U godini pandemije virusa korona Zoran Zaev drugi je put postao premijer Makedonije, ali je i njegova zemlja dobila drugu blokadu. Stari susjed, odnosno “veliki brat”, obnovio je sjećanja na nezavršene historijske priče iz 20. stoljeća. Da bi našim čitaocima bilo jasnije, uporedit ćemo odnos Bugara prema Makedoncima s odnosom Srbije prema Crnogorcima. I jedni i drugi malobrojnije narode negiraju, prisvajaju, ucjenjuju, koloniziraju itd.

Bugarska i Srbija najveće su južnoslavenske države čiji se odnos sa susjedima i regionalnim silama (Turska, Rusija, Njemačka...) nije umnogome promijenio od stjecanja autonomije, odnosno nezavisnosti početkom 18. stoljeća. Zajedničko za Srbiju i Bugarsku jeste i vrlo negativan odnos prema manjinama, posebno muslimanima.

S obzirom na to da Bugarska od slavenskih naroda granicu dijeli sa Srbijom i Makedonijom, manevarski prostor joj je sužen. U balkanskim ratovima izvukla je deblji kraj od Srbije, tako da joj ostaje jedino da hegemoniju širi na malu Makedoniju.

Potrebno je podsjetiti da je današnja Sjeverna Makedonija tek trećina stvarne Makedonije. U balkanskim ratovima, odnosno deosmanizaciji Balkanskog poluotoka, Grčka je pripojila Egejsku, Bugarska Pirinsku, a Srbija Vardarsku Makedoniju. U Prvom svjetskom ratu Bugarska je okupirala današnju Makedoniju, a u Drugom je podijelila s Italijanima.

U periodu između svjetskih ratova Srbi su u okviru Kraljevine SHS i Jugoslavije Makedoniju smatrali za staru ili južnu Srbiju, a nad Makedoncima su vršili srbizaciju.

Makedonske manjine u Grčkoj i Bugarskoj utopile su se, a tešku sudbinu u ove dvije države imaju Pomaci, Turci i Romi, a zadnjih godina imigranti.

Zahvaljujući razumijevanju srpskog hegemonizma, Josip Broz Tito uspostavio je kroz partizanski pokret državotvornost Makedonije i time napravio kakvu-takvu ravnotežu u novoj Jugoslaviji. Bugarski apetiti do pada komunizma nisu se mogli realizirati, a nova demokratska bugarska vlast poslala je početkom 1992. godine historijskim činom priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine i Makedonije jasnu poruku Srbiji, Evropi i cijelom svijetu. Nažalost, nama u Bosni i Hercegovini nije bilo puno fajde od toga, a u 2020. godini Vlada Bugarske na čelu s Bojkom Borisovim, populistom i nacionalistom opterećenim korupcijskim aferama, dokazuje da je historija na Balkanu odlična za trampu s velikim silama na račun malih naroda.

Balkan, mjesto sukoba nekad velikih carevina Austro-Ugarske, Rusije, Osmanlija, u 20. stoljeću je atentatom u Sarajevu pokazao da ima kapacitete da utječe na cijeli svijet. Ratovi i genocid na prijelazu stoljeća ponovo su Balkan vratili u žižu svjetske javnosti. Zadnjih godina aktiviranjem balkanske rute, te sve izraženijim slabostima Evropske unije ovaj prostor ponovo postaje mjesto sudaranja velikih sila sa sve većom konkurencijom.

Kada unutrašnji ekonomski i politički problemi dosegnu tačku usijanja, populistički političari posegnu u blisku prošlost i otvore nikad završene nacionalne sporove sa susjedima. Jedan nacionalizam rađa drugi, a kad je o Makedoniji riječ, to ide u korist Srbije i Rusije.

Bugarska je početkom 2020. godine ušla u duboku političku krizu. Demonstracije u Sofiji i nekoliko drugih gradova traju od jula. Skandali i politička polarizacija između predsjednika Bugarske Rumena Radeva i premijera Bojka Borisova (GERB – Građani za evropski razvoj Bugarske) predstavljaju izazov kojem se rješenje ne nazire.

Aktuelna kriza u Bugarskoj ima više dimenzija: politička, socijalno-ekonomska, elementi recesije, finansijska nestabilnost, visok stepen kriminala i korupcije, kriza političkog predstavljanja i postojećeg političkog sistema te institucionalna neefikasnost, a što je kulminacija jako negativnih procesa depopulacije nakon pada komunizma uprkos tome što je Bugarska u međuvremenu postala članica EU.

Poznato je da je Bojko Borisov “miljenik” njemačke kancelarke Angele Merkel, a dobre odnose ima i s predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom i čelnicima država Višegradske grupe koje vode ultranacionalističku politiku i izuzetno su negativno raspoloženi prema migrantima i islamu. I pored navedenog Borisov ima dobro odnose i s Turskom.

Tome treba dodati i “dodvoravanje” američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kroz ispunjenje njegovog uvjeta da za države članice NATO-a vojna potrošnja mora iznositi najmanje 2 posto BDP-a. Tako je Borisov kupio osam aviona F-16, koji su unaprijed plaćeni SAD-u po maksimalnoj cijeni.

Bugarska je najsiromašnija zemlja EU, a na prvom mjestu po vojnim troškovima. U periodu između 2018. i 2019. godine troškove za odbranu povećala je za 127 posto. Bugarska će s 20 posto sudjelovati u finansiranju izgradnje novog LNG terminala u Aleksandropolisu (sjeverna Grčka), koji će služiti u potpunosti američkim ekonomskim i vojnim interesima. Bugarska je, također, prijavila svoje sudjelovanje s 20 miliona eura u investicijskom fondu Inicijative tri mora, podržanom od SAD-a. Također se gradi plinovod Balkanski tok, koji je produžetak Turskog toka na Zapadni Balkan i zemlje Srednje Evrope. Napreduje i projekt izgradnje nuklearne elektrane Belene uz rusko sudjelovanje.

Demografska kriza zajednički je izazov svih balkanskih država, ali je najizraženiji u Bugarskoj i Srbiji. Bugarska je nakon pada komunističkog režima 1989. imala devet miliona stanovnika, a 28 godina kasnije ima sedam, što je pad za 25 posto. Bugarska je među prvima u svijetu po starenju i smrtnosti, a među posljednjima po natalitetu. Unutar EU bilježi najveću stopu mortaliteta. Projekcije su da će se broj njenih stanovnika smanjiti i do 50 posto do 2050. godine.

Analitičari ukazuju na to da Bugarska nema pravog odgovora na demografsku katastrofu jer vlasti veću pažnju posvećuju kriminalnim i koruptivnim aktivnostima nego natalitetu.

Od 2009. godine Bugarskom isključivo vlada premijer Borisov, koji je uspio depersonalizirati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Trenutno je jedina institucija koja nije pod njegovom kontrolom predsjednik države Rumen Radev, koji je vodeći protivnik režima iako su njegove ustavne ovlasti male. No stanje u Srbiji u poređenju s Bugarskom višestruko je teže jer opoziciju u Skupštini Srbije čini samo šest zastupnika, tri Bošnjaka i tri Albanca.

Na dosadašnjim izborima u Bugarskoj postoje ozbiljni znakovi izbornih prevara, masovnog kupovanja glasova, dolazi do iznuđenog glasanja zaposlenih u preduzećima, zamjenjuju se protokoli glasanja, glasački listići proglašavaju se nevažećim, što se već godinama dešava na izborima u Srbiji.

Bugari žele provesti evropske standarde za demokratiju i pravnu državu. Ako EU nastavi ignorirati ponašanje Borisova, to će totalno demoralizirati bugarsko društvo.

Makedonija nakon raspada Jugoslavije nije imala intenzivan negativni utjecaj Rusije kao što se to dešavalo u Srbiji, Crnoj Gori i bosanskohercegovačkom entitetu RS. Međutim, indirektno Sovjetski Savez, odnosno Rusija, utjecao je na Makedoniju još od Drugog svjetskog rata.

U ovakvim okolnostima bugarske vlasti odlučuju da svoje brojne unutrašnjopolitičke probleme izvoze u susjednu Sjevernu Makedoniju. Kao razlog, navode se historijski nesporazumi i identitetska pitanja.

Iako su Bugarska i Sjeverna Makedonija potpisale Sporazum o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i saradnji 2. augusta 2017. godine, događaji se nisu odvijali prema potpisanom sporazumu i Bugarska je počela svoje unutrašnjopolitičke probleme izvoziti u Sjevernu Makedoniju.

Na osnovu Sporazuma formirana je mješovita historijska komisija kojoj je zadatak da pronađe rješenje za zajednički dio historije i zajedničke historijske ličnosti koje svojataju i Makedonci i Bugari.

Ponašanje Bugarske prema Sjevernoj Makedoniji predstavlja svojevrstan test za samu EU, da li će dozvoliti da se bilateralna pitanja između država nametnu kao ključna za pregovarački proces. Bugarska je propustila priliku da bude lider procesa širenja Unije na Balkanu i odabrala je suprotan put, put uvjetovanja pridruživanja Makedonije.

Prisjetimo se uvjetovanja Slovenije prilikom ulaska Hrvatske u EU i višegodišnjih sporova oko teritorije, tradicionalnih proizvoda itd.

Slično uvjetovanje možemo očekivati od strane Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Srbiji. To će se dodatno pojačati u cilju zaštite interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini i Vojvodini.

Neophodno je da pažljivo pratimo procese približavanja država Zapadnog Balkanu Evropskoj uniji i njenog promjenjivog ponašanja. Naši izazovi ne smiju nas spriječiti da zanemarimo bitnost dešavanja istočnije jer je velika sličnost historije između Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije. Ove dvije države usamljeni su primjeri multietničkih društava okruženih velikodržavnim aspiracijama sebičnih i zlonamjernih susjeda koji u turbulentnom vremenu koriste svaku priliku da destabiliziraju one koji imaju drugačije vrijednosti.

Svakako, nova američka administracija i strožiji odnos međunarodne zajednice prema veličanjima genocida u bh. entitetu RS nam dugoročno idu naruku kada je riječ o ispravljanju historijske nepravde.