Islam kao jedna od svjetskih religija i civilizacija imala je kroz svoju historiju burne i brojne uspone i padove. Doima se da je, kada je o islamu i muslimanima riječ, promjena zapravo jedina konstanta. Prošlo stoljeće je bilo prelomno u historiji islama jer je u njemu ukinut halifat, formalno okončana kolonijalizacija, a došlo je do buđenja muslimana kroz razne vjerske i nacionalne pokrete i ideje.

O tome piše i rahmetli Alija Izetbegović u Islamskoj deklaraciji 1971. godine: “Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on neće više biti svijet iz prve polovice ovoga stoljeća. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek.”

Da je Izetbegović bio upravu, pokazuju dešavanja na prelazu dva stoljeća.

Krajem stoljeća globalizacija se nametnula kao najveći izazov muslimana, a početkom 21. stoljeća terorizam, “Arapsko proljeće”, migracije i dostupnost sredstava komunikacije (internet, TV itd.) donijeli su nove i produbili postojeće izazove.

Arapska i muslimanska društva pod ogromnim su socijalnim i demografskim pritiscima, a zbog manjka demokratije i slabosti institucija, prisutan je višak diktature i nasilja koje potiče migracije i stagnaciju društva u cjelini.

Nakon kraha “Arapskog proljeća” i negativnih posljedica pojave IDIŠ-a, primjetna je promjena pristupa u razmišljanju i djelovanju islamskih intelektualaca i vođa pokreta u tematiziranju promjena u društvu, odgovornosti, odnosa prema drugom i drugačijem, prema državi, sekularizmu...

Posebno mjesto u navedenoj tematici pripada raspravama i mišljenjima o budućnosti islama, odnosno o islamu i muslimanima u budućnosti.

Zahvaljujući prevodilačkom dvojcu, dr. hfz. Safvetu Haliloviću i dr. Mustafi Prljači, čitalačka publika na bosanskom jeziku ima priliku upoznati se s razmišljanjima istaknutog marokanskog alima dr. Ahmeda er-Rejsunija, predsjednika Svjetske unije islamskih učenjaka, u publikaciji Budućnost islama i islam budućnosti. Na samo pedesetak stranica autor je obradio niz tema čije pogrešno percipiranje u muslimanskim masama i predvodnicima kroz prošlost i u sadašnjosti generira mnogo upitnika o budućnosti islama i muslimana.

“Budućnost islama jeste pitanje koje zaokuplja sve i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pobuđuje interesovanje i kod muslimana i kod neprijatelja islama: prvi strahuju za njegovu budućnost, a drugi je se plaše, no i jedni i drugi su zagledani prema njoj, iščekuju i pitaju se: Kakva je budućnost islama?”, kaže u prvom pasusu dr. Rejsuni.

Ove tendencije dokazuju brojne demografske studije koje neosnovano ističu opasnost povećanja broja muslimana na Zapadu, ali i njihovu bojaznost od “političkog islama”. S druge strane, među muslimanima su se izdvojila dva pravca razumijevanja islama. Jedan predvodi ulema koja je podložna vlastima, prije svega bogatim arapskim monarhijama, a s druge strane je islam sveobuhvatnosti koji na Zapadu zlonamjerno targetiraju kao “politički islam”.

Autor podsjeća da budućnost možemo sagledavati kroz Božije konstante, među kojima je dominantna logična veza između onoga šta radimo u sadašnjosti i onoga šta možemo očekivati u budućnosti.

“Budućnost islama nije ništa drugo do plod postupaka i interaktivnih djelovanja koja činimo u sadašnjosti”, smatra dr. Rejsuni.

Balkan i Magreb dva su izuzetno prepoznatljiva rubna područja islamske civilizacije koji imaju najbliže i najintenzivnije dodire s Evropom kroz historiju i sadašnjost. Zbog toga ova podneblja daju izuzetno prepoznatljiv doprinos islamskoj misli koji potencira uvažavanje i poštivanje unutar muslimanskih razlika, ali i drugih.

Isto kao što je Alija Izetbegović pisao prije 50 godina, tako i dr. Rejsuni tvrdi da se “islam budi, obnavlja i jača u čitavom svijetu uprkos spletkama neprijatelja i nemoći svojih pripadnika” i “uprkos njegovom pogrešnom predstavljanju i zamagljivanju, kako od strane njegovih pripadnika, tako i od strane njegovih neprijatelja, pa čak i od strane nekih njegovih promicatelja”.

Autor više puta ističe da će muslimani na svoje stanje mnogo više imati utjecaja u budućnosti nego u sadašnjosti “ukoliko uradimo ono što trebamo i što smo dužni”.

Dr. Rejsuni podsjeća na djelo šejha Karadavija u kojem je opisao sedam trendova razumijevanja i prakticiranja islama. Osvrnuo se na četiri prevladavajuća trenda: “preživački”, čiji su predstavnici zaboravljeni u prošlosti, “redukcijski”, koji na različite načine reduciraju islam, tj. zalažu se za vjerovanje bez vjerozakona, poziv bez države, spas bez borbe, istinu bez moći, ibadet bez međuljudskih relacija, vjeru bez ovog svijeta; “konfrotirajući” islam svodi na konfrotaciju sa svima koji ne misle kao oni; trend “pozitivne moderacije” ili “civilizacijski”, kako ga naziva šejh Karadavi i opisuje kao islam olakšavanja, a ne otežavanja, radost, a ne odbojnost, blagost, a ne agresivnost, suštine, a ne forme, inovacije, a ne inercije, idžtihada, a ne slijepog slijeđenja... Upravo te osobine podrazumijevaju ono što autor naziva “islam budućnosti”

U poglavlju Budućnost islama između rata i mira autor slikovito pojašnjava uvjete za pokretanje rata i njegove pogubne posljedice za muslimane u savremenim okolnostima.

Jedan od izazova u budućnosti za islam i muslimane jeste borba između koncepata odbacivanja i apsorbiranja. Zagovornici odbacivanja svoje sljedbenike drže u stalnom sukobu s drugim muslimanima jer se razlikuju u mezhebu ili akidi, s društvenim sistemima, demokratijom, slobodama, ljudskim pravima, književnosti i umjetnosti u cjelini. Autor ističe da je islam apsorbirao ranije objave, ali i tradiciju predislamskih Arapa te kulturu naroda koji su primali islam i civilizacija koje su muslimani naslijedili.

“Mi, danas i ubuduće, trebamo raditi na jačanju vjere u sebe i povjerenja u svoju vjeru – u njezinu snagu i apsorbativnu sposobnost. Trebamo znati da nam ona ne brani da vodimo dijalog, da uzimamo od drugih i dajemo drugima”, piše dr. Rejsuni.

Slično pojašnjava i Izetbegović: “Ideja islamske obnove sa svojim shvaćanjem o sposobnosti islama da ne samo odgaja čovjeka nego i uređuje svijet imat će uvijek protivnike u dvije vrste ljudi: konzervativci hoće stare obrasce, modernisti hoće tuđe obrasce. Prvi islam vuku u prošlost, drugi mu pripremaju tuđu budućnost.”

Budućnost islama između naroda i vladara jeste jedan od najvećih izazova generacija koje dolaze zbog svježeg negativnog iskustva s “Arapskim proljećem” i IDIŠ-om (tzv. Islamskom državom).

Autor u ovom poglavlju objašnjava poznati hadis na koji se pristrasni zagovornici uspostavljanja Islamske države često pozivaju. Radi se o hadisu u kojem Poslanik, a. s., kaže da će od dijelova islama prvo nestati islamska vlast, a zadnji namaz. Autor ukazuje na dublje značenje ovog hadisa pa ističe da se islam širio i nakon gubitka pravedne vlasti te pojašnjava šta je sredstvo, a šta cilj kad je riječ o islamskoj vlasti i društvu.

Istog stava bio je i Izetbegović u Islamskoj deklaraciji: “(…) islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina, a druga forma islamskog poretka. Islamsko društvo bez islamske vlasti je nedovršeno i nemoćno; islamska vlast bez islamskog društva je ili utopija ili nasilje.”

Na drugom mjestu Izetbegović pojašnjava da “postoje nepromjenjivi islamski principi koji određuju odnose između čovjeka i čovjeka i čovjeka i zajednice, ali ne postoji nikakav nepromjenjivi islamski privredni, društveni ili politički sistem koji bi bio unaprijed dan za sva vremena. Islamski izvori ne sadrže opis takvog sistema. Način na koji će muslimani privređivati, organizirati društvo i vladati u budućnosti razlikovat će se, dakle, od načina na koji su oni privređivali, organizirali društvo i vladali u prošlosti. Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da pronađe nove oblike i sredstva da osnovne poruke islama, koje su vječne i nepromjenjive, ostvari u jednom svijetu, koji nije vječan i koji je podložan stalnoj mijeni.”

Na kraju izlaganja autor poručuje da “naš uspjeh ne zavisi od neuspjeha drugih”, ističući pogubnost zaokupljenosti namjerama drugih, prije svega zapadne civilizacije prema muslimanima ili isticanja njenih manjkavosti, kriza i najavljivanja njenog pada.

“Kao da nema budućnosti islama osim na ruševinama zapadne civilizacije, niti uzdizanja za muslimane osim na neuspjehu Zapada i opadanja njegove moći.” Dr. Rejsuni smatra da “islam može imati svoje mjesto, moć i budućnost i uz snažni i moćni Zapad, i uz opstanak i dominaciju njegove civilizacije”, navodeći primjere uspješnosti Njemačke i Japana nakon njihova poraza i napredak koji su ostvarili Južna Koreja, Tajvan...

Sličnom je porukom Izetbegović započeo Islamsku deklaraciju: “NAŠ CILJ: Islamizacija muslimana; NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se.”