Nesreća u rudniku uglja u Amasri u provinciji Bartın na sjeveru Republike Türkiye u petak 14. oktobra 2022. zasjenila je sve druge događaje. Opet se pokazala snaga države koja je odmah reagovala šaljući organizaciju (zvanično – Predsjedništvo) za upravljanje katastrofama i vanrednim situacijama (AFAD) i resorne ministre na lice mjesta.

Otkazavši sve prethodno najavljene aktivnosti, predsjednik Erdoğan posjetio je rudnik u Amasri u subotu, učestvujući u dženazama poginulih rudara, da bi u nedjelju posjetio povrijeđene, evakuisane ambulantnim avionima, u bolnici u Istanbulu. Niko i ništa ne može vratiti živote 41 poginulog rudara, ali država će, kao i do sada u sličnim situacijama, uraditi sve da njihovim porodicama, koliko god je to moguće, ublaži neizmjerni gubitak.

Upravo zato, politizacija nesreće – inače (bezuslovni) refleks za sudbinu naroda uglavnom bezosjećajne opozicije – izaziva kontraefekt. Nepotrebno bombastično-glupave izjave “to se dešava samo u Türkiye” netom pristiglog iz posjete Sjedinjenim Američkim Državama lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua pokazuju neznanje (i provincijalizam). Rudari, nažalost, ginu po cijelom svijetu gdje ima rudnika. U navodno tehnološki najrazvijenijoj zemlji (SAD) prošle godine poginulo je 37, a ove, do sada, 24 rudara. Kina je ponosna da je prošle godine smanjen broj poginulih rudara za 12 posto, odnosno na 503. Kako se i zašto nesreća u Amasri dogodila, pokazat će istraga na kojoj već radi pet tužilaca, tako da su izjave koje “nagovještavaju” nemar (opet Kılıçdaroğlu) sitno političarenje.

Cinik u meni bi rekao da je Kılıçdaroğluu sasvim lijepo legla ova nesreća jer je djelomično prekinula diskusije o njegovoj američkoj avanturi. Još prije nego što se vratio iz SAD pukla je priča o 8 (osam) misterioznih sati, počev od utorka ujutro, tokom kojih se Kemal Kılıçdaroğlu izgubio (u vidu lastinog repa) negdje između Bostona i Washingtona. Šta je između te dvije geografske tačke? Pennsylvania! Koincidentalno država u kojoj obitava lider terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) Fethullah Gülen. Ono što priču čini komičnom (?) jeste da se prije nestanka “oslobodilo” pet novinara koji su ga na račun CHP-a pratili, tako što su oni poslati avionom za Washington ubijeđeni da će Kılıçdaroğlu biti s njima na istom letu.

Prije nego što će se izgubiti, Kemal Kılıçdaroğlu je dao izjavu iz koje smo najzad saznali svrhu njegovog putovanja u SAD: “Došao sam da vidim razvoj nauke i tehnologije. Svako ima mobilni telefon u rukama. Ovaj mobilni telefon je proizvod visoke dodane vrijednosti, ali Türkiye ne proizvodi ovaj proizvod, ne može ga proizvoditi. Hoćete li biti tržište zemalja koje razvijaju tehnologiju ili ćete razvijati tehnologiju?” Bombastično-glupavo, kao i uvijek.

Na stranu da Türkiye ima više pogona za proizvodnju pametnih mobitela (između ostalih, proizvodi ih i proizvođač bijele tehnike “Arçelik”), ali nipodaštavanje vlastite zemlje koja proizvodi satelitsku opremu, bespilotne letjelice, solarne panele, turbine za vjetrenjače, helikoptere, podmornice i nosač zrakoplova može samo lider partije otuđene od nje do mjere da ne zna šta se u posljednjih 20 godina desilo. No, ništa novo, svojevremeno predsjednički kandidat iz redova CHP-a Muharrem İnce nije imao pojma da se u Türkiye proizvodi banalan proizvod kao što je vatrostalno staklo. U svakom slučaju, najavljena borba “protiv divljeg kapitalizma” je izgleda zaboravljena negdje nad Atlantikom, a kako se čini, ni Bernie Sanders nije imao interesovanja da ga primi kako bi “ujedinili snage” za tu borbu.

No, vratimo se na 8 izgubljenih sati. Naravno, to je prvoklasan skandal koji postavlja gomilu pitanja i sumnji, te su talking heads sve do petka razrađivali raznorazne scenarije. S kim se Kemal Kılıçdaroğlu  sastao? Kako? Zašto? Itd. Sam Kılıçdaroğlu je davao (kao i uvijek) imbecilne (ne)odgovore tipa “stali smo da jedemo hamburger”. Cirkus. Cirkus koji treba uz veliku dozu nejasnoće i mogućnosti poricanja da ostavi utisak FETÖ simpatizerima da je Kemal Kılıçdaroğlu  dobio neku vrstu blagoslova te terorističke organizacije (ekstenzije CIA) za svoju predsjedničku kandidaturu. Mogućnosti komunikacije na liniji FETÖ – CHP mnogobrojne su i u suštini nije potreban sastanak tête-à-tête, ali nejasnoće (i misterija) dobro dođu.

Reprizu, s malo drugačijim igračem, gledat ćemo ove nedjelje. Meral Akşener, liderka Dobre partije (İP), naprasno je odlučila da i ona mora posjetiti SAD.

Na neki način, putujući cirkus Kemala Kılıçdaroğlua zasjenio je, bar što se tiče lokalnih komentatora (jer uvijek je lakše baviti se domaćim političkim fudbalom na male golove, nego geopolitičkim promjenama enormnih razmjera), skoro istovremeni događaj na drugom kraju svijeta – samit Konferencije o interakciji i mjerama za izgradnju povjerenja u Aziji (CICA) u Astani, Kazahstan (12/13. oktobar). CICA je multinacionalni forum fokusiran na saradnju u pravcu mira, sigurnosti i stabilnosti širom Azije, osnovan 1999. na inicijativu iz 1992. tadašnjeg predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbayeva.

S 28 zemalja članica, 9 zemalja posmatrača i 5 organizacija posmatrača, ovaj forum “pokriva” 90 posto azijske teritorije i isto toliko azijske populacije (što je minimum 4 milijarde ljudi, odnosno više od pola planetarne populacije). Na ovom šestom samitu foruma predsjedavajući kazahstanski predsjednik Tokayev otkrio je da je CICA upravo usvojila deklaraciju o pretvaranju foruma u međunarodnu organizaciju. CICA je već uspostavila partnerstvo s Evroazijskom ekonomskom unijom (EAEU). Tako da će u praksi uskoro raditi zajedno sa Šangajskom organizacijom za saradnju (ŠOS), EAEU i svakako BRICS+.

U svjetlu nedavne rasističke, ksenofobične, orijentalističke i kolonijalističke izjave šefa EU diplomatije (?) Josepa Borrella da je “EU bašta, a ostatak svijeta džungla” cinik u meni rekao bi da su sve ovdje spomenute organizacije džungla koja odbija biti eksploatisana od evropskih baštovana (paradoksalno ili, bolje, šizofreno, isti Borrell samo je nekoliko dana prije toga zaključio da je evroski prosperitet bio baziran na jeftinim sovjetskim, pa ruskim energentima). A o harmoniji, prosperitetu i političkim slobodama evropskog društva neka priča ljudima koje policije diljem Njemačke, Francuske i Holandije (itd.) pendreče zato što su “baštovani”, i ne pitajući ih, odlučili su da pretvore EU u bukvalnu baštu, odnosno deindustrijalizuju je u američku korist.

No, vratimo se samitu u Astani. Predsjednik Erdoğan je pored učešća na samitu imao tursko-kazahstanski sastanak na visokom nivou strateške saradnje. Povodom te posjete, Ankara i Astana zaključile su 20 sporazuma koji će njihove odnose podići na viši nivo.

Međutim, centralni događaj za sve (svjetske) analitičare i posmatrače bio je sastanak  Erdoğan – Putin na marginama CICA samita. Ponavljati klišej da je Erdoğan jedini lider NATO-a koji se sastaje s ruskim predsjednikom te vodi politiku koja mu omogućava da doprinese procesima pomirenja između Ukrajine i Rusije, kao i Rusije i Zapada postaje pomalo zamorno i dosadno. Iako je klišej po sebi tačan, što se pokazalo na primjeru izvoza žitarica i razmjene zarobljenika. Međutim, Zapad ne pokazuje nikakvu želju za pregovorima, a i ono što je dogovoreno ne poštuje.

Uzmimo (opet) primjer izvoza žitarica i vještačkog đubriva. Oba lidera su sa žalošću konstatovala da je taj sporazum samo djelimično proveden, te da oni kojima je najpotrebnije, kako žitarice, tako veštačko đubrivo, nisu stigli na red od “bašte”.

Analize će se najviše baviti ponudom Rusije da Türkiye postane glavno energetsko čvorište. Sa svojom jedinstvenom pozicijom između dvije trećine dokazanih svjetskih rezervi nafte i plina i ciljnih tržišta ništa prirodnije za Türkiye. No, to ne ide preko noći, pa bih se ja vratio na žitarice i đubrivo, odnosno na, po mom skromnom mišljenju, ključne riječi koje je predsjednik Erdoğan izgovorio u Astani (naglašavanje moje):

“Što se tiče drugog pitanja – žitarica i đubriva – potrebno je ojačati Istanbulski sporazum i ponovo ga proširiti preko Türkiye kako bi se osiguralo, kako ste rekli, da se rusko đubrivo isporučuje najsiromašnijim zemljama svijeta. Potpuno smo riješeni da obezbijedimo isporuku žitarica i đubriva u manje razvijene zemlje.

Možemo raditi zajedno jer smo više zabrinuti za siromašne nego što su to bogate države. Zato to treba da zamislimo i, ako to uradimo, moći ćemo mnogo toga da promijenimo, da promijenimo ravnotežu u korist siromašnih zemalja.

Türkiye i Rusija su zajedno. Siguran sam da će naši koraci zabrinuti neke krugove i neke zemlje, ali mi smo puni odlučnosti.”

Klišejsko “pomjeranje geopolitičkih tektonskih ploča” sadržano je u tim riječima. Koliko je to daleko od onog domaćeg fudbala na male golove, ne treba objašnjavati.