Republika Türkiye je zemlja u kojoj se skoro svako pitanje vrlo lahko ispolitizira. Kako se bliže izbori 2023. godine, ta tendencija postaje sve jača. Sve, od mrziteljske “dosjetke” pjevaljke, preko identiteta i životnog stila, pa sve do vanjske politike, nacionalne sigurnosti, ekonomskih izazova i svakodnevnog života, spada i još će više biti u okviru stranačke politike. Zato nije bilo iznenađenje da je spomenuta “dosjetka” ponovo (po ko zna koji put) podgrijala sada već otužnu debatu o “životnom stilu”. Nije teško pretpostaviti da će u narednim mjesecima debate o različitim identitetima, uključujući Alevite, Kurde, sekularne i vjerske, biti isprovocirane. S druge strane, nema sumnje da će opoziciji pri tome (provokacijama) tercirati SAD i EU.

Sva je prilika da će intenzitet političkih konfrontacija biti konstantno na ivici izazivanja haosa, a, nažalost, ne može se sa sigurnošću računati na odgovornost opozicione političke elite. S obzirom na važnost izbora, koje oba saveza – Narodni, koji čine vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) i Partija nacionalističkog pokreta (MHP), i Nacionalni, koji se (zvanično) sastoji od Republikanske narodne partije (CHP), Dobre partije (İP) i Saadet partije (SP) – identificiraju kao “najkritičnije izbore”, u koje će uložiti svu energiju, to je djelimično razumljivo. Naglasak na djelimično.

Fokusi izbornih kampanja, pored uobičajene debate o kandidatima i političkom sistemu, bit će pitanja ekonomskih očekivanja različitih društvenih grupa, borbe protiv terorizma i vruće teme vanjske politike poput istočnog Mediterana, Grčke, Evropske unije, Sjedinjenih Država, Rusije i Sirije, uz obavezne i nametnute ideološki nabijene debate o “stilu života” i identitetima (Kurdi, Aleviti, sirijske izbjeglice).

Dok se kandidat Narodnog saveza za predsjedničke izbore zna (oduvijek) – predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, dotle Nacionalni savez u proširenom sastavu skupljenom oko “stola za šestoro”, za kojim su joj se pridružili Demokratska partija (DP) i mikropartije AKP renegata Partija budućnosti (GP) i Partija demokratije i napretka (DEVA), poslije puno vunovlačarenja nije u stanju da postigne dogovor oko zajedničkog kandidata. No, čak i da jeste, opozicioni blok je odlučio da odgodi objavljivanje svog kandidata za tri ili četiri mjeseca prije izbora sljedeće godine.

Iz opozicione perspektive ta je odluka, čini se, donesena kako bi se spriječilo “ocrnjivanje” njihovog kandidata ili iz pozicije rivala da bi se spriječilo otkrivanje i eksploatacija negativnog političkog bagaža (a od imena u opticaju svi ga imaju na tone). Osim toga, odlaganje ima za cilj dogovor o podjeli plijena (vlasti). Drugim riječima, opozicija želi odgoditi raspravu o svojim potencijalnim kandidatima dok se ne utvrdi jasan rok za utrku sljedeće godine.

Lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu samonameće se kao kandidat opozicije vršeći pritisak na ostatak “stola za šestoro” (i šire) da prihvate njegovu kandidaturu. Posljednja izjava u tom smjeru “spreman sam ako se sto složi” jeste, do sada, najotvoreniji potez u tom pravcu. Dok postoje signali da je to možda i prihvatljivo za “sto”, pukotine na stolu također su jasno vidljive.

Nedavna izjava CHP poslanika iz Istanbula Gürsela Tekina da se ministarstvo može dodijeliti Demokratskoj partiji naroda (HDP), odnosno političkom krilu terorističke tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), blago rečeno, potresla je “sto”. Najoštrija reakcija došla je od zvaničnika Dobre partije (İP). Portparol İP-a Yavuz Ağıralioğlu je, reagujući na Tekinovu izjavu na svom nalogu na društvenim mrežama, objavio: “Mi ne stojimo na mjestu gdje čak i sjenka terorističke organizacije pada”, pitavši “koga ste pitali šta ćete kome dati” i dodavši da “İP nikada ne bi pristala na tako nešto”.

Osim što je to posljednja pukotina na stolu, to je ilustracija paradoksa političke scene. Svi su svjesni činjenice da HDP nije prisutan za stolom samo fizički, odnosno da je itekako prisutan ispod stola. Isto tako su svi svjesni da je HDP produžena ruka terorističkog PKK-a, ali opozicija nema luksuz da se odrekne potencijalnih 10-11 posto glasova koji mogu poslužiti njenom jedinom cilju – da svrgnu predsjednika Erdoğana (“ne pučem, ne pučem, izborima”, kako je to Joe Biden poželio decembra 2019. u razgovoru s urednicima New York Timesa).

Tekinova izjava da je HDP parlamentarna stranka (dakle legalna), pa joj se stoga može dodijeliti ministarstvo, tehnički je tačna, ali je istovremeno “crvena marama” čak i za hinjene nacionaliste poput pristalica Meral Akşener i Dobre partije (da ne govorimo o ljudima kojima je stvarno stalo do turskih interesa). Činjenica da Gürsel Tekin, čovjek koji je prije izbora 2018. obećavao zatvaranje svih medija koje percipira kao provladine, govori o demokratskim principima jeste uobičajeni CHP cirkus.

No, bez obzira na to da li će se “sto za šestoro” raspasti ili će ga krpiti do izbora, ono što je bolno vidljivo jeste mediokritetstvo opozicije. Osim maglovitog “povratka” na “ojačani parlamentarni sistem” (šta god to značilo), ne postoji nikakva ideja kako voditi ovu geopolitički važnu zemlju ni pod normalnim okolnostima, kamoli u uvjetima krize u kojoj se svijet sada nalazi. U “ideje” ne računam povratak na prepuštanje politike Washingtonu i Bruxellesu. O nesposobnosti da uzbude biračko tijelo ni na jednoj od mnoštva tema da i ne govorimo. Ta osrednjost u kombinaciji s ambicijom da sklone čovjeka čija je vizija od Türkiye napravila ono što je danas izgleda i drži lidere opozicije zajedno.

Na vrh svega toga “ofanzive šarma” koje lideri opozicije, prije svega Akşenerova i Kılıçdaroğlu, pokušavaju su skoro pa tužno nezgrapne. Skoro redovno, otkrije se da su “spontani” dijalozi s narodom namješteni. Posljednji groteskni primjer jeste kada se petnaestogodišnja djevojčica u (preskupoj) brendiranoj majici žalila Akşenerovoj na cijenu nafte za svoj traktor.

Još patetičniji primjer nezgrapnosti je bila posjeta Kemala Kılıçdaroğlua petom Teknofestu festivalu aeronautike i tehnologije, koji se ove godine održava u Samsunu. Ukapiravši koliko narod voli i ponosi se ostvarenjima porodice Bayraktar – ne samo tvorcima bespilotnih letjelica nego idejnim tvorcima tog festivala – Kılıçdaroğlu, u cilju da pokaže kako revanšizma (kad i ako dođe na vlast) neće biti, što je zaokret u odnosu na prijetnje o uništavanju turske odbrambene industrije (s naročitim pikom na Baykar), posjetio je festival... i ostao čitavih pola sata. Jedva dovoljno da bude provozan po (ogromnom) prostoru na kojem se održava.

Kad smo već kod revanšizma. Predsjednik DP Gültekin Uysal nedavno je tvrdio da AK partiju treba ugasiti. U međuvremenu, Ahmet Şık, član Parlamenta povezan s Radničkom partijom Türkiye (TIP), a bivši član HDP-a tvrdio je da AK partija i Partija nacionalističke akcije (MHP) neće moći funkcionirati nakon izbora 2023. “Oni će biti u haosu u svakom slučaju. Oni će biti privedeni sudu jer su članovi kriminalne organizacije. AK partija također neće biti tretirana kao politička partija. Bit će zabranjena kao kriminalna organizacija.” Kılıçdaroğlu sa svoje strane je (ponovo) obećao da će vratiti na posao sve bivše javne službenike koji su otpušteni dekretom nakon pokušaja državnog udara 15. jula 2016. godine.

Izjave tog tipa jasno pokazuju (od ranije poznat) nedostatak demokratskog potencijala opozicije, a one “sijevnu” s vremena na vrijeme iz oblaka i magle narativa o demokratiji. Ta iracionalna želja za osvetom teško da ulijeva povjerenje glasača ili, kako piše kolumnista, Sabaha Burhanettin Duran: “Nemoguće je da iko ko pati od revanšističkog bijesa ili želi da prekine napredak zemlje u borbi protiv terorističkih organizacija poput gülenističke terorističke grupe (FETÖ) i PKK da udahne povjerenje i nadu u biračko tijelo.”

Deset mjeseci jeste vječnost u politici. Mnogo je još uvijek nepoznatih u predstojećoj trci, ali činjenica da je počela, iako se još ni svi trkači ne znaju, obećava da će biti nadasve interesantna.