Tragikomična predstava s izborom gradonačelnika Sarajeva, kojom je demonstrirana krajnja korumpiranost i nesposobnost vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo, nije prouzrokovala samo političku štetu za njene aktere već je nanijela i duševne boli simpatizerima sarajevskog kantonalnog režima.

Jedan od najvatrenijih pristalica vladajuće “KoKo koalicije” svakako je i Edin Zubčević, osnivač i direktor međunarodnog muzičkog festivala “Jazz Fest Sarajevo” te višedecenijski budžetski krpelj koji je na konto proglašavanja vlastitih projekata događajima od javnog kulturnog značaja isisao stotine hiljada maraka narodnog novca.

E danas takav fini gradski nobles, creme de la creme ovdašnjeg kulturnog budžetarijata, urbani patricij pretplaćen na narodni novac, pokušava izigravati urbanu gerilu i obespravljenog proletera pa poziva narod na pobune, ulice i ustanke sa svoga od Soroševog Fonda otvoreno društvo finansiranog portala Nomad.ba.

Razlog? Dosadilo mu čekati povratak Valtera i drugova!

Dobro situirani Zubčević očito pati od viška slobodnog vremena te je tokom dugih zimskih noći nekako od Bogića Bogićevića izmaštao mitskog heroja. Zubčević je od Bogićevića napravio doslovno nekog Valterovog avatara, FGR mit komunističkog mita, osobu koja će samim činom izbora za gradonačelnika vratiti Sarajevo u “stara dobra vremena”, kada su drugovi poput Zubčevića bili ne samo ugodno ušuškani, kao što su uostalom i danas, već i neupitno politički, društveno i kulturološki dominantni.

Činjenica da Bogićević nije postao gradonačelnikom, prije svega zbog prizemnih interesa političkih opcija koje sam Zubčević podržava, toliko je ogorčila obespravljenog direktora da je isti zavapio “POBUNA”.

U svom tekstu "Sarajevo od blata" Zubčević poredi uspavane Sarajlije s Borisavom Jovićem, Miloševićevim članom posljednjeg saziva Predsjedništva SFRJ, te ih naziva prodanim dušama, jadnicima i kukavicama. Zubčević smatra da bijedni stanovnici Sarajeva naprosto nisu vrijedni takve ljudske veličine kakav je Bogić Bogićević, jer da jesu, izašli bi na ulice, svrgnuli s vlasti one koje su sami birali i dozvali Valtera nazad. Zubčević ne problematizira toliko socijalni moment, jer šta bi uostalom član kultur-principata znao o životnim problemima neukog puka i raje, on se buni zbog tranzicijskog poremećaja klasne hijerarhije u kojem je komunistička nomenklatura izgubila svoje nasljedne pozicije vlasti.

Drug Zubčević pokazuje da je mentalni boljševik, ne vjeruje u zdrav razum naroda koji je navodno obmanut i koji ne zna šta je dobro za njega. Zubčevića izluđuje to što se “Skake i skakavci” uopće usuđuju da budu na vlasti. Oni su za njega “nelegalna i siledžijska vlast” s “fašistoidnim” licem i obična “gamad”, toliko različiti od drugova “Valtera”.

Iako živimo u demokratiji, u kojoj narod može svake druge godine odgovarajuće kazniti političare za sve ono za šta ih Zubčević optužuje, on sam ipak ne vjeruje u takve procedure i procese. Za njega su demokratski izabrani politički predstavnici neko koga se ne smjenjuje legitimnim i legalnim procedurama poput izbora, već se protiv njih bori.

U tom revolucionarnom duhu i zanosu Zubčević prijeti da će, postane li Abdulah Skaka ponovo gradonačelnikom, Sarajevo planuti “gore nego sa Eugenom Savojskim”! Čak ni prizivanje ovakvih apokaliptičnih slika i prijetnje kojih se ne bi postidjeli ni Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu bile dovoljne Zubčeviću. On u svom ekstremizmu ide i dalje pa priziva “posljednje odmjeravanje snaga” i “improviziranu premijeru promjene” vlasti te upozorava da su “oni”, misleći na neistomišljenike, spremni sa “svojim asimima, osmicama, hadžibajrićevim siledžijama” i “takozvanim boračkim organizacijama”.

Time je Zubčević kao snage kontrarevolucije protiv kojih se treba čvrsto obračunati paljevinom Sarajeva označio ne samo ideološke neistomišljenike iz svijeta politike već i većinu veterana Armije RBiH, sve one koji ne dijele njegove sumanute boljševičke zablude.

Šta reći? Lahko bi bilo ismijati ove sulude prijetnje kao bulažnjenja privilegiranog i razmaženog salonskog ljevičara i uhljeba koji pati od viška vremena i mašte. No, rezignacija zbog “Valtera” koji nikako da se vrati te shvatanje da nekadašnje norme i vrijednosti više nikada neće dominirati Sarajevom, proizvode ogorčenost kod čitave jedne klase ili, bolje rečeno, kaste kojoj pripada i Zubčević.

Iako manjina, ova paraziterska kasta ima neproporcionalno veliki utjecaj u medijima, kulturi i obrazovanju te je gotovo sigurno da će s tih pozicija pokušati da vlastiti odij spram demokratskih procesa nametne kao stvarni društveni problem, naravno, prije svega bošnjačkog društva.