Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kada su tačno Bošnjaci usvojili tradiciju učenja mevluda i tevhida nije poznato. Možda je taj običaj do nas došao zajedno s islamom. Ali otkako je Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami odredio da se svake godine prouče mevlud i hatma, mevlud je pustio korijenje u tradiciji Bošnjaka. Mevlud se učio za razne prigode, od rođenja djeteta do otvaranja radnje, a tevhid umrlima.

U onim sretnijim vremenima mevlud i tevhid su bili samo vjerski prihvatljiv način slavlja ili žalovanja. No, u onim teškim vremenima, a za muslimane u Bosni i Hercegovini nije bilo težih od komunističkog vakta, mevlud je bio “Allahovo uže” za koje su se vjernici mogli uhvatiti ne samo da sačuvaju svoju vjeru nego da je prenesu na mlađe naraštaje.

Neizmjerno važnu ulogu u tome imale su bule – žene koje su učile mevlude, tevhide, koje su gasulile i opremale umrle. Bule su obično dolazile iz ulemanskih porodica i to je često bila tradicija koja se prenosila s jednog na drugi naraštaj. Tako je bilo u porodici Smaragde Klino. U razgovoru za Stav pokušala je rekonstruirati više od jednog stoljeća ove tradicije u svojoj porodici.

PRIVATNI MEKTEB

Prva bula, za koju zna, bila je Hatidža, stara bula odnosno baba-bula.

“Hatidža je bila sestra moga dede, potiču s Vratnika, Carine. U Sarajevu su više od 400 godina. Prezivali su se Hadžiomerović, a prezime su promijenili u Đipa, morali su jer je dedin brat bio turski asker i zbog reperkusija za vrijeme Austro-Ugarske morali su promijeniti prezime pa su uzeli nadimak maminog amidže Đipa. Ta porodica je

imala svoje ćurčijske dućane, a Hatidža bula bila je majstorica ćurčijskog zanata. Donedavno sam imala njen diplomski rad, svileni kaftan s lisičjim krznom, to je bilo nešto fenomenalno. Ona se usput educirala jer su uz porodicu vezani vjerski život i pedagoški rad. Kao mlada djevojka educirala se da bude bula, tada se to nije zvalo muallimom. Ona je sa svojim mužem otvorila mekteb u svojoj kući, vjerovatno oko 1905. godine, privatnu školu. Imali su i do osamdeset učenika. Još ima među živima onih koji su dolazili u babe Hatidže mekteb. Mekteb je 1957. zabranjen, ali je ona uspjela da svoje najbliže žene, porodice i djecu održi na okupu i petkom se obavezno učio mevlud pred džumansko doba bez obzira na to što su mektebi zvanično bili zatvoreni. U tom okruženju odrasle su moja mama i mamine sestre. To je ambijent u kojem sam i ja odrastala. Sjećam se tespiha s onim drvenim bobama veličine ping-pong loptice koje je ona držala na vješalicama”, sjeća se Smaragda.

Priča kako je baba Hatidža njenu majku Muniru kao djevojčicu vodila sa sobom kada bi išla gasuliti žene.

“Nevjerovatno je saznanje da su žene iz moje porodice ogasulile i opremile dobar dio ženske muslimanske populacije Sarajeva tokom više od jednog stoljeća”, govori Smaragda.

Kada je njena majka Munira maturirala u Gazi Husrev-begovoj medresi zajedno s kćerkama reisa Džemaludina Čauševića i alima Besima Korkuta, bila je jedna od rijetkih u svojoj generaciji koja je uspješno položila taj ispit kao najbolji učenik jer je nije bilo strah gasuliti mrtve, što zna biti vrlo neugodno iskustvo za mlade djevojke koje se s tim prethodno nisu susretale. Ona je maturirala u ratnoj generaciji 1945/1946, u posljednjoj generaciji prije nego što su komunisti zatvorili žensko odjeljenje Gazi Husrev-begove medrese. Nakon medrese nastavila je pomagati svojoj baba-buli Hatidži.

Munira je imala posebno težak život u periodu komunizma. Sa 21 godinom zatvorena je kao mladomuslimanka. Neka komšinica potvorila ju je da je kazala nešto pogrdno ili da je čak opsovala Tita.

MLADA MUSLIMANKA

“Bez ikakvog provjeravanja osudili su je na pet godina zatvora, moj daidža je uspio da joj smanji kaznu na tri godine. Moj dedo je bio uvaženi učitelj zanata, ugledna ulemanska porodica, i da se žensko dijete zatvori... Njena majka je umrla pola godine nakon zatvaranja kćerke. Ocu su joj oduzeli penziju. Totalno devastirana porodica. Kažu mi da su joj u zatvoru mahramu skinuli hladnim šmrkovima. Neki

njeni prijatelji govorili su mi da je završila na Kupresu. Jedanput se samo izdala, nikad nije govorila o zatvoru, rekla je ‘kad sam se mogla mrsiti vodom iz kopita, mogu sve’”, priča Smaragda.

Kad je izašla iz zatvora, uspjela je naći neki posao. Ali nakratko. Kada joj je 1967. godine umrla mlađa sestra, ponovo je na glavu stavila mahramu. Onda je 1975. godine dobila dekret, kao jedna od rijetkih koja ima završenu medresu a da nije negdje zaposlena, i postala je glavna bula.

“Uz moju mamu i njena sestra Samija Đipa-Karalić uspjela je šezdesetih godina prošlog vijeka završiti edukaciju kod poznate bule Rabije Mašić, uvažene intelektualke, rekla bih i alime, te je onda ona preuzela tu praksu da bude bula, da gasuli žene, uči mevlude, tevhide”, kaže Smaragda.

Sljedeća osoba iz ove porodice koja je bila bula jeste Aiša, kćerka bule Hatidže.

“Poznata je na Vratniku po tome što nije htjela da skine zar i što je uspjela da ga zadrži. Nosila ga je dok nije umrla. Ona je održavala praksu gasuljenja i učenja mevluda. Sljedeća osoba je Hatidžina unuka hafiza Fikreta Kalajdžisalihović-Tvico, koja je 1962. godine završila hifz pred muhafizom Asim-efendijom Sirćom. Doskora je bila bula, ali nisam sigurna da je ona gasulila. Sljedeća hafiza od moje rodbine je iz nanine porodice Mataradžija – Nadžija Mataradžija Porča. Ona je bila supruga hafiza Porče. Mamina najmlađa sestra također je završila medresu i bila je educirana da vodi mevlude i tevhide”, ispričala je Smaragda Klino.

“Ovo je jedan rezime tih žena. Na okruglom stolu 2018. godine, u okviru manifestacije Dani Resulullaha, Islamska zajednica dozvolila mi je da govorim o ženskim mevludima kao tradiciji u Bosni. I neka mi ne bude zamjereno, ja mislim da su žene održale islam u Bosni. Nama ne treba psihoanaliza, psihoanalitičar da nas liječi, mi liječimo sami sebe skupljanjem žena na sedminu, na četrestinu, na tevhid, mevlud... Zahvaljujući tim ženama, bulama mi smo uspjeli sve preživjeti, pa i onaj prošli sistem u kojem nije bilo jednostavno da održiš vjeru. U tom ambijentu, kada se žene nagizdaju pa krenu na mevlud, zar može biti veća pozitivna energija, to se ne može postići ni s jednim personalnim trenerom”, kaže Smaragda.

Ali nije bilo jednostavno biti bula. Zovu te ranom zorom, a kući se vraćaš navečer. Bilo je slučajeva da im žene poklanjaju ono najljepše što imaju, ali bilo je slučajeva i da to bude nešto skromno, ili ništa. Sve te žene bule radile su skoro fi sebilillah, jer nikad ne znaš hoće li ti neko platiti. One nisu ni tražile da im se plati. One nisu imale socijalno osiguranje, penzijsko, naknadu za prijevoz... A svima su bile na usluzi.