Mogli su iz ambasade te novce namijenje za „borbu protiv ruskog utjecaja“ bolje potrošiti. Recimo, u kafani. Jer bolje da su ih pojeli i popili nego što ih bacaju na galeriju opskurnih, karikaturalnih likova kakav je pogotovo jadni dvojac samonazvan „Karton revolucija“.

U narodu se, inače, to „karton“ malo drugačije izgovara, zamjenom mjesta samoglasnicima.

Taj je parazitski dvojac isprva nasmijavao svijet svojim plitkim video-radovima no sada postoji ozbiljna zabrinutost za mentalno zdravlje te dvije osobe. Naime, ovih su dana snimili video u kojem tvrde kako su posjetili Mrkonjić Grad. I onda su otišli dalje, tvrdeći kako se nalaze u gradu nazvanom po čovjeku „koji je ostao upamćen kao neko ko se nakon Husein-kapetana Gradaščevića borio za oslobođenje naših krajeva od Osmanlija“ te dodali kako je taj grad od svog nastanka bio grad antifašizma?!

 

Karton-ambasadorčad progovara mentalitetom „trojke“, njima je antifašizam isključivo vezan za partizane i Drugi svjetski rat, odnosno, posljednje dvije godine svjetske vojne. To što su Srbi iz Mrkonjića, u kojem je do Agresije na Bosnu i Hercegovinu živjelo 12 posto Bošnjaka, protjerali i pobili većinu nesrpskog stanovništva, a one koji su ostali slali na prisilni rad ne spominju. Valjda je i to podvučeno pod antifašizam. Kao što ne spominju ni jedan od najtežih ratnih zločina kada su pripadnici 11. mrkonjićke brigade Vojske RS-a 13 septembra 1995. godine u Oborcima kod Donjeg Vakufa pobili 28 Bošnjaka i Hrvata.

No, ono što izaziva dodatnu sumnju kada je u pitanju pamet tog tik-tok dvojca slavljenje je Petra I Karađorđevića, osobe koja, ako se ostave njegove velikosrpske ambicije, nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Taj mason, rođen u Beogradu 1844. godine, pridružio se „bosanskohercegovačkim“ ustanicima 1875. pod imenom Petar Mrkonjić. Narodna skupština izabrala ga je za kralja Srbije 1903. U vanjskoj politici dopustio je Nikoli Pašiću provođenje velikosrpskog programa, a tokom Prvog svjetskog rata prebjegao je na Krf (1915), odakle se vratio 1919. bez ikakvog političkog utjecaja.

 

 

Da bi se znalo otkud on među srpskim ustanicima u Bosni, treba reći da su od sredine 19. stoljeća kneževine Srbija i Crna Gora počele bosanskohercegovačko pravoslavno stanovništvo pobunjivati i podizati na oružane ustanke protiv osmanske vlasti. Najpoznatiji – i po nasilju nad Bošnjacima najbrutalniji – oružani ustanak bosanskohercegovačkih pravoslavaca jeste onaj iz 1875. godine, koji se može smatrati ratom, jer su već naredne godine u vezi s njim kneževine Srbija i Crna Gora objavile rat Osmanskom carstvu, a godinu poslije i Rusija, podsjeća historičar Amir Kliko.

Taj rat 1875-1878. bio je formalno zamaskiran ustankom socijalnog karaktera protiv nepravedne osmanske vlasti, kao što je i srbijansko-crnogorska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. bila zakrabuljena navodnim građanskim ratom i srpskom pravednom borbom za slobodu i pravo na nacionalno samoopredjeljenje.

Ustanak bosanskohercegovačkog pravoslavnog stanovništva 1875-1878., odnosno rat protiv Osmanlija, planirale su i podigle kneževine Crna Gora i Srbija uz pomoć Rusije. Namjera im je bila da se prošire na bosanski vilajet. Ruski cilj bio je da preko njih ostvari svoj interes do istočne jadranske obale. Tek s okončanjem Drugog svjetskog rata Rusi su na tri godine bili ostvarili taj cilj.

Stvarni politički razlozi ustanka bosanskohercegovačkog pravoslavnog stanovništva, odnosno rata koji je povelo protiv osmanske države 1875-1878., i njegove posljedice za bosanskohercegovačke muslimane isti su kao i kod srbijansko-crngorske agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Pravoslavni ustanici logistički su i politički podržavani iz Srbije i Crne Gore. Iz njih su na teritoriju Bosne i Hercegovine dolazili i dobrovoljci za borbu protiv „Turaka.“ Najpoznatiji među njima bio je Petar Karađorđević, koji je krio identitet pod ratnim pseudonimom Mrkonjić.

Za Mrkonjićevo učešće u ustanku vezana je priča oko njegovog „hrabrog vojevanja“ po Bosanskoj Krajini, tačnije, u okolini Bužima i tamošnje Suhe Međe.  Naime, mimo volje obrenovićevske Srbije, koja je tražila da se povuče iz ustanka, Karađorđević je sve do ljeta 1876. godine boravio na Suhoj Međi – od Bojne, preko Bućevaca i Ćorkovače, sve do Dobrog Sela. Tu su Krajišnici, u prvom redu Bužimljani, Karađorđeviću i njegove ustanike natamburali a taj je poraz kasnije skrivan u zvaničnoj historiografiji Jugoslavije. Štaviše, lokalni zvaničnici su podigli spomenik kralju Petru 1925. godine, na mjestu gdje je poražen, na Čorkovačkom platou, o čemu je Stav iscrpno izvještavao u tekstovima Amira Sijamhodžića.

Najzanimljiviji detalj iz ovog ustanka jeste predaja o Karađorđevićevom zarobljavanju od strane Nuhana Dizdarevića. Karađorđevićeva četa, duže vrijeme stacionirana na brdu Ćorkovača, u nekoliko navrata imala je jake vojne okršaje s Bužimljanima. Nakon bitke u Dobrom Selu 26. juna 1876. godine, te dva dana kasnije i na Bućevcima, posljednja i najznačajnija dogodila se 7. jula, kada su ustanici do nogu potučeni.

Kako veliki broj najstarijih stanovnika u Bužimu, a posebno Nuhanovih potomaka u Čavi, i danas vrlo uvjerljivo kazuju, u ovoj posljednjoj bici, vođenoj “prsa u prsa”, koja je označila i kraj ustanka u bužimskom kraju. Nakon što su Karađorđevićevi najbliži saborci pobjegli ostavivši ga na cjedilu, zarobio ga je Nuhan Dizdarević. Nakon zarobljavanja, saznavši o kome je riječ, dobrodušni Nuhan odlučio mu je pomoći da se spasi. Poslije nekoliko dana skrivanja Karađorđevića, u buretu (“drvenoj kaci”) ga je deportirao na teritorij Austro-Ugarske. Prema pričama mještana, ni Karađorđević nije zaboravio ovu uslugu. Dolaskom na vlast u Srbiji, obilato je nagradio Nuhana, koji je ubrzo postao jedan od najimućnijih trgovaca bužimskog kraja.

Konačno, treba reći koju i kako je nekadašnji Varcar-Vakuf postao današnji Mrkonjić-Grad. Osnovan je krajem 16. stoljeća i prozvan je kasaba Jenidže Jajce (Novo Jajce). Osnovao ga je Hadži Mustafa-aga, porijeklom iz tog kraja, podigavši na tom mjestu, kao svoj vakuf, prve kulturno-prosvjetne i druge objekte. O Hadži Mustafa-aginom porijeklu, o njegovoj visokoj dvorskoj službi i o povodu za osnivanje vakufa i na taj način osnivanja gradskog naselja postoje podaci u njegovoj vakufnami iz 1594/1595. godine, koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu

Postoji nekoliko radova kojima se pokušava pojasniti kako je Mustafa-agin Varcar-Vakuf u konačnici postao Mrkonjić-Grad i u većini njih stoje otprilike iste činjenice. Naime, tadašnji sreski načelnik u Varcar-Vakufu, Srbijanac Brativoj Antić, da bi dobio unapređenje i odlikovanje, jednom je na sjednici Gradskog vijeća iznio prijedlog da se promijeni ime mjestu, da se prozove Mrkonjić-Grad, jer se kralj Petar Karađorđević I borio na teritoriji ovoga sreza pod imenom Petar Mrkonjić. Međutim, to nije tačno, jer se on borio u Crnim Potocima na teritoriji Jajačkog sreza. Ukaz o proglašenju Varcar-Vakufa Mrkonjić-Gradom izišao je u januaru 1925. godine.

Ivan Lovrenović, koji je proveo djetinjstvo u Mrkonjić-Gradu, u svom putopisu iz gradova Bosne i Hercegovine piše o promjeni imena Varcar-Vakufa. Tvrdi da je “ono ukinuto 1925, sumnjivom odlukom općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu Mrkonjić, koji je u svojemu tobožnjem 'četovanju' u bosanskohercegovačkom ustanku 1875. (vrteći se, u stvari, kratko na tursko-austrijskoj granici, daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim) nosio Petar Karađorđević, budući kralj”, piše Lovrenović, dodajući: “Staro trgovište, pravi nukleus grada, bilo je baš ondje gdje sad novosrpske vlasti planski izgrađuju trg Kralja Petra I Karađorđevića Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih vremena služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim danom.