Sedmi samit u formatu Astana mirovnog procesa, održan 19. jula 2022. u Teheranu, bio je više od onoga što bi se podrazumijevalo pod “klasičnom” definicijom tog mirovnog procesa, pokrenutog u januaru 2017. godine na inicijativu Türkiye, Rusije i Irana da uspostave prekid vatre i stave pod kontrolu konfliktne procese u Siriji.

Naime, 19. jula je bila i prva posjeta predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Teheranu od formiranja nove Iranske vlade prošle godine. Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin također je bio na svom prvom međunarodnom putovanju van granica bivšeg Sovjetskog Saveza od početka rata u Ukrajini, što je omogućilo prvi sastanak Erdoğan – Putin otkako je Rusija napala Ukrajinu 24. februara ove godine. Time je Erdoğan  postao prvi lider NATO-a koji se susreo licem u lice s Putinom otkako je blok prošlog mjeseca proglasio Rusiju “najznačajnijom prijetnjom” u novom strateškom konceptu vojnog saveza.

Iako koincidentalno, jer je planiran ranije, teheranski samit održan je samo nekoliko dana nakon samita u Džedi, gdje se devet lidera arapskih zemalja (lideri država članica Vijeća za saradnju u Zaljevu + Jordan, Irak i Egipat) sastalo s predsjednikom SAD prilikom njegove prve posjete Bliskom istoku od preuzimanja dužnosti. Ta vremenska blizina neizostavno nameće poređenja uspješnosti tih diplomatskih inicijativa.

Plitke zapadne analize, a plitke su zato što su bazirane na binarnom modelu mišljenja, prikazuju ova dva događaja kao formiranje suparničkih saveza, što samo odslikava neshvatanje nove političke realnosti u regiji. Niti je Biden uspio da formira antiiranski savez (o uvjeravanju za povećanjem eksploatacije nafte da ne govorimo), niti je teheranski samit samit antiameričkog bloka per se, nego samo nastavak pokušaja Rusije, Türkiye i Irana da upravljaju krizom u Siriji kroz proces iz Astane.

Da su SAD remetilački faktor u Siriji, odavno je jasno. Naoružavanjem, treningom i finansiranjem rebrendiranih PKK terorista Amerika direktno onemogućava bilo kakvo rješenje sirijske krize. Međutim, prvi je put to zaključak Astana formata izražen u četvrtoj i petoj tački dokumenta koje, između ostalog, kažu (naglašavanja moja): (lideri Irana, Rusije i Türkiye) odbacili su sve pokušaje stvaranja nove realnosti na terenu pod maskom borbe protiv terorizma, uključujući nelegitimne inicijative za samouprave, i izražavaju svoju odlučnost da se suprotstave separatističkim agendama koje imaju za cilj podrivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije, kao i prijetnji nacionalne sigurnosti susjednih zemalja, uključujući prekogranične napade i infiltracije. Izrazili su protivljenje nezakonitoj zapljeni i transferu prihoda od nafte koji bi trebali pripasti Siriji.

“Odbacujemo sve vrste pokušaja koji imaju za cilj stvaranje nove realnosti na terenu pod maskom borbe protiv terorizma”,  to je potpuno odbacivanje izuzetne unipolarnosti “rata protiv terorizma” koju SAD praktikuju kako bi vladale zapadnom Azijom.

Da, to je definitivno “sikter” američkom vojnom prisustvu u Siriji. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ga je potvrdio novinarima po povratku sa samita: “SAD sada moraju napustiti istočni Eufrat. Ovo je ocjena koja je rezultat procesa iz Astane.”

Nije čudo da New York Times objavljuje naslov Turski lider ostaje glavobolja za Bidena uprkos tome što je pomagao u dogovoru o Ukrajini (bezobrazno ignorišući od UN-a prihvaćenu promjenu imena zemlje). Kao perfektna ilustracija jednodimenzionalnog (i binarnog) pogleda, lumen NYT-a (Michael Crowley) piše: “Potom je u petak glasnogovornik Bijele kuće ponovio zabrinutost SAD zbog prijetnji gospodina Erdoğana da će pokrenuti novu invaziju na sjever Sirije usmjerenu na kurdske borce koje podržava SAD i koje on smatra teroristima.”

Pa gle čuda! Tu “zabrinutost” Amerike dijele i druge dvije trećine Astana procesa –  Iran i Rusija. Razlika je u sposobnosti saglasnosti o nesaglasnosti. Paradoks teheranskog samita jeste u dokumentu izražena “odlučnost da nastave zajednički rad u borbi protiv terorizma u svim oblicima i manifestacijama”, te osuda “pojačanog prisustva i aktivnosti terorističkih grupa i njihovih podružnica pod različitim imenima u različitim dijelovima Sirije, uključujući napade na civilne objekte, koji rezultiraju gubitkom nevinih života” i naglašavanje “neophodnosti da se u potpunosti provedu svi aranžmani vezani za sjever Sirije”, a kada Türkiye odluči da djeluje u pravcu ostvarivanja tih ciljeva, slijedi izražavanje “zabrinutosti” i protivljenje.

Drugim riječima, Rusija i Iran mogu dokazati svoju iskrenost glede u Teheranu potpisanog dokumenta samo podrškom operaciji Republike Türkiye usmjerene na istočni Eufrat,  odnosno na teritorije pod kontrolom PKK/YPG terorista. Zagovaranje teritorijalnog integriteta Sirije s jedne strane, dok se protivi operaciji protiv terorizma PKK/YPG, koja provodi operacije za uspostavljanje zasebne države (PKK-istana) pod patronatom SAD-a, jeste krajnje nedosljedno.

No, kao što sam već pisao, Republika Türkiye ne treba ničiju dozvolu. To je prošlog četvrtka potvrdio ministar inostranih poslova Mevlüt Çavuşoğlu. “Jasno je da su ove dvije zemlje protiv naših operacija danas kao što su bile u prošlosti. Naravno, očigledne su izjave ovih zemalja, važno je ono što mi kažemo, važno je ono što kaže naš predsjednik. Nismo dobili dozvolu od bilo koga u prošlosti”, rekao je.

Teritorije pod kontrolom SAD-a i PKK-a, evropske prijestolnice, Rusija i Iran mogu se istovremeno ujediniti samo kada je Türkiye u pitanju (nepotrebno reći – protiv nje). I (ponovo) gle čuda! Jedan dan nakon teheranskog samita “misteriozni” teroristički napad u kojem je poginulo devet, a ranjeno 23 civila dogodio se u planinskom odmaralištu, provinciji Dohuk u sjevernom Iraku, ujedinio je sve navedene. “Misterioznom” brzinom je napad pripisan turskim oružanim snagama, a da se ni Reuters nije dogovorio (sam sa sobom) na koji je način izveden, pa je prvo izvijestio o zračnom, zatim artiljerijskom i najzad podmetnutoj bombi. Još “misterioznijom” brzinom su organizirani protesti u Bagdadu, toliko navrat-nanos organiziranim da su počeli ispred stare Turske ambasade.

Čudan tajming (samo pet dana nakon što se Joe Biden sastao u Džedi s premijerom Iraka Mustafom Al-Kadhimijem) i sve karakteristike false flag operacije, koja previše liči na rukopis PKK-a, nego na bilo šta drugo. Pogotovo ne liči na protuterorističke akcije turskih oružanih snaga, koje su precizne i vrlo pažljive glede civila. “Čini se da SAD žele stvoriti front protiv Türkiye. Cilj je da se laž da turske oružane snage masakriraju civile pretvori u međunarodnu klevetu protiv Türkiye koristeći metode američke propagande”, piše Bülent Orakoğlu za dnevnik Yeni Şafak. O glasovima poput glasa šefa sunitskog bloka al Siyadeh u Iračkom parlamentu  Khamisa al Khanjara, koji je javno govorio da je teroristička mafija u regiji izvela napad u srijedu uz podršku PKK-a, neće biti izvještavano na Zapadu.

Tri dana nakon samita u Teheranu turska multidimenzionalna, proaktivna diplomatija zabilježila je kolosalan uspjeh. U Istanbulu 22. jula Ukrajina i Ruska Federacija potpisale su separatne ugovore s Republikom Türkiye i Ujedinjenim nacijama, koji će omogućiti izvoz žitarica iz ukrajinskih crnomorskih luka. “Svjetionik nade, svjetionik mogućnosti, svjetionik olakšanja u svijetu kojem je to potrebno više nego ikad”, ocijenio je ovaj diplomatski proboj generalni sekretar UN-a Antonio Gutteres.

Upornošću diplomatije sposobne da razgovara sa svim stranama, upravlja sukobljenim interesima usred tenzija, da balansira između konkurencije i saradnje, da jača postojeće saveze i unapređuje bilateralne odnose za razliku od polarizacije ili stvaranja novih saveza, ovaj diplomatski proboj bio je moguć. Nije netačno, naprotiv, reći da je Türkiye najbukvalnije jedina zemlja na svijetu koja je sposobna i u mogućnosti da sklopi diplomatski mozaik na taj način, učinivši svijetu veliku uslugu. To svakako ne bi bilo moguće da je na Erdoğanovom mjestu neko ko zadaje manje glavobolje Bidenu.