Nakon promocije moje nove knjige Nuragin konkurs za hanumu u Centru za kulturu i turizam u Cazinu odlučio sam da posjetim i Bužim. Sutradan sam s kolegom Selmanom Selhanovićem krenuo u realizaciju te odluke. Cesta koja povezuje ova dva krajiška grada prilično je dobra tako da je, uprkos brojnim krivinama, veoma ugodna za vožnju jer vijuga kroz brojna naseljena mjesta, s mahom novim i uljuđenim kućama i popratnim objektima, te zanimljivim toponimima kao što je, primjera radi, Konjodor. Jedina žaoka u srcu jeste što su mnoge kuće, zbog odlaska ljudi u dijasporu, tokom većeg perioda u godini dana poluprazne ili skroz prazne. Prolazi se i kroz šumarke u kojima dominiraju stabla pitomog kestena. Ambijent za napuniti dušu i oči.
U Bužim stižemo negdje oko 11 sati. Telefonom se javljam Mehmedu ef. Harčeviću, glavnom imamu Medžlisa Islamske zajednice Bužim, ako je u gradu, da nam se pridruži na kahvi u jednom tamošnjem ugostiteljskom objektu. Kaže da je na nekom zadatku izvan Bužima, ali nas poziva da kahvu popijemo u prostorijama Medžlisa, gdje će nas dočekati sekretar Esmir ef. Kauković. Prihvatamo ponudu. Naš domaćin nam predstavlja monografiju Medžlisa pod naslovom Islam i muslimani bužimskoga kraja, a koju je priredio Amir Sijamhodžić. Inače, ovaj mladi publicista objavio je nekoliko veoma vrijednih knjiga koje se mogu naći na policama biblioteke Medžlisa. Potom razgledamo biblioteku Medžlisa. Prijatno sam iznenađen obimom knjižnog fonda i samim ambijentom ove biblioteke. Ona može biti urnek medžlisima i drugim ustanovama kako formirati i naslovima obogatiti biblioteku.
Senad Aljić s Alijom Izetbegovićem
Iz Medžlisa odlazimo kod Senad-efendije i Zijada-hanume Aljić. Senad-efendija je već trideset godina imam Gradske džamije u Bužimu, a Zijada-hanuma gotovo toliko profesor islamske vjeronauke u tamošnjoj osnovnoj školi. Ovo dvoje Podrinjaca, Srebreničana, u Bužim su stigli 1992. i ostali u njemu do današnjih dana.
TRI DECENIJE IMAMSKE MISIJE U GRADSKOJ DŽAMIJI U BUŽIMU
O dolasku u Bužim i višedecenijskom boravku u njemu Senad ef. Aljić priča s vidnim emocijama. Zavolio je ovdašnje ljude i grad Bužim.
“Moja supruga Zijada i ja u Bužim smo stigli 1. 10. 1992. Iz Dervente smo došli u Bužim. Ja sam radio u Omeragićima, a Zijada je bila sekretar Odbora (medžlisa) IZ Derventa i muallima na cijelom njegovom području. Trideset godina sam imam Gradske džamije, a Zijada je od 1993. vjeroučitelj u osnovnoj školi. Glavni imam MIZ Bužim bio sam od 1995. do 2000. i od 2005. do 2007. godine. Kurs islama (uglavnom za srednjoškolce) vodim od 1997. do danas. Sada ima oko 35 polaznika. Bužim je posebno mjesto u Bosni i Hercegovini. Moraš upoznati dušu tih ljudi da bi mogao govoriti o njemu. Za njega kažu da je Medina Krajine. Tokom Agresije Bužimljani su primili veliki broj izbjeglica iz Bosanske Krupe, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog. Oni vode tradicionalni islamski život. Od pet do sedam hiljada Bužimljana trenutno radi u dijaspori. Prema popisu iz 2013, Bužim je imao 21.000 stanovnika. Kad sam ja došao, tokom Agresije, imao je 16.000 stanovnika. S komandantom Nanićem sam bio prijatelj. Ista smo generacija. Često smo sjedili i analizirali situaciju u Bosni. Obično, poslije džuma-namaza, pozvao bi me u komandu da pita kako svijet osjeća borbu 505. brigade, kakve su reakcije, jer se haman svakodnevno gine. Ovdje na džumi, gotovo svakog petka, bude od hiljadu do hiljadu i po ljudi. Možda je najposjećenija džamija na Unsko-sanskom kantonu. I na ostalim vaktovima je dobra posjeta. Na vjerskoj pouci u mom džematu imam oko 170 do 180 djece, a za vrijeme Agresije na BiH i neposredno poslije rata, do 2005, imao sam i po 350 djece. Radio sam subotom, nedjeljom, utorkom i srijedom, prije i poslije podne. Već 15. godina pomaže mi moj mujezin Hasan Livaković, inače nastavnik islamske vjeronauke u školi. Za vrijeme obnašanja funkcije glavnog imama zatemeljeno je i otvoreno jedanaest džamija. Vjenčao sam mnogo mladenaca koji su bili moji učenici. U Bužimu posljednjih petnaestak godina ima samo nekoliko mladenaca koji se nisu šerijatski vjenčali.” Efendija Kauković dodaje da se u Bužimu, na godišnjem nivou, desi oko 140 vjenčanja.
Senad Aljić s komandantom Izetom Nanićem
Podsjetio sam efendiju Aljića da su Bužimljani među najaktivnijima kad je u pitanju sjećanje na Srebrenicu, posjeta zajedničkim dženazama u Srebrenici, učešće na “Maršu mira”...
“Od prve zajedničke dženaze organizirane u Srebrenici pa do dan-danas, prvih desetak godina, odavde je u Srebrenicu putovalo po šest, osam ili čak deset autobusa naroda. Bilo je pojedinaca koji su znali platiti kompletan prijevoz za jedan autobus koji je iznosio oko 1.200 KM. I ovih godina po tri-četiri autobusa Bužimljana ode na dženazu u Potočarima.”
BUŽIM – GRAD BLIZANACA
Bužim zovu i grad blizanaca. Rađa se veliki broj blizanaca. Rahmetli Nedžib Vučelj, književnik i slikar, tražio je da se Bužim proglasi gradom blizanaca. Ne znamo dokle je to stiglo.
Pitao sam Senada ef. Aljića dokle kani ostati u ovom gradu.
“Planiram ostati u Bužimu do penzije. U ovim godinama nisam nigdje prispio. Nisam sposoban da se nekom dokazujem, a nema ni potrebe za tim. Nemam nikakvih problema. Ljudi zadovoljni sa mnom, a ja s njima. Onaj ko me bude naslijedio bit će mu teško, jer je ovo zahtjevan džemat. I Bužimljani su veoma zahtjevni. Ovdje je teško opstati. Međutim, ja sam čovjek po prirodi blag. Ja sam uveo bešvakat u džamiji. Nećete nikada doći a da je bužimska džamija zaključana. Ako ja tu nisam, ima moj mujezin. Svi namazi klanjaju se u džematu. Bužimljani i ljudi iz mog rodnog sela Dobrak kod Srebrenice sličnog su mentaliteta. Možda i zato što su u pograničnim zonama. Možda je meni i to pomoglo da o(p)stanem tolike godine.”
Na ovu priču nadovezuje se Zijada-hanuma Aljić.
Supružnici Aljić s kćerkom i sinom
“Pa ovaj dio Bosne i Hercegovine i kraj u Podrinju gdje smo nas dvoje rođeni i proveli djetinjstvo veoma su slični. I po mentalitetu su ljudi slični. Tako da mi se nije bilo teško naviknuti. Oni su srdačno prihvatili mene, a i ja njih. Došli smo s krajnjeg istoka u krajnji zapad naše zemlje. Tako blizu, a i tako daleko. I u vjeri, i u mentalitetu, i u ponašanju. Imali smo prilika da poslije rata idemo odavde. Nuđena su nam neka mjesta i u većim gradovima, a mi smo to odbili iz razloga što su nas ovdašnji ljudi prihvatili u ratu i što smo preživjeli. Ovdašnji ljudi su nas prihvatili kao svoju djecu i mi smo im veoma zahvalni. Nama je i u ratu ovdje bilo lijepo, ako se za ratno stanje može reći da je lijepo. Djeca su nam ovdje rođena. Vedad se osjeća Krajišnikom, a voli otići i u Podrinje. Vezuju ga oba kraja. Kćerka Ilhama balansira između Krajine i Sarajeva. Ključ uspjeha jednog bračnog para, u ovom slučaju koji rade s džematlijama i djecom u islamskoj misiji, jeste međusobno uvažavanje i respekt prema ljudima s kojima radimo. Ja kažem i mojoj djeci u školi: vi ste meni mili, ljudi. Ja ne gledam u djetetu dijete, nego čovjeka koji će možda sutra biti odgojeni, obrazovani intelektualac.”
DRUGI O ALJIĆIMA
Nijaz ef. Hadžić, imam u penziji, publicista i pjesnik, dugogodišnji Senadov kolega, kazao je. “Senad ef. Aljić ima osjećaj za državu i vjeru. On tačno zna kad treba i šta treba akcentirati za državu i vjeru. Njegove hutbe u Bužimu slušam s apetitom. Penzioner sam, moram nasuti i goriva, ali mahsuz dođem iz svog sela, koje je podaleko, da čujem njegov vaz. Mnoge mlade hodže, meni je to neugodno reći, nemaju puno osjećaja za državu, a imaju za vjeru. Imam mora u sebi sublimirati i vjeru, i državu, i kulturu, i baštinu, sve ono što Bošnjaci jesu. On to u određeno vrijeme, nekim povodima, moraju akcentirati. Pojava Senada ef. Aljića i njegove hanume Zijade, i u vizualnom smislu – da vidiš imama u punom smislu te riječi i njegovu ženu muallimu, s hidžabom, puno je značila za ovaj grad. Oni su uvažavali sve Bužimljane, od onog najbogatijeg do onog najsiromašnijeg, što je, po mom mišljenju, veoma važno. I danas imaju takav gard.”
Gradska džamija u Bužimu
I dok se iz Bužima vraćamo drugim putem, preko Bosanske Otoke u Bosansku Krupu, pitam kolegu koji grad ima veću nadmorsku visinu, Bužim ili Donji Vakuf. Odgovara po inerciji da je to Donji Vakuf. Uvjeravam ga u suprotno.
