Postoji slika budizma koju Zapad voli konzumirati: mir, spokoj, Dalaj Lama, mantre i šafranski ogrtači kao simbol odricanja od svijeta. A onda postoji i druga slika, ona koja ne stane na motivacijske postere. To je lice Ashina Wirathua, redovnika čije je propovijedi mržnje magazin TIME stavio na naslovnicu s jednostavnim, ali razornim naslovom: "Lice budističkog terora". Wirathu je istovremeno proizvod i tvorac jednog od najbrutalnijih etničkih čišćenja 21. vijeka, čovjek koji je budističku filozofiju mira preveo na jezik logora i masovnih grobnica.

Njegov uspon nije bio slučajan, bio je to projekt. Početkom 2010-ih, dok se Mijanmar (Burma) stidljivo otvarao svijetu, Wirathu je orkestrirao nacionalističku histeriju. Njegovo oružje nije bila puška, već mikrofon i svetački habit, a njegova platforma bio je Pokret 969. Pod krinkom zaštite budizma, ova je organizacija provela kapilarnu kampanju demonizacije muslimana. Broj 969, koji simbolizira vrline Bude, njegovog učenja i zajednice, postao je kod za ekonomsku segregaciju. Naljepnice s tim brojem na budističkim radnjama bile su jasan signal: ne kupuj od muslimana, ne posluj s njima, ne živi pored njih. Bio je to savršeno izveden inženjering mržnje, koji je tvrdio da je budistički identitet Mijanmara egzistencijalno ugrožen od demografske i ekonomske invazije islama.

Kada je međunarodna kritika postala preglasna, mašinerija se samo preimenovala. Pokret 969 se prelio u Ma Ba Tha (Udruženje za zaštitu rase i religije), daleko sofisticiraniju i moćniju zvijer. Više se nisu bavili samo naljepnicama. Ma Ba Tha je postala paradržavni lobi koji je diktirao politiku. Pod njihovim brutalnim pritiskom, civilna vlada je 2015. godine kapitulirala, usvojivši paket od četiri zakona o "zaštiti rase i religije". Ti zakoni, koji su strogo ograničili međuvjerske brakove, otežali prelazak na drugu vjeru i nametnuli kontrolu rađanja u određenim regijama, bili su ništa drugo do legalizirani aparthejd usmjeren direktno na muslimansku manjinu, prvenstveno narod Rohinja. Wirathu je trijumfovao, njegova je mržnja postala zakon.

Čak ni tadašnja civilna vlast, predvođena ikonom demokracije Aung San Suu Kyi, nije mogla ignorisati ekstremizam koji je prijetio potpunom kolapsu. Vrhovno budističko vijeće Mijanmara (Sangha Maha Nayaka) službeno je zabranilo Ma Ba Tha-u 2017. godine, a za Wirathuom je raspisana potjernica zbog pobune. Proveo je neko vrijeme u bijegu, glumeći žrtvu sistema, da bi se na kraju predao 2020. godine. Izgledalo je kao kraj jedne mračne ere. Ali u Mijanmaru, historija ima naviku da se ponavlja kao farsa koja se pretvara u još veću tragediju.

Vojni udar u februaru 2021. bio je Wirathuovo uskrsnuće. Vojna hunta (Tatmadaw) nije samo srušila krhku demokratiju, oslobodila je i svoje ideološke saveznike. U septembru 2021., sve optužbe protiv Wirathua su odbačene, a on je pušten iz zatvora. Njegova rehabilitacija je bila brza i potpuna. Početkom 2023., vođa hunte, general Min Aung Hlaing, osobno mu je dodijelio prestižnu državnu titulu "Thiri Pyanchi" za "izniman doprinos Uniji". Propovjednik mržnje postao je državni heroj. Do 2026. godine, Wirathu više nije bio na margini. Njegov samostan New Masoyein u Mandalayju postao je regrutni centar. Istrage neovisnih organizacija, poput Myanmar Witness, potvrdile su ono što se dugo šuškalo: unutar svetih zidina provodi se obuka provladinih paravojnih milicija. Redovnici u šafranskim odorama, pod Wirathuovim utjecajem, otvoreno nose oružje i marširaju na vojnim paradama. On je danas ključni instrument hunte za osiguranje religijskog legitimiteta za lažne izbore i brutalnu represiju. S trajno blokiranim računima na globalnim društvenim mrežama, njegove poruke se i dalje šire poput otrova kroz lokalne aplikacije, osiguravajući da se plamen mržnje nikada ne ugasi.

A dok Wirathu uživa zaštitu i slavu, narod Rohinja, meta njegove decenijske kampanje, proživljava svoj konačni pakao. U augustu 2026., prema izvještajima Ujedinjenih naroda i Human Rights Watcha, njihova situacija je gora nego ikad. Preostalih 600.000 Rohinja u državi Rakhine našlo se u smrtonosnom procjepu. S jedne strane, vojna hunta, koja je 2017. provela genocidnu operaciju protiv njih, sada ih prisilno regrutuje. U tragičnom apsurdu, žrtve genocida prisiljene su postati živi štit i topovsko meso za svoje dželate u borbi protiv pobunjenika. S druge strane je Arakan Army (AA), pobunjenička vojska etničkih arakanskih budista. Iako se bore protiv hunte, za njih su Rohinje samo kolateralna smetnja ili, još gore, "suradnici neprijatelja". UN ih optužuje za sistemska ubistva, mučenja i silovanja unutar muslimanskih zajednica.

Ovo nije samo dvostruki progon, nego strategija potpunog brisanja. Satelitske snimke iz 2026. pokazuju da je Arakan Army trajno zaplijenila hiljade hektara zemlje koja je pripadala muslimanima, naseljavajući na nju nemuslimansko stanovništvo. Povratak je nemoguć. Humanitarna blokada koju provodi hunta dovela je do katastrofalne gladi. Svjetski program za hranu (WFP) izvještava o stotinama hiljada majki i djece na rubu smrti od gladi, preživljavajući na rižinoj vodi. Lišeni državljanstva, hrane i sigurnosti, hiljade očajnički bježe. Samo u prvoj polovici 2026., preko 820 Rohingya se utopilo u moru, pokušavajući doći do Malezije ili Indonezije u pretrpanim, nesigurnim čamcima.

Zaključak međunarodnih diplomata u augustu ove godine bio je poražavajuće jasan i birokratski hladan: uvjeti u Mijanmaru ne dopuštaju siguran, dostojanstven ili dobrovoljan povratak prognanika. Prevedeno s diplomatskog jezika, to znači da je projekt Ashina Wirathua i njegovih vojnih pokrovitelja uspio. Za preostale Rohinje u zemlji, budućnost ne postoji prijeti im samo konačno, fizičko uništenje. Budista koji ih je mrzio sada nadgleda završne radove.