Poredani kao djeca pred ulazom u mejtef, nižu se pred drvenom džamijom podno bužimskog starog grada taševi. Sa svakog od njih po jedan se pokorni Bužimljanin popeo na konja i sjahao kao hadžija. Naravno, tako se samo kaže, odavno se na hadž ne odlazi konjem. Ali ovdje je ostao običaj da svako postavi svoj hadž-taš i na njemu upiše ime i prezime, godinu rođenja i onu u kojoj se uputio u daleku Meku. Nakon što bi klanjao u džamiji, hadžija bi se, u pratnji svojih najbližih, popeo na svoj taš, zahvalio se Bogu i njegovu Poslaniku, zatražio halal od onih koji ga ispraćaju, darovao bi hodžu svilom i kadifom, a među djecu prosuo bombone i sitan novac i na kraju bi održao kratak govor i suprugu svoju ovlastio da, u njegovom odsustvu, upravlja njihovim imetkom.
S ovih hadžijskih taševa što čuče pred džamijom, uz ogradu koja odvaja mezarje od puta, može se iščitati da se posljednjih godina sve više ljudi odlučuje da obavi hadž, što bi moglo govoriti da se nikada ovdje nije bolje živjelo i da je sve više onih koji mogu priuštiti taj svakom muslimanu sveti put. A možda bi se moglo čitati i o tome kako su se ljudi posljednjih decenija vratili vjeri i sve više je misli upućeno u stalnu svijest o prolaznosti čovjekova života i kako je čovjek muhtač i vodi, i zraku, i vatri, i hrani, i zdravlju, i svemu onome čime gospodari svemogući Bog, koji nije muhtač ničemu na ovom dunjaluku.
HADŽIJSKI KAMENOVI
Evo, ovi kamenovi govore da su se 25. februara 1969. godine odavde, probijajući se kroz guste krajiške magle, ispraćeni od cijelog sela, dvojica smjelih Bužimljana uputili na hadž. Arif Duraković, sin Osmanov, imao je šezdeset tri godine, a Bajro Kedić godinu manje. Nema sumnje da ovo nisu prvi Bužimljani koji postadoše hadžije i prava je šteta što starijih taševa nema ili što se ranije ne ustali običaj da svaki hadžija kamenom obilježi svoj sveti put. Tri naredne godine, po svoj prilici, niko iz ovog džemata nije išao na hadž. Tako kažu taševi. Ramo Duraković hadž je obavio 1972, imao je 59 godina i bio je jedini koji je ispred ove džamije te godine ispraćen za Meku. Sada je trebalo čekati narednih pet godina pa da se opet cijeli džemat iskupi pred džamijom i načini pravo narodno slavlje. Te 1977. godine ode na hadž i sretno se vrati kao hadžinica u svojoj šezdeset šestoj godini Hatidža Čaušević.
Nakon Hatidže, u cijelom džematu deset godina nije bilo novog hadžije. Tek 1987. godine krenu na hadž, u svojoj šezdesetoj godini, Ale Mehić s dvije godine mlađom suprugom Munirom i sretno se vratiše i postadoše hadžije i uglednici među svojim Bužimljanima. To nam kazuje najveći taš u redu, ovaj prvi do džamije, na koji se trinaest, odnosno četrnaest i petnaest godina kasnije upisa i četvero hadžija Mašinovića: Nazif ode 2003, u šezdeset sedmoj godini, naredne godine, u šezdeset petoj ode Šefika, a u godini iza nje u svojoj devedeset petoj odoše Ale i njegova tri godine mlađa supruga Selime. U međuvremenu se put Meke uputiše i šezdesettrogodišnji Arif A. Šahinović i šezdesetsedmogodišnji Ibro Makić. Bi to godine 1989.
U vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu iz Bužima se nije moglo nikud, pa ni na hadž.
Evo, stoji zapisano da je džamija izgrađena 1835, a da je popravljena tačno stotinu godina kasnije. Međutim, historičari vole reći da nije poznato tačno vrijeme njene izgradnje te da najstariji među gizdavim krajiškim nišanima u haremu potječe iz 1856. godine, a podignut je Sulejmanu Šahinoviću. U džamiji se skoro dva stoljeća čuva drvena ploča s tarihom u formi levhe. Oni koji razumiju arapski kažu da na njoj stoji zapisana godina hidžretska 1254, što odgovara 1838. Te godine je džamiju i Hudud česmu pred njom dao obnoviti bosanski valija Vedžihi-paša, što piše i u vakufnami iz 1840. godine, koja se isto čuva u džamiji. Kažu da je Vedžihi-paša donio tada sa sobom i dvije levhe čuvenog Abdurahmana Siri-babe, šejha tekije u Oglavku pored Fojnice, njegovog velikog prijatelja i jednog od najvećih duhovnjaka tog vremena.
Taj Mehmet Salih Vedžihi-paša ostat će upisan u bosanske historijske knjige kao vezir koji je konačno ukinuo kapetanije i ajanska vijeća te proveo podjelu Bosanskog pašaluka na muselimluke. Bilo je to iste godine kada je dao izgraditi ovu džamiju, neki kažu, samo zbog toga što je htio da se dodvori buntovnim Bužimljanima. Teško je u to povjerovati jer Vedžihi-paša pokaza veliku hrabrost i već naredne godine sudari se s pobunjenim Krajišnicima kraj Lipnika u Starom Majdanu na Sani i potuče ih do nogu, a onda ode dalje gušiti pobune po Livnu, i po Sarajevu, i po cijeloj Bosni.
Bila su to teška vremena. U godini kada je započeta ova džamija, najveća drvena u Bosni i jedinstvena po svojoj konstrukciji i redovima stubova preslikanih iz seldžučke arhitekture, kako vele stručnjaci, tek bijaše završena pobuna Husein-kapetana Gradaščevića. Nakon što porazi Huseina na Stupu pored Sarajeva, Kara Mahmud-paša poče mahati sabljom i lijevo i desno i sjeći hametice, ne ispitujući podrobno ničije krivnje. Za toga svako je u Bosni bio kriv pa i najmudrije glave u Krajini pokupi i protjera u Istanbul. Godinu ranije iz izgnanstva se vrati Alija Kedić, dugogodišnji tjelesni čuvar ostarjelog Hasan-age Pećkog, te pričaše kako su Hasan-agu otrovali i da se srušio mrtav čim je izašao iz odaja velikog vezira koji ga pozvao na kahvu da ga, k’o biva, upozna.
Opet se narod bunio i u Krajini se sve uzvihorilo. Sve je češće dolazio u Bužim kod Kedića Durak-beg, sin Hasan-age Pećkog, prijek i tvrdoglav, pun bijesa i želje da osveti oca, kojeg, pravo rečeno, bijahu poklopile godine i svaki se čas čekalo da mu Azrail dođe na kahvu pa bi ga samo benast trovao i okajavao i nosio njegovu smrt na duši. A Bužimljanima baš se prohtjelo da podignu jednu džamiju ovdje, ispod gradskih zidina, gdje se svakog dana iskupljala gomila svijeta na daleko poznati bužimski sajam. I po hiljadu ljudi znalo se obreti na ovom mjestu, među dućanima iz kojih se snabdijevalo pola Krajine, a džamija gore, među zidinama, izgrađena još one godine kada Osmanlije zauzeše Bužim, bila je namijenjena gradskoj posadi, pa je dizdar, kako su nastupila pogana vremena bez mira i poretka, bio prinuđen ne dati da mu se svako vrzma po gradu i broji mu stražu i topove i đulad, jer je sve bilo uzavrlo od špijuna i više nisi mogao znati ko za koga radi i ko kome dojavljuje, a brinuti o jednoj ovakvoj utvrdi, mora se priznati, nije bio nimalo lahak posao.
Iako bijahu nastupile teške godine i narod u Krajini sve dublje propadao u siromaštvo i bijedu, ipak, ovdje, uz same zidine srednjovjekovnog grada to se nije dalo osjetiti. I dalje su dolazili trgovci, nakupci i šverceri sa svih strana, dovodila se stoka i cijeli dan na kantarima mjerilo žito, zveckaše srebrne akče u kesama za pasom, a po dućanima nanizanim s obje strane ceste razmjeravala se kadifa iz Damaska i svila iz Isfahana i brojala portokola izmirska. Mirisalo je sve po domaćem hošafu, i po pečenju, i po kestenu, i po cijeli dan vrtješe se prodavači boze, halve i peksimeta svakojakog, na sav glas hvaleći svoju robu. Ponekad bi zalutao kakav Ciganin s medvjedom i lupao u def tjerajući stokilu životinju da igra, a pod njom se protresala zemlja, i krv joj kapala u prašinu s njuške na koju je bio privezan kolac što je pravio sigurnu razdaljinu između medvjeda i njegovog vlasnika. Jednom dovede neki Afganistanac majmuna i sjedio je baš na mjestu gdje će godinama stajati taš s kojeg se jahalo na konja kada se krene na hadž i, poput insana, kamenom razbijao orahe i odvajao tvrdu ljusku od hrskave jezgre i jeo i ni jednom se nije desilo da se zabuni pa da prometne ljusku umjesto jezgre, a nema šta mu okupljeni svijet ne činiše samo kako bi ga smeo. Nakon toga, neki Pakistanac donese zmiju, i duža i deblja od stožine, pa kad poče izlaziti iz vreće, svijet se razbježa na sve strane i trebalo je da se hodžin glas s munare prospe cijelim sajmom da bi se u ljude vratio mir.
Tada, kada bi zaučio ezan, sve bi stalo, kao da je neka moćna ruka zavrnula kakav kotač u vremenskom stroju svi bi se sjatili pred džamiju. Rijetki su bili dani kada bi se za svakog našlo mjesto unutra, a petkom se znalo i po šesnaest safova svezati niz sokak. Tada bi dvojica imama držala džumu. Onaj unutra bi vazio onima uglednijima koji su imali svoje stalno mjesto u džamiji, a drugi, grlat, stajao bi na dovratku pa bi hvatao njegove riječi i izbacivao ih napolje da čuju i oni koji klanjaše na kaldrmi. Oni dokoni znali su tada po okolnim šljivicima i uz tarabe uz put izbrojati i do 700 konja sa sedlima.
KAZNA I STID
I odjednom, naprasno, sve se to prekinu, izli se život kao surutka iz prevrnutog kabla. Dođe i ovamo omrznuti serasker Omer-paša Latas i tri dana sjedaše u krupskoj kuli i smišljaše osvetu prema buntovnim Bužimljanima. I smisli da gore nije mogao – oduze im sajam i prebaci ga u Krupu. Sve zamrije nakon “serašćerovog” odlaska, a u džamiji jedva da se tri safa sastave, pa hodžin glas udaraše u toj praznini i odjekivaše kao da su u pećini. Samo petkom nad tom čaršijom, što se zametnula uz same zidine tvrđave, zanjihala bi se blijeda sjena stare slave. Ali ni to ne potraja. Počeše iz mjeseca u mjesec padati teški kapci na dućanima, a u džamiji krnjiše se safovi i hodžin glas postajaše sve sumorniji. Narod bužimski najednom tako osiromaši da niko godinama nije otišao ispred ove džamije na hadž, a taš onaj s kojeg se budući hadžija verao na konja potpuno zaraste u travu i jedva ga nađoše kada opet zatreba.
Ni u Kladušu niko više nije išao. Ako bi se kakav Kladuščanin petkom obreo ovdje da proda jalovo govedo ili varićak “šenice” ili hošaf od krušaka kolatuša, svi mu se sklanjahu s puta i poginjahu glavu pred njim. Silan ih moriše stid godinama. Dok je sve bilo kako treba i potaman, onda prije “serašćera”, kada se vrijeme pod zidinama starog grada još nije dijelilo na ono “predserašćersko” i ono “po serašćeru”, zadirkivahu oni, ali bez ikakve obijesti, Kladuščane, i one iz Male Kladuše koji imaše četiri hodže, i one iz Velike, koji imaše trojicu hodža i tri džamije, ali jedna od njih, ona u zidinama tvrđave, imaše alem kojeg im pokloni, tako se barem kazivalo, slavni Mujo Hrnjica.
Iako im džemati imadoše i po sedamdeset kuća, hodže kladuške primaše na godinu tek po varićak žita od svake duše stasale za džamiju i tek osamdeset forinti iz vakufa, a ovaj njihov, u drvenoj džamiji, primaše tri puta više, mada imadoše isto toliko puta manje džematlija, ali im zato vakuf bijaše vezirski. To Bužimljanima bi milo pa zadirkivaše Kladuščane istom mjerom kako su i oni njih nekada začikavali kada je njima bilo sve potaman i po redu, a Hrnjice pronesoše slavu Kladuše u Istanbul i u Beč i udariše im junački alem na munaru. Zato ih je sada ubijala sramota. Pogotovo je stiskala one koji bi u godinama pred dolazak “serašćera” samo skvrčili palac kada bi prošli pored kakva Kladuščanina i opijali se smijehom gledajući ga kako sav bijesan zvirnja oko sebe i traži kakav kamen, šprulju, štap, da se hitne za njim, prznicom i drznikom. Isti sram hvatao bi ih i u safu pred hodžom, koji već godinama dobija manje od svakog kladuškog, pa se jadan utanjio, usukao i skvrčio, baš onako kako su oni nekada skvrčenim kažiprstom pokazivali ljudima iz Kladuše, aludirajući na njihove gladne i iznurene hodže.
I bi tako, i taj stid pritiskaše Bužimljane sve dok se ono nešto trgovaca i nakupaca koji još dolazahu na opustjeli bužimski sajam i ono nešto dućana što uspije preživjeti ne prebaci niz Bužimkovac na glavnu džadu koja iz Kladuše vođaše za Krupu, i tu udariše novu čaršiju i novi grad.