Susreti predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana s turskom omladinom koji se neko vrijeme održavaju nedjeljom uvečer, svaki put u drugom gradu, pružaju dragocjene uvide o njemu kao lideru, njegovoj viziji, politici i širokom spektru tema koje nalete u razgovoru s radoznalom i prijemčivom mladom publikom. Dosta izrečenog već nekoliko sati nakon događaja nađe se u naslovima, kako domaćih, tako stranih medija. Prošle nedjelje je to bio datum izbora, a već nekoliko sati poslije ovonedjeljnog u Bileciku svijet je obigrala vijest da bi Türkiye mogla “šokirati” Švedsku odlukom o članstvu Finske u NATO savezu.

“Turski predsjednik Tayyip Erdoğan signalizirao je u nedjelju da bi Ankara mogla pristati na ulazak Finske u NATO prije Švedske, usred rastućih tenzija sa Stockholmom”, piše Reuters. Međutim, ono što je Reuters propustio da primijeti, a to je bilo jasno gledajući susret u Bileciku, jeste da je predsjednik Erdoğan jasno razdvojio pitanje prijema Švedske u NATO i ove “epidemije” spaljivanja Kur'ana po Skandinaviji i Zapadnoj Evropi. Odnosno, ako je postojala neka dilema, sada je jasno da ne postoji uzročno-posljedična veza.

Naime, prije rečenice o “šoku” rekao je: “Rekli smo: 'Vidite, ako apsolutno kažete (u smislu želite) NATO, isporučit ćete nam te teroriste da biste mogli u NATO. Dali smo vam spisak od 120, ako nam ne izručite te teroriste, žalimo slučaj.' Naravno, oni su tog dana bili (saglasni) s nama, sada kažu: 'Ne, mi smo napravili ustavne amandmane, ne, uradili smo ovo, ne, uradili smo ono.' Prave budalu od sebe. Nisu mogli prepoznati Türkiye. Oni misle da je Türkiye prije 20 godina, prije 30 godina, prije 40 godina današnja Türkiye. Nije.”

Osvrnuvši se na paljenje Kur'ana, Erdoğan je rekao mladima da ne zaborave da u svijetu postoje milioni hafiza. “Zašto? To su čuvari Kur'ana. Uz Allahovo dopuštenje, tako će se nastaviti do Sudnjeg dana. Ove izopačene neznalice, oni misle: 'Spalili smo Kur'an, posao je završen.' Ne završava se. Kur'an je zabilježen u našim sjećanjima. Ovdje je registrovano (dodirujući čelo). To će našu vjeru učiniti mnogo jačom.”

Dakle, uvjeti iz memoranduma ostaju kao jedini uvjeti koje Švedska treba da ispuni. Zaustavljanje egzibicija raznoraznih “izopačenih neznalica” ekstremne desnice, koliko god da su odvratne i uvredljive nisu uvjeti. Ti izlivi mržnje (hajde da ih ne zovemo islamofobijom) svakako nisu od pomoći da se situacija prevaziđe, no ako bi Švedska ispunila obećano memorandumom, ne bi predstavljali nepremostivu prepreku švedskom pristupu u NATO.

Zašto ih Švedska dozvoljava jeste legitimno pitanje. “Sloboda izražavanja je osnovni dio demokratije. Ali ono što je legalno nije nužno prikladno. Spaljivanje knjiga koje su za mnoge svete jeste čin dubokog nepoštovanja. Želim da izrazim suosjećanje sa svim muslimanima koji su uvrijeđeni onim što se danas dogodilo u Stockholmu”, kaže na Twitteru švedski premijer Ulf Kristersson.

Skrivanje iza “slobode izražavanja” i slične galanterije evropskih “vrijednosti” ne pomaže kada izraelski ambasador u Stockholmu 26. januara tvituje: “Raduje nas što su nakon aktivnosti ambasade pred švedskim vlastima, te zajedničkog djelovanja s elementima lokalne jevrejske zajednice, ekstremistički organizatori povukli zahtjev za održavanje demonstracija u kojima su planirali spaliti svitak Tore.” Znači, može se. Kad se hoće.

Međutim, Ulf Kristersson ne može i neće. Naravno da ne može kada mu Jimmie Åkesson, lider Švedskih demokrata (SD), partije “opranih nacista”, diše za vrat. Jimmie Åkesson i sekretar SD-a Richard Jomshof bili su zgroženi Kristerssonovim “izrazima saosjećanja”. Åkesson je na Facebooku napisao da je “izuzetno opasan put za razumijevanje i žaljenje snaga koje žele ukinuti švedsku slobodu izražavanja.”

Otjelotvorenje “slobode izražavanja” Rasmus Paludan, tri puta od danskih sudova osuđivani rasista (na uslovne kazne), itekako je bio zaštićen 21. januara kada je ispred Turske ambasade po x-ti put u životu palio Kur'an. Štitila ga je švedska policija, koja je usput odustala od uobičajene prakse da privedenog za fizičko nasilje (kojem je bila svjedok) ne odveze u policijsku stanicu i ne podnese krivičnu prijavu.

Naime, Valentin Mointes Paludanov pomoćnik je prije same “akcije” fizički napao fotografa Orhana Karana. “Policija ga je privela na licu mjesta jer su svjedočili incidentu. Policija me je obavijestila, rekavši da su ga udaljili s tog područja”, rekao je Karan i dodao da je Paludan ubrzo stigao, ali je odbio da izađe iz vozila osim ako njegov kolega ne bude pušten. Policija se povinovala Paludanovom zahtjevu i vratila osobu na mjesto demonstracija, znači, pustila je osobu koja je umiješana u krivično djelo i čin nasilja”, ispričao je Karan za Anadolu Agency. “Karan je rekao da mu je policija prvobitno rekla da će ga službenik kontaktirati kako bi postavio pitanja o slučaju prije nego što nastavi s tužiocem. Rekao je da ga niko nije kontaktirao i da je kasno u petak primio mejl od policije u kojem se navodi da je slučaj zatvoren.” Lijep primjer policijsko-pravosudnog (ne)djelovanja.

Da švedske vlasti tačno znaju šta je prepreka ulasku Švedske u NATO, pokazao je intervju koji je za švedski radio dao glavni pregovarač švedske vlade Oscar Stenström u subotu. “Prema Oscaru Stenströmu, jedan od razloga zašto je turska pažnja usmjerena na Švedsku, a ne na Finsku jeste odnos Švedske s PKK”, piše švedski dnevnik Expressen. “Za razliku od Finske, mi imamo veći udio finansiranja za PKK iz Švedske, kaže Oscar Stenström u radijskom programu.” Inače, program se zove “Dobro jutro, svijete”. Baš odgovarajuće. “Turska vjeruje da Švedska, kroz svoju pomoć sjevernoj Siriji, obezbjeđuje PYD-u, a time i PKK-u stotine miliona dolara”, navodi Expressen. Hmm, bilo bi tačnije ako bismo “vjeruje” zamijenili sa “zna”.

Stenström je između ostalog rekao da PKK kofere ne puni samo Švedska nego da  “možda čak i trenutno veoma ozbiljna stopa kriminala u Švedskoj to čini. Alias, koji se često pojavljuje u posljednje vrijeme, jeste “kurdska lisica” za koga se vjeruje da je jedan od ključnih ljudi iza vala nasilja koji trenutno potresa Stockholm.” Interesantno, kada turske vlasti upozoravaju da se podrška terorizmu vraća kao bumerang, niko ne sluša.

Unatoč svemu, švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billstrom je optimističan. Prošle subote objavio je da je proces suspendovan: “Događaji u posljednjih nekoliko sedmica privremeno su doveli do pauze u procesu, ali naravno i dalje vrijedi da bez ispunjenog memoranduma nećemo obaviti svoj dio posla i stoga Vlada sada također ulaže energiju i vrijeme kako bismo krenuli naprijed u procesu”. Zatim je zadužio sekretaricu za štampu Annu Erhard da objasni kako “NATO proces nije zastao. Vlada nastavlja da provodi memorandum koji postoji između Švedske, Finske i Turske.” Stvarno?

Međutim, iz Billstromovog naglašavanja da je Türkiye usred predizborne kampanje “koja će kulminirati 14. maja i da je važno držati to na oku” jasan je izvor optimizma. Polaže nade u “sto za šestoro” jeste komentar novinara Nedima Şenera i mišljenje mnogih, što nas dovodi na teren domaće politike.

Nakon još jednog maratonskog zasjedanja, rogovi u vreći, “ujedinjena opozicija” ili famozni sto za šestoro je (opet) odložio odluku o zajedničkom kandidatu za predsjednika države. No, zato rade na izazivanju krize. Izašli su sa saopštenjem da Erdoğan ne može biti kandidat “po treći put” ukoliko Parlament ne izglasa prijevremene izbore. Tema je već odavno prežvakana, ali pokazuje uporno negiranje promjene sistema (i Ustava) nakon referenduma 2016, te činjenice da je po novom (predsjedničkom) sistemu Erdoğan (samo) drugi put predsjednički kandidat. Panika među njima i njihovim rukovaocima iz inostranstva dostiže stratosferu, s obzirom na to da podrška Erdoğanu raste (po mnogima, iznad 50 posto), te se uzdaju samo u haos.

Što se tiče njinog kandidata, ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu je sjajno sumirao u nedjelju na sastanku savjetodavne skupštine pokrajinske skupštine Partije pravde i razvoja (AKP) Adana: “Znate li zašto ne mogu birati kandidate? Zašto ne mogu izabrati predsjedničkog kandidata? Ambasadori s jedne strane, Amerika s druge strane, FETÖ s treće strane, s četvrte strane, HDP/PKK, svi ti sistemi tutorstva treba da se slože. Što bi naši stari lijepo rekli, 'mnogo babica udavi dijete'.”