Svaki američki predsjednički izbori postavljaju pred svijet pitanja o kontinuitetu i prekretnicama. Suviše često su očekivanja svijeta (o očekivanjima Amerikanaca da ne govorimo), uglavnom zbog vlastitih projekcija o prekretnicama, bivala iznevjerena. Daleko je više primjera kontinuiteta nego prekretnica, naročito u vanjskoj politici, pa se čvrsto usidrio klišej da su Sjedinjene Američke Države poput ogromnog broda, koji ne može lako da promjeni kurs.

IZBORI RUŠE MITOVE I KLIŠEJE

Nekoliko okoštalih klišeja razbijeno ne ovim američkim izborima. Prvi, čini mi se najvažniji, jeste taj da Demokrate / progresivci i/ili liberali mogu računati na demografiju kao siguran generator glasova, bez obzira na politiku koju vode (i na njene posljedice). Konstantne optužbe da je Trump rasista i bijeli supremacist, koje su ponavljane ad nauseam na američkim (i šire) liberalnim medijima, nisu uvjerile većinu Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i muslimana da mu ne daju glas – naprotiv.

Drugi klišej, da vanjska politika nema uticaja na izbore, takođe se u ovom slučaju pokazao netačnim. Naime, kada administracija troši enormne pare na nastavak (ako ne i eskalaciju) posrednog (proxy) rata u Ukrajini, zapostavljajući dobrobit vlastitog stanovništva, sasvim je prirodno da kandidat koji obeća zaustavljanje tog odliva, za razliku od drugog koji obećava kontinuitet, pridobije više glasača. Genocid u Gazi i uloga Biden – Harris administracije kao glavnih sponzora, koji isporučuju bombe, projektile i novac, bio je uzrok glasova onih koji se nadaju prekretnici.

Je li od Trumpa realno očekivati prekretnicu u odnosu prema cionističkoj tvorevini, kada je njegova lojalnost Izraelu neupitna? Trump je nepredvidljiv, a nemogućnost trećeg mandata čini ga prilično slobodnim i još nepredvidljivijim. Kamala Harris garantovala je kontinuitet sponzorstva genocida. Djelomično vjerovanje u Trumpove potencijalne akcije donijelo mu je, prema nekim istraživanjima, od 75 do 80 posto glasova američkih muslimana.

Treći i četvrti klišej jeste to da ko prikupi više novca u kampanji te kome su naklonjeniji mejnstrim mediji ima značajnu, ako ne i odlučujuću, prednost. Kamala Harris prikupila je mnogo više novca od Donalda Trumpa, a o činjenici da su joj mejnstrim mediji bili do neukusa naklonjeni ne vrijedi govoriti. Sada se definitivno može ustvrditi da je Internet generalno, a specifično X platforma, ranije poznata kao Twitter, Tik-Tok, podcasti itd. odnijeli prevagu glede uticaja na birače u odnosu na klasične medije.

Sve navedeno i još mnogo drugih faktora koji su doprinijeli porazu Demokrata bit će zanimljiv materijal za izučavanje. Je li establišment spreman iz ovoga nešto naučiti i izvući  pouke? Sumnjam. Matt Taibbi, američki novinar, koji je dugo je radio za Rolling Stone magazin, i kao njihov reporter pratio prvu Trumpovu izbornu kampanju za izbore 2016. godine, poslije koje je napisao bestseler ne baš laskavog naslova Ludi klovn predsjednik (Insane Clown President), piše (još tada): “Pojavio se taj veliki novi revolucionarni pokret koji je potekao iz stanovništva, a prvi instinkt establišmenta bio je da se obrati drugim članovima establišmenta za objašnjenje kako je to dopušteno.” Gledajući kuknjavu Demokrata / progresivaca i/ili liberala u Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj onako usput vrijeđaju većinu, čini se da se ništa nije promijenilo, to jest čini se da ništa nisu naučili.

NIJEDNA SLIČNOST NIJE SLUČAJNA

Ta kuknjava neodoljivo podsjeća na kuknjavu tzv. bijelih Turaka kada Erdoğan i AK partija osvoje izbornu pobjedu. Na drugu sličnost ukazuje İhsan Aktaş u Yeni Şafaku, na sada već notorno pogrešna istraživanja javnog mnijenja: “Činjenica da je većina istraživačkih kompanija bliska demokratama identifikuje medijski i istraživački sektor. Slična situacija dogodila se i na prošlim predsjedničkim izborima u Türkiye. Tvrdnja skoro dvadeset istraživačkih firmi i ljevičarsko-kemalističkih medija da će Kılıçdaroğlu pobijediti na izborima sa 55-60 posto može se objasniti sličnom identifikacijom.”

Sudeći po čestitki koju je predsjednik Erdoğan, među prvim svjetskim liderima, uputio Trumpu, on se nada prekretnici kako u tursko-američkim odnosima – koji su tokom Bidenove administracije (koja je kontinuitet Obamine) na vrlo niskom nivou – tako i glede regionalnih i globalnih kriza i ratova. Drugim riječima, nada se ispunjenju predizbornih obećanja o zaustavljanju rata između Rusije i Ukrajine te manje eksplicitnog obećanja zaustavljanja genocida u Palestini.

Direktna veza između Erdoğana i Trumpa, i prijateljstvo koje je omogućavalo lidersku diplomatiju, važna je prednost. Naročito ako se uporede sa skoro nepostojećim kontaktom s Bidenom. No, unatoč prijateljstvu između dva lidera, Türkiye je iskusila probleme poput Trumpovog direktnog ciljanja na njenu ekonomiju i proglašenja Jerusalima glavnim gradom Izraela.

“Ne vjerujem da ćemo imati toliko problema s Trumpom”, rekao je turski lider, hvaleći izbornu pobjedu novoizabranog predsjednika, “uprkos mnogim poteškoćama, uključujući pokušaje atentata tokom njegove kampanje. Ne bi mnogi političari mogli tako lako da izdrže to”, navode novinari s kojima je Erdoğan razgovarao tokom povratka sa EU samita u Mađarskoj.

Neki od neriješenih tursko-američkih problema jesu prodaja borbenih aviona F-16 i povratak u program F-35, za koji je Trump svojevremeno ispravno rekao da ih je Türkiye platila, a da nisu isporučeni. Isto tako je pokazivao izvjesno razumijevanje u vezi s turskom kupovinom ruskog protuzračnog sistema S-400 s obzirom na to da joj Sjedinjeni Američke Države nisu htjele prodaju svoje Patriot sistem. Među neriješenim problemima je i borba protiv terorizma, prije svega protiv PKK (i njenih sirijskih ogranaka) i FETÖ-a (da, Gülen je mrtav, ali mnogo je gulenističkih terorista našlo utočište u SAD-u, koje su jedno od najvažnijih čvorišta te globalne terorističke organizacije).

Za sve navedeno direktan kontakt i liderska diplomatija od velike su važnosti.

VELIKA IŠČEKIVANJA

Erdoğan je već ponudio pomoć oko rješavanja rusko-ukrajinskog rata. Da li će je Trump prihvatiti, što bi bilo mudro, jer Erdoğan je jedan od rijetkih (pored Viktora Orbana) koji ima otvorene kanale sa obje strane, vidjet ćemo.

Ono što sada možemo vidjeti jeste to da su sabotaže tog Trumpovog obećanja već počele. Glasinama i lažnim vijestima oni kojima prestanak tog krvoprolića nije u interesu (prije svega neokonzervativci) pokušavaju da Trumpa zafarbaju u ćošak i konstruišu njima povoljan narativ. Smiješna epizoda s Washington Postom, koji je objavio izmišljenu vijest da su Trump i Putin već razgovarali telefonom, spada u taj rad. Kao i “vijesti” iz “dobro obaviještenih izvora” o postavljanu ovog ili onog na ovu ili onu poziciju u kabinetu. Posebno su bile snažne glasine o postavljanju Mikea Pompea, što je rezultiralo time da Trump objavi da Pompeo i Nikki Halley neće biti pozvani da budu dio administracije.

Tome je prethodila akcija na X platformi “Stop Pompeo”, a na post komičara i podkastera Davea Smitha u kojem kaže da to nije dovoljno i da je “potreban maksimalan pritisak da držimo sve neokonzervativce i ratne jastrebove podalje od Trumpove administracije”, Donald Trump Junior, koji je duboko involviran u očevu kampanju, odgovorio je da je s tim saglasan sto posto.

Slogan iz doba Ronalda Reagana “kadrovi su politika” ponovo je aktuelan. Kakvu će vanjsku politiku voditi Trump uveliko ovisi o tome kako će okupiti svoj tim za vanjsku i sigurnosnu politiku. Zato zasad treba imati strpljenja i vjerovati samo onome što dolazi direktno od Trumpa. Čini se nemogućim da će uspjeti osloboditi se svih “neokonzervativaca i ratnih jastrebova”, a pitanje je da li je za to uopće voljan.

Za Türkiye će najbolji lakmus test biti da li će Brett McGurk, promotor PKK-a i konstruktor zla Bliskom istoku, naći mjesto u novoj administraciji.