Mehmed Janjoš, nekadašnji nogometaš i trener Fudbalskog kluba “Sarajevo”, prije nekoliko je dana umirovljen. On je od 2014. godine bio saradnik za sport i mlade u sarajevskoj Općini Stari Grad Sarajevo. Tokom igračke karijere nastupao je za “Sarajevo”, sredinom '70-ih kratko je bio i u “Vratniku”, a onda je igrao i za španski “Hercules” te turski klub “Adana Demirspor”. Trenirao je “Sarajevo” u tri navrata, isto toliko puta i “Jedinstvo” iz Bihaća. Bio je šef stručnog štaba i u “Olimpiku”, kuvajtskom “Al-Sahelu”, pomoćnik u “Gaziantepsporu”, “Diyarbakırsporu” i “Denizlisporu”, a bio je pomoćnik i u reprezentacijama Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Čala, kako je nadimak po kojem ga svi poznaju, kaže da je sretan čovjek jer je radio ono što voli i da je uspio živjeti od toga. Iako je friško u penziji, otkriva nam da je prosto ovisan o Koševu. Za razliku od nekada, više nije na atletskoj stazi Stadiona “Asim Ferhatović Hase”, već na njegovoj sjevernoj ili istočnoj tribini, gdje s unucima gleda utakmice.

Dok šetamo travnjakom terena na koji je prvi put kročio još kao dječak, priznaje nam da hoda svojom drugom kućom i da će do kraja života biti tu za nju. “Mnogi me pitaju da li bih nešto drugačije uradio da sam u mogućnosti vratiti vrijeme, a ja im kažem da ništa ne bih dirao. Prvi profesionalni ugovor potpisao sam upravo za 'Sarajevo' 1975. godine i za njega sam vezan i danas. Mnogo volim fudbal, mnogo volim sport, najviše volim 'Sarajevo', koji je zajedno s Koševom moja druga kuća, tako da sam sretan čovjek što sam imao takav život i takvu karijeru. Isto tako, oba moja sina – Emir i Aldin – igrali su u bordo dresovima, obojica su bili pitari. U našoj kući je svakodnevno 'Sarajevo' tema”, počinje nam priču o svojoj neraskidivoj vezi s ovim velikim bh. sportskim kolektivom.

Nakratko je naš razgovor prekinulo zvono njegovog mobitela. Zvao ga je Damir Hadžić, bivši ofanzivac FK “Sarajevo”, kojeg je jedno vrijeme upravo trenirao Mehmed Janjoš, i odmah se razvezala priča o epskom susretu tima s Koševa protiv rumunskog “Cluja” u okviru play-offa Evropske lige 2009. godine i te kobne 64. minute, kada je upravo Damir Hadžić sam izašao pred golmana protivničkog tima koji uspijeva odbraniti prvi udarac, ali se lopta odbija do tadašnjeg napadača FK “Sarajeva”, koji iz ponovljenog šuta ne pogađa gol s dva metra udaljenosti.

“Taj susret s 'Clujom' je sigurno bio događaj koji je obilježio sve nas koji smo vezani na ovaj ili onaj način za 'Sarajevo'. Prvo kolo smo prošli žrijebom, u drugom smo igrali s FC 'Spartak Trnava', koji prolazimo golom Adisa Jahovića u gostima dvije minute prije kraja utakmice, a onda udaramo na silni 'Helsingborgs IF' iz Švedske. Za švedsku ekipu igrao je u to vrijeme jedan od najvećih evropskih napadača Henrik Larsson, koji se sudara s našim golmanom Muhamedom Alaimom i tako završava karijeru. Interesantno je da je Muhamed Alaim u to vrijeme bio najveći optimista od svih nas, on je vjerovao da možemo daleko dogurati. Nakon što smo prošli i 'Helsingborgs IF', u žrijebu za play-off smo mogli izvući 'Borussiju Dortmund', 'Ajax', 'Athletic Bilbao' ili 'Cluj'. I mi izvučemo 'Cluj', koji je samo prije godinu od našeg dvoboja dobio 'Romu' 3:0, 'Romu' u kojoj je još zabijao Francesco Totti. I šta ću, ja zovnem Ljupka Petrovića, velikog nogometnog znalca koji je radio tamo, da ga pitam šta ima reći o 'Cluju'. On se tada nasmije, opsuje i kaže da od takvih velikana mi izvučemo 'Cluj', koji prosto ne možemo proći. Znači, izvučemo najneatraktivniju ekipu od svih koja je za nas prejaka u tom momentu. Mislim, jedan Sixto Peralta u 'Cluju' je igrao za osam miliona, dok je moj najbolji igrač imao platu od hiljadu i po maraka. U to vrijeme je tako bilo”, kroz smijeh prepričava Čala.

DIO NAJUSPJEŠNIJE EKIPE FK “SARAJEVO” IKADA

Mehmed Janjoš se sjeća da je pionir “Sarajeva” postao u sezoni 1967/1968, kada je “Sarajevo” prvi put postalo šampion Jugoslavije. Na samom početku dohvatali su lopte prvoj ekipi, ali govori da je i to za njih bilo nešto značajno.

“'Sarajevo' je primalo pionire i okupio se veliki broj omladinaca koji su se željeli okušati u lopti. Dođe četiri-pet trenera, mi igramo, oni od nas biraju one koji su potencijali. Među izabranim sam se našao i ja, na moju veliku sreću i još veće zadovoljstvo, i tada postajem dio ove velike porodice. Bio sam najprije pionir, zatim junior, a onda igram i u prvom timu. U tri navrata sam bio i šef stručnog štaba. Mnogi mi danas kažu da sam skoro uvijek bio 'dođi i spašavaj' rješenje, što možda i jeste tako, što je bio slučaj i s Husrefom Musemićem, ali mi svi volimo svoj klub i sve bismo dali za njega. Znate, kada vas neko iz FK 'Sarajeva' zovne da vas pita možete li preuzeti tim, vi ste već tamo bez ikakvog pitanja. Ljubav je jača od svega”, priznaje nam.

Ovaj nekadašnji veznjak uvijek je kao nogometnog uzora spominjao Edhema Šljivu, jednog od najboljih veznih igrača jugoslavenske prve lige. No Čala kaže da mu je obaveza prozboriti nekoliko riječi i o rahmetli Asimu Ferhatoviću Hasetu i Safetu Sušiću.

“Prvo sam mu dohvatao lopte, a onda 1977. godine za trenera FK 'Sarajevo' dolazi Fuad Muzurović i tada krećemo na pripreme na Tjentište. Tada Edhem Šljivo i Anto Rajković, dva velikana igre zvane nogomet, uzimaju mene kao mladića da budem s njima u sobi, da pričamo o sportu. Ne krijem da sam u njemu uvijek imao velikog uzora. Kada je odlazio iz 'Sarajeva', znam da je rekao: 'Ne brinite se, ja imam nasljednika i to će biti Čala.' Pošto je on bio sjajan igrač, to je imalo neku težinu, barem za mene. Dugo se neće roditi jedan takav vezni igrač u Sarajevu. Također, moram reći da je uistinu uskraćen jednog velikog iskustva svako ko nije poznavao Asima Ferhatovića Haseta ili Safeta Sušića. To su bili čarobnjaci s loptom. Iako Haseta nisam imao priliku dugo gledati na terenu, o njegovim ljudskim osobinama naširoko se zna, njegova dobrota i plemenitost zaista su zapanjivale. Preseljenjem Haseta Sarajevo, kao grad, izgubilo je puno. Spomenuo bih i Safeta Sušića, koji je proglašen najboljim stranim igračem francuskog nogometa. To nije mala stvar! Dičim se time što sam igrao s njim, to je uvjerljivo naš najbolji i igrač i najbolji trener u historiji”, govori Čala o svojim uzorima, ali ne zaboravlja ni nedavno preminulog Ivicu Osima, legendu najvećeg rivala “Željezničara”, za kojeg također nije štedio riječi hvale, ali im je ipak uputio dovu da uvijek budu iza tima s Koševa.

“Na terenu je uvijek bila prava bitka, ali poslije derbija mnogi su igrači znali skupa otići na piće i sumirati utiske. Naravno, navijači su i u prošlosti bili srčani, možda više nego danas, ali nikada nije bilo ovih ispada kojima sve češće svjedočimo. Naprosto, moramo educirati naše navijače, ali i navijače FK 'Željezničar', da svi zajedno pravimo sportske spektakle, a ne skandale. Evo, pogledajte nedavno odigrani humanitarni remake vječitog derbija, to je bila bajka. Igrači oba tima uhvatili su se za ruke, otišli pozdraviti navijače, i jedne i druge, ma prelijepo. U svakom slučaju, treba učiniti sve, i molim Boga da se to uvijek desi, da 'Sarajevo' pobijedi ove plave, ali da to sve bude u sportskom duhu. Ja želim rivalima da uvijek budu viceprvaci, a mi prvaci. Znate, može biti hiljadu utakmica, ali ako nema duela dva kluba iz Sarajeva, sve to pada u vodu”, govori o duelu s osam dekada dugom tradicijom.

Kaže da je bio počašćen time da bude dio, kako to mnogi ocjenjuju, najuspješnije ekipe FK “Sarajevo” ikada.

“Sezone 1984/1985. uzimamo ligu bivše nam države, i to u vrlo jakoj konkurenciji. Godine 1980. bili smo drugi, 1982. također drugi, 1983. godine smo igrali finale Kupa Maršala Tita, gdje gubimo 3:2 od 'Dinama' iz Zagreba, a onda 1985. biva naša godina. To je generacija koja je mahom prošla sve škole 'Sarajeva', to su djeca tog kolektiva. Titula nam je još draža i zbog toga što 1983. godine Safet Sušić ide vani, pokojni Želimir Vidović Keli ide vani, Nijaz Ferhatović ide vani, a mi ostajemo i osvajamo ligu. Ta je godina bila zlatna u sarajevskom nogometu. Prije osvajanja naše titule na mjesec 'Željezničar' je igrao polufinale Kupa UEFA protiv 'Videotona'. Ispali su, a da su prošli, u finalu bi ih čekao 'Real Madrid'. Grad Sarajevo ima te godine državnog prvaka i učesnika polufinala velikog evropskog takmičenja. Vratimo li se samo malo u prošlost, 1979. godine KK 'Bosna' postaje evropski šampion. Nažalost, sada je dijametralna situacija i stvari se moraju mijenjati.”

VIŠE CIJENITI SVOJE LJUDE

Janjoš otvoreno kaže da “Sarajevo” ime veliki problem, to da se na Koševu dovoljno ne cijene i ne poštuju svoji ljudi. “Zbog toga me duša boli. Ne mogu griješiti, ja nikada nisam imao problema, ali bih volio da naši navijači više prihvate naše igrače. Da se razumijemo, ko god igra za 'Sarajevo', on je meni najdraži, zaista ne pravim razliku, ali volio bih kada bismo malo više vjerovali ljudima koji su ponikli tu i koji žele ostati tu. Naši navijači, koji su najbolji na svijetu, smatraju da je neka greška našeg juniora veća od deset grešaka igrača iz protivničke ekipe. Treba neke stvari istrpjeti jer je 'Sarajevo' postizalo najbolje rezultate kada je imalo puno svojih igrača.”

Dotakao se i novog trenera FK “Sarajevo” Feđe Dudića, za kojeg smatra da je moderan, ali i mlad i energičan trener koji može puno toga učiniti, da “Sarajevo” njegovim dovođenjem lagano vraća na Koševo istinske zaljubljenike u ovaj klub.

“Hajmo dati ljudima prostora, hajmo stati iza njih i dati im podršku. Ako kasnije vidimo da nisu ispunili ono zbog čega su dovedeni, nije ih teško zamijeniti. Samo kod nas ima da mijenjamo dva-tri trenera za sezonu.”

Upitali smo ga koliko ga boli kada vidi trenutno stanje u bh. nogometnoj reprezentaciji. Odgovorio nam je tako što je povukao paralelu između reprezentacija BiH i Crne Gore, u kojima je radio.

“Na čelu FS Crne Gore imate Dejana Savičevića, nogometnu ikonu i čovjeka koji voli svoju rodnu grudu. On radi srcem i ne zanimaju ga pare. Upravo zbog toga i radi dobar posao. Da se ne lažemo, kod nas to ide vrlo teško. Mi u prvom redu trebamo srediti političku situaciju, a onda govoriti o drugim stvarima. Za mene je nepojmljivo da Nemanja i Josip moraju biti pomoćnici ako je Mehmed selektor. Ili obratno. Ja sam za kvalitet, a ne za to kako se neko zove. Objektivno, dobro zaostajemo za regionom i morali bismo sve učiniti da pomognemo sportu. Moramo malo više voljeti svoju zemlju, moramo malo više voljeti svoju reprezentaciju i raditi za nju, ali i ulagati u mlade. Svi pričaju o našim mladima, ali pravo je pitanje šta mi to njima dajemo. Naše dijete, ako se želi baviti sportom, roditelji moraju krvavo platiti. Kada sam primljen u 'Sarajevo', došlo je 200 omladinaca na probu, a nas je samo sedam primljeno. Ipak, niste ništa morali plaćati. Moj rahmetli otac, iako je bio sjajan, ne bi moje treninge mogao finansirati. Bio sam koordinator u Omladinskom pogonu 'Sarajeva' četiri godine i vrlo dobro znam na koje probleme nailazimo i mi i roditelji – treba platiti treninge, pripreme, treba dijete dovesti i odvesti, treba kupiti opremu i šta još sve ne. To je na današnjem vaktu teško ispratiti, ali velika je šteta što tako gubimo dosta talenata. Zajednica bi trebala posvetiti više pažnje ovom pitanju jer nikada ne znamo gdje se krije nova Lana Pudar.”

Mehmed Janjoš ovih dana uživa u penziji. Zahvaljuje Bogu što je još uvijek zdrav i vitalan te i dalje cijenjen u nogometnim krugovima. Iako više službeno ne radi, ne isključuje mogućnost povratka na dobro poznato mjesto kraj aut-linije, a do ponovne prilike za takvo što, kaže nam, pit će kahvu na Baščaršiji i družiti se sa svojim Sarajlijama.