Kada je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u govoru 1. oktobra povodom otvaranja turskog parlamenta poslije ljetne pauze između ostalog rekao da je Izrael prijetnja za Turkiye, koja se povećava svakim razvojem događaja od 7. oktobra prošle godine, predsjedavajući Republikanske narodne partije (CHP) Özgür Özel zahtijevao je da Velika narodna skupština bude obaviještena detaljnije o prirodi i veličini prijetnje.
Legitiman zahtjev najveće opozicione partije uslišen je tako što je prošle 8. oktobra održana zatvorena sjednica skupštine na kojoj su se poslanicima obratili ministar inostranih poslova Hakan Fidan i ministar odbrane Yaşar Güler.
NETANYAHUOVI GLASNOGOVORNICI U TURSKOM PARLAMENTU
Šta je predočeno poslanicima ne možemo znati, ali ako neko želi vjerovati Özgüru Özelu “ništa što nismo znali” (misli na poslanike). Dok je za veliku sumnju da Fidan, koji je prije preuzimanja ministarskog porfelja bio dugogodišnji šef obavještajne službe, nije imao ništa novo da saopšti poslanicima, ne može biti nikakve sumnje da Özel, ne želeći da sagleda objektivno ni ono što je u javnom domenu niti ono što se događa pred očima cijelog svijeta, želi da bagatelizuje temu svodeći je na unutrašnje-političku “manipulaciju”.
“Nerazumno je misliti da će Netanyahu izvršiti napad na Turkiye, koja je članica NATO-a i ima veliku vojsku”, rekao je Özel svojoj stranci. “Turkiye ne treba da brine o onome što je Erdoğan rekao. Ne postoji ništa što ne znate.” Po Özelu Izrael je proglašen prijetnjom kako se u Turkiye ne bi pričalo o siromaštvu, nezaposlenosti, inflaciji i visokim troškovima života.
“U vrijeme kada se u cijeloj svjetskoj politici, institucijama, medijima i akademiji govori o izraelskom napadu na Liban nakon Gaze, koji bi u svakom trenutku mogao prerasti u regionalni rat, pa čak i mnogi političari u svijetu govore o mogućnosti Trećeg svjetskog rata, jasno je koliko ozbiljno Özgür Özel shvata politiku”, piše Nedim Şener u Hürriyetu, “Nikoga ništa ne sprečava da priča o ekonomiji, siromaštvu ili drugim problemima. Međutim, tvrdnja da Izrael nije prijetnja za Turkiye, u takvom procesu u kojem se korak po korak odvijaju napadi na ciljeve koji su jasno navedeni prije mnogo godina, zapravo pokazuje koliko je prijetnja blizu”, dodao je.
Şener je, po mom mišljenju, blag prema Özelu, jer nije riječ o neozbiljnosti. Iza tog “selo gori, a baba se češlja” (u turskoj varijanti “svijet gori, a kurva se češlja”) ponašanja i želje da se igra fudbal na male goliće (pleonazam) su mnogo zlokobnije (petokolonaške) namjere.
Niko ne misli da će sutra Netanyahu narediti kopnenu invaziju na Anadoliju, kao što je to učinio glede Libana i 14. oktobra Sirije. Da, naravno, eshatološko-teroristički manijaci na vlasti u Izraelu imaju neskrivene namjere da prošire “eretz Israel” od Nila do Eufrata (uključujući i dio turske teritorije), ali uslov za to su promjene nekoliko režima. “Prijateljske” poruke koje Netanyahu upućuje narodima Irana i Libana, pozivajući ih da se “oslobode”, svjedoče o tome. Eno i Reza Pahlavi je ispuzao iz crvotočine stavljajući se na raspolaganje “svom narodu”.
Postoji li ikakva sumnja da bi Netanyahu bio najsretniji da može da vidi Erdoğanu leđa? A šta radi CHP? Blebeće o prijevremenim izborima. Ponoviću, nije džaba izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz čestitao reizbor za gradonačelnika Istanbula aspirantu na predsjedničko mjesto Ekremu İmamoğluu (rođenom Mudafa).
SLIJEPI NA PRIJETNJE
CHP “tradicionalno” ima slijepu mrlju kada su prijetnje protiv Turkiye u pitanju. Od kada se lider CHP-a Deniz Baykal pod pritiskom gulenističke zavjere povukao 2010. godine i partiju preuzeo Kemal Kılıçdaroğlu, CHP je nevoljko osuđivala brutalna teroristička nedjela tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) uvijek izbjegavajući da imenuje organizaciju. Da Kılıçdaroğlu nije video sirijski PKK derivat YPG-a kao prijetnju notorna je činjenica. To je sve bilo u cilju igranja fudbala na male goliće, odnosno borbe za vlast, kao uslov saradnje s političkim ogrankom PKK na izborima. Taj odnos je Kılıçdaroğlu ostavio Özgüru Özelu u amanet, a ovaj ga brižno čuva.
“Stoga se ne može očekivati da CHP, koji nije u stanju da vidi opasnost od PKK i PKK/YPG, koje podržavaju SAD i Izrael, upravo na našoj granici, vidi opasnost koja je geografski udaljenija”, piše Şener.
Januara 2024. godine izraelski političar Avi Lipkin je izjavio: „...na kraju će se naše granice protezati od Libana do Velike pustinje, što je Saudijska Arabija, a zatim od Mediterana do Eufrata. A ko je s druge strane Eufrata? Kurdi! A Kurdi su prijatelji. Dakle, mi imamo Mediteran iza sebe, Kurde ispred sebe, Liban, kojem je zaista potreban kišobran zaštite Izraela, a onda ćemo zauzeti, vjerujem da ćemo zauzeti Meku, Medinu i planinu Sinaj, i da ćemo očistiti ta mjesta.”
Ima li ikog s više od dvije moždane ćelije ko vjeruje da Turkiye u tom scenariju može ostati netaknuta? Ima, mada nisam siguran za broj moždanih ćelija.
Namık Tan, bivši ambasador (Izrael i SAD), a sada CHP poslanik, objavio je prije zatvorene sjednice na platformi X smjernice koje je Özgür Özel u potpunosti prihvatio. Za sve je kriv Erdoğan i njegova loša spoljna politika, ah kako su dobri odnosi bili s Izraelom pre njega, bio bi rezime “čaršafa” koji je napisao na toj platformi.
Žurnalistkinja Nevşin Mengü, koja je svojevremeno izmislila otmicu vlastitog brata (i preživjela kao “novinar” Deutsche Wellea), ocjenjuje da je sve to oko prijetnje “teorija zavjere” i “blebetanje izraelskih budala”. “Teško je natjerati čovjeka da nešto vidi, kad mu plaća ovisi o tome da on to ne vidi.” (Upton Sinclair), pa tako Mengü (i ostali) ne vide Netahyahuove izjave podrške terorističkoj organizaciji PKK i mape takozvanog “velikog Kurdistana” koje njegov sin dijeli na društvenim mrežama, niti ambleme koje cionistički genocidni izraelski vojnici nose na rukavima (sa sve mapom tog velikog Izraela).
YINON PLAN ZA STVARANJE VELIKOG IZRAELA
Nema zavjera, samo planova za koje ne znamo (ili neki ne znaju) govorila je često jedna moja prijateljica političarka. Izrael i cionisti uvijek su bili transparentni u vezi sa svojim ciljevima, a to je i dobro dokumentovano. Bivši izraelski premijer Moshe Dayan govorio je o Izraelu od Nila do Eufrata. I bivši premijer Menachem Begin navodio je zemlje koje će obuhvatiti država Izrael: “Irak, Siriju, Turkiye, Saudijsku Arabiju, Egipat, Sudan, Liban, Jordan i Kuvajt, kao što je predviđeno u Bibliji.”
Međutim, najeksplicitniji, najdetaljniji i nedvosmisleni dokument o cionističkoj strategiji na Bliskom istoku, koji objašnjava kako doći do ciljeva, napisan je sad već davne 1982. (slučajno godina kad se Nevşin Mengü rodila). Naziva se Yinon plan, po njegovom autoru Odedu Yinonu, izraelskom novinaru i svojevremeno savjetniku izraelskog premijera Ariela Sharona, poznatog kao “kasapina Bejruta”.
Zaista se u 42 godine mnogo stvari promijenilo u regiji, a nekim čudom najsilovitije i najdublje promjene desile su se baš kao da su praćena Yinonova uputstva – uništenje Iraka, Libije i djelomično Sirije, naprimjer.
Plan djeluje na dvije bitne premise. Da bi preživio, Izrael mora 1) postati imperijalna regionalna sila i 2) mora izvršiti podjelu cijelog područja na male države raspadom svih postojećih arapskih država. Te male države ovisit će o etničkom i/ili sektaškom sastavu. Shodno tome, cionistička nada je da države zasnovane na sektaškoj i/ili etničkoj bazi postanu izraelski sateliti i, ironično, izvor izraelskog moralnog legitimiteta.
“Muslimanski arapski svijet izgrađen je kao privremena kućica od karata koju su sastavili stranci (Francuska i Britanija u 1920-im), a da se želje stanovnika nisu uzimale u obzir. Ona je proizvoljno podijeljena na 19 država, koje su sve sastavljene od kombinacija manjina i etničkih grupa međusobno neprijateljski nastrojenih, tako da se svaka arapska muslimanska država danas suočava s etničkim društvenim uništenjem iznutra, a u nekima već bjesni građanski rat”, piše Yinon, dalje elaborirajući kako da se te razlike zloupotrijebe.
Čitajući danas taj plan nameće se zaključak da Turkiye nije u njemu samo zato što je te 1982. godine bila dobar vazal Zapada. Vrijeme kojeg se nostalgično sjeća Namık Tan (i ne samo on).
