tabloidni senzacionalizam najprizemnije vrste. S profesionalne strane nema u tome ničega toliko pogrešnog jer Jerry Springer nije imao ambiciju politički arbitrirati, već zabavljati dokone mase. S druge strane, u svom Centralnom dnevniku Hadžifejzović takav senzacionalistički format primjenjuje kako bi sukobljavao ne neke čudake već ovdašnje političare i stranke te kako bi utjecao na političke odnose snage konstantnim produciranjem i poticanjem “afera”, a što je ne samo toksično po našu političku scenu i njenu stabilnost već i aktivno doprinosi degeneraciji političke kulture i ukusa javnosti.
No čak bi i to bilo donekle podnošljivo da nije nekoliko očitih problema ili, bolje rečeno, nekonzistentnosti. Prvo, Hadžifejzović svoju platformu ne tretira kao politički neutralan ring u kojem bi se ravnopravno sukobljavali političari, a on bio neutralan arbitar, koji bi možda poticao raspravu, ali bi i osiguravao da se poštuju pravila fair-playa. Umjesto toga, ne samo da se ponaša navijački već i aktivno učestvuje kao jedna od suprotstavljenih strana, koja se ne libi igrati mimo svih pravila, udarati ispod pojasa, prekidati sugovornika kada mu odgovori ne idu u prilog, držati monologe umjesto postavljanja pitanja, obraćati se bez minimuma poštovanja sugovorniku kojeg ne simpatizira, nepristojno se kreveljiti i tome slično. Drugo, Hadžifejzovićeva megalomanija poprimila je takve razmjere da je izašla van svih granica pristojnosti. To se ogleda u njegovim sve češćim monolozima u kojima, umjesto da vodi emisiju, Hadžifejzović docira gledateljstvu, kao i u krajnje selektivnom pristupu sagovornicima, a koji je toliko očit da prelazi sve granice dobrog ukusa.
Posmatrajući Hadžifejzovićevu puzavu servilnost, koju ispoljava ka srpskim i hrvatskim političkim akterima i javnim ličnostima, te istovremeni drski i nepristojno familijarni odnos spram bošnjačkih političara, gledatelj može osjetiti samo ono što se kolokvijalno naziva transfer blama ili susramlje. Naravno, i tu je Hadžifejzović krajnje selektivan pa svoju napadnu drskost usmjerava u skladu s vlastitom percepcijom političkih kretanja, te je primitivni jalijaški odnos rezerviran isključivo za one bošnjačke političke aktere za koje Hadžifejzović smatra da im politički vjetrovi nisu naklonjeni. Očita je i razlika u pristupu temama i ličnostima na “domaćem” i “regionalnom” terenu, pa se čini da Hadžifejzović smatra kako je prerastao lokalnu ili, bolje rečeno, bošnjačku političku scenu te da je ušao u red javnih ličnosti od regionalnog značaja. Stoga primjenjuje onu staru komunističku matricu društvenog uspinjanja koja kaže da, što više i dalje letiš, to više i grdnije prezireš gnijezdo u kojem si prvi put raširio krila.
NERVNI SLOM UŽIVO
Nažalost, ovakva Hadžifejzovićeva megalomanija te tabloidni i politički kalkulantski pristup novinarstvu doveli su do toga da njegove emisije više nisu ni “slatki grijeh”, kada se željno prizemne zabave, već ponajviše podsjećaju na najobičnije medijsko reketarenje.
Naime, Hadžifejzovića ništa ne dovodi do bijesa koliko odbijanje nekog pojedinca, bio to ovdašnji političar ili javna ličnost, da pleše onako kako on svira. Odbijanje da se bude dijelom njegovog medijskog cirkusa, da se izloži primitivnom medijskom tretmanu punom domaćinovih upadica, monologa, praznih pogleda, šanerskih gestikulacija i kreveljenja, da se dovede u situaciju u kojoj vas se ponižava i omalovažava dok politički nepismena publika skandira “Senade, Senade”, da se bude “stepenik za korak više” i neko s čijih će ramena Hadžifejzović demonstrirati svoju važnost, za Hadžifejzovića je ravno ličnoj uvredi najgore vrste.
Nakon toga, na scenu nastupa na ovim prostorima još neviđen medijski primitivizam, brutalni javni linč te neprestane Hadžifejzovićeve prozivke, koje se ne mogu čuti ni u nekom bircuzu. Iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, Hadžifejzović će se, pjeneći od nekontroliranog bijesa, poput neke prezrene femme fatale obrušavati uvredama i klevetama na onoga ko se usudio odbiti njegov medijski reket. Neće više biti dovoljne ni izmišljene afere, ni kojekakvi insajderi i intimusi, ni navodne ekskluzivne, ni karakterne asasinacije, ni direktne optužbe za ovo i ono, ni najfantastičnije klevete, jer Hadžifejzović će u svojoj suludoj umišljenosti početi čak i da se preko ekrana lično obraća onima koji su odlučili ne valjati se u blatu i kalu njegove medijske štale.
BOJKOT JE LIJEK
No upravo je takvo odbijanje, ali na masovnoj osnovi, ono što je potrebno i našoj sluđenoj javnosti i degeneriranoj medijskoj sceni, ali i samom zalutalom i u prostoru posve izgubljenom Hadžifejzoviću. Bojkot Hadžifejzovićevog Circus Maximusa i odbijanje da se zaprlja njegovim medijskim blatom boreći se za naklonost publike samo zato da bi umišljeni medijski imperator Hadžifejzović mogao palcem odlučiti o političkim sudbinama jeste ono što je prijeko potrebno u ovom trenutku.
Čak bi se moglo reći da je bojkot Hadžifejzovićevog medijskog projekta pitanje ličnog integriteta te medijske i političke higijene svakog poštenog i patriotski nastrojenog bosanskohercegovačkog političara koji iole drži do sebe. Takva vrsta embarga dovela bi i do značajnog oporavka medijske scene te ponovne uspostave kakvih-takvih kriterija i standarda, a svakako bi pozitivno utjecala i na medijsko obrazovanje javnosti te formiranje profinjenijeg medijskog ukusa i kulture.
A možda bi dovela i do introspekcije kod samog Hadžifejzovića pa bi se on pod stare dane prisjetio svojih profesionalnih početaka te odlučio ponovo postati novinarom.
