Turska ratna mornarica pustila je 24. avgusta u rad TCG Piri Reis (S-330), prvu podmornicu tipa 214TN Reis klase nezavisne propulzije (AIP) u okviru projekta podmornica novog tipa (YTDP). TCG Piri Reis (S-330) prva je od šest podmornica koje se grade u okviru projekta YTDP koji je pokrenulo Predsjedništvo odbrambene industrije (SSB).
Ako se izuzmu magazini specijalizovani za odbrambenu industriju, ova je vijest izvan Turkiye prošla relativno nezapaženo, a suhi jezik činjenica u tim tekstovima ne reflektuje prekretnicu koju taj događaj predstavlja. Naime, ovo je prva od šest podmornica klase Reis baziranih na tipu 214, koje Turkiye gradi po licenci njemačke brodograditeljske kompanije ThyssenKrupp Marine Systems (TKMS) i prva sa od vazduha nezavisnom propulzijom (AIP), sada u posjedu turske ratne mornarice.
AIP tehnologija omogućava dizel-električnim podmornicama da ostanu duže pod vodom bez izrona, u slučaju Reis klase tri sedmice i, što je kod podmornica još važnije, da budu skoro potpuno nečujne – prednost koju dizel-električne podmornice imaju nad nuklearnim podmornicama čiji reaktori uvijek čine određenu “buku” po kojoj ih je lakše detektovati.
Tip 214 je klasa dizel-električnih podmornica razvijenih isključivo za izvoz od strane njemačke firme Howaldtswerke-Deutsche Werft GmbH, sada TKMS. Slova TN dodata broju tipa je skraćenica za Turkish Navy, a zapravo označava da je čak 80 posto tehnologije ugrađene u podmornicu domaće proizvodnje. Brojne turske kompanije iz odbrambene industrije (bile) su uključene u projekt kao podizvođači. ASELSAN, HAVELSAN, MİLSOFT i TÜBİTAK samo su neke od njih.
Piri Reis izgrađena je u brodogradilištu Gölcük na istočnoj obali Mramornog mora. Porinuta je 22. decembra 2019. godine, a testiranja su počela 12. decembra 2022. godine (pandemija Covida-19 odložila je mnogo toga).
Piri Reis (oko 1470–1553) pravog, manje poznatog, imena Muhiddin Piri, bio je osmanski korsar (gusar), moreplovac i kartograf. Rodio se u Galipolju (Gelibolu), odakle je još kao dječak počeo ploviti sa svojim stricem Kemalom Reisom. Kemal je bio istaknuti korsar, vrsta gusara koji je djelovao uz odobrenje suverene države. O tom vremenu Piri je napisao: “Plovili smo Mediteranom i nemilosrdno se borili protiv neprijatelja naše religije.” Godine 1495. Kemal i Piri bili su inkorporirani u zvaničnu osmansku mornaricu, gdje je Kemal dobio položaj admirala. U osmansko-venecijanskom ratu 1499–1502. Piri je zapovijedao vlastitim brodom u Kemalovoj floti. Međutim, izuzetna mornarička karijera, u kojoj je dostigao položaj Velikog admirala flote Indijskog okeana, nije ono po čemu je Piri Reis danas najpoznatiji.
Njegovi kartografski radovi, prije svega mapa svijeta iz 1513. i druga iz 1528. godine i dan-danas zadivljuju za ono doba velikom preciznošću, pletu misterije oko sebe i pokreću akademske (i pseudonaučne) debate o tome šta su bili izvori za njihovu izradu. Kitab-ı Bahriye, odnosno Knjiga navigacije, najveća geografska osmanska zbirka svoga vremena (1521. godina, a druga verzija 1526) s detaljnim informacijama o ranim navigacijskim tehnikama, kao i relativno preciznim kartama za svoje vrijeme, koja opisuje luke i gradove na Sredozemnom moru, također je djelo po kojem je danas Piri Reis poznat. Piri Reis u njima retorički potkopava značaj evropskih otkrića nazivajući ih ponovnim otkrićima drevnog znanja. Zapadnjački naučnici utrkuju se da “dokažu” kako su izvori za njegove mape zapravo Kolumbove mape, a ne ono što on tvrdi u Kitab-ı Bahriye. Naime, Piri Reis se poziva na Dhu al-Qarnayna – za kojeg se vjeruje da se odnosi na Aleksandra Velikog iz Kur’ana – kada objašnjava Kolumbova otkrića. Prema Kur’anu i turskoj književnoj tradiciji, Aleksandar je putovao u sve krajeve svijeta, određujući tako njegove granice. Natpis na marginama karte svijeta spominje “karte nacrtane u Aleksandrovo vrijeme”.
Zapad voli da zaboravi da je ono što je “otkrio” o antičkom dobu tokom renesanse, preživjelo zahvaljujući islamskoj civilizaciji, tako da je logičan otpor prema Piri Reisovim bilješkama s margina. No, baš zato nema boljeg imena za prvu tursku podmornicu nove klase.
Druga podmornica projekta, TCG Hızır Reis (S-331), porinuta je 25. maja 2023. godine, a bit će puštena u rad iduće godine nakon testiranja na moru. Treća podmornica, TCG Murat Reis, koja je trenutno u fazi opremanja u pristaništu, predviđena je za puštanje u rad 2026. godine. Prema riječima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, očekuje se da će TCG Aydın Reis, TCG Seydi Ali Reis i TCG Selman Reis, koje su trenutno u izgradnji, biti isporučene turskim pomorskim snagama u fazama do 2029. godine
Podmornice klase Reis imaju dužinu od 68 metara, visinu od 13 metara, površinski deplasman od 1.690 tona, maksimalnu brzinu od 20+ čvorova, maksimalni domet od 1.250 nautičkih milja, radnu dubinu od 260 metara i kapacitet posade do 40 ljudi. Podmornice će biti opremljene torpedima Roketsan AKYA, prvim teškim torpedima razvijenim u Turkiye, varijantom protivbrodskih raketa ATMACA lansiranim s podmornica i projektilima Gezgin.
Zahvaljujući ovim sposobnostima, podmornice klase Reis moći će obavljati misije kao što su operacije na obalnim vodama, patrole okeana, operacije na površini i protiv podmornica, obavještajne misije, misije nadzora i izviđanja, te operacije specijalnih snaga u područjima pomorske jurisdikcije koju Turkiye ima u Crnom moru, Mediteranu i Egeju, a koju definiše kao svoju “plavu domovinu”.
Na ceremoniji puštanja u rad podmornice Piri Reis predsjednik Erdoğan izrazio je nadu da će se ostvariti turski 138-godišnji san o izgradnji vlastite podmornice u okviru projekta MİLDEN (MİLli DENizaltı – nacionalna podmornica). “Na ovaj način svrstat ćemo se u red vodećih zemalja svijeta koje mogu dizajnirati i graditi svoje podmornice. Naši napori u vezi s projektom MİLDEN nastavljaju se svojim tokom”, rekao je, naglasivši da je veliki broj turskih firmi odbrambene industrije uzeo učešća u izgradnji Piri Reisa i da je kao rezultat toga stečeno ogromno iskustvo za MİLDEN.
MİLDEN je ekvivalent projekta MİLGEM (Milli Gemi – Nacionalni brod) samo za podmornice. MİLGEM je nacionalni program ratnih brodova Republike Turkiye. Projekt, kojim upravlja turska ratna mornarica, ima za cilj razvoj višenamjenskih korveta i fregata koje se mogu koristiti u brojnim misijama, uključujući izviđanje, nadzor, rano upozoravanje, borbu protiv podmornica, ratovanje more-zemlja, ratovanje u vazduhu i amfibijske operacije. Dakle, riječ je o projektima čija je misija izgradnja podmornica i brodova sto posto baziranih na domaćem razvoju, tehnologiji i proizvodnji.
U okviru MİLGEM projekta do sada je pušteno u rad pet brodova turske ratne mornarice – korvete TCG Heybeliada, TCG Büyükada, TCG Burgazada, TCG Kınalıada i fregata TCG Istanbul (januara ove godine). U različitim fazama izgradnje i testiranja još je nekoliko fregata.
Prošle je godine višenamjenski amfibijski jurišni brod TCG Anadolu stavljen u sastav Turske ratne mornarice. Najveći ratni brod turske mornarice TCG Anadolu napravljen je sa 70 posto domaće proizvodnje i prvi je brod na svijetu koji nosi naoružane dronove.
Dok vojna mornarica jača kvantitativno i kvalitativno, dronovi su u najvećem fokusu stranih komentatora odbrambene industrije. Turkiye se pozicionirala kao istaknuti igrač na međunarodnom tržištu naoružanih bespilotnih letjelica, posebno s Bayraktarom TB-2.
U posljednje vrijeme Pakistan, Indonezija, Malezija, Azerbejdžan, Maldivi, pa čak i Saudijska Arabija, uveliko se oslanjaju na Ankaru pri nabavci oružja. Turkiye je sebi zauzela nišu na izvoznom tržištu odbrane.
Bespilotne letjelice Bayraktar Akinci i Anka, koje proizvodi Turkish Aerospace Industries (TAI), i bespilotne letjelice Bayraktar TB-2, koje proizvodi Baykar Technology, ojačale su reputaciju zemlje kao vodećeg proizvođača odbrane. Bayraktar TB-2 sada koriste 33 zemlje, a globalna flota prošlog je decembra ostvarila kumulativnih 750.000 sati letenja. Proizvođač Baykar prijavio je izvoz u vrijednosti od rekordnih 1,76 milijardi dolara u 2023. godini.
Međutim, utisak da su bespilotne letjelice najzastupljeniji izvozni artikl turske odbrambene industrije je pogrešan. Ankara izvozi različito konvencionalno naoružanje, uključujući avione, oklopna vozila, brodove i projektile. Turkiye izvozi 230 vrsta proizvoda u 185 zemalja u različitim geografskim područjima. Turkiye zadovoljava potrebe Evrope za vojnom municijom, koja je povećala uvoz oružja zbog rata u Ukrajini, a time se dokapitalizira uloga Turkiye kao važnog igrača u novoj evropskoj odbrambenoj i sigurnosnoj arhitekturi.
Avgustovsko izdanje magazina Defense News navelo je 100 najboljih svjetskih odbrambenih kompanija, a na ovom popisu pet (prema prošlogodišnje četiri) je turskih:
ASELSAN (42. pozicija, u odnosu na 47. prošle godine): proizvođač odbrambene elektronike, posebno komunikacija i senzora.
Turkish Aerospace Industries (TAI ili TUSAS) (50, prošle je godine bila na 58. mjestu): lider u turskom odbrambenom aerospaceu.
ROKETSAN (71, bila na 80): proizvođač nenavođenih raketa i vođenih projektila ostvario je rast prihoda uglavnom zahvaljujući integraciji njegovih proizvoda u turske bespilotne sisteme.
Mašinska i hemijska industrija (MKE) (84. pozicija, nova kompanija na ovoj listi): proizvođač malokalibarskog oružja, artiljerije i municije.
Vojna fabrika i brodogradilište (AFSAT) (94, nova na listi): proizvodnja i remont avionskih, pomorskih i kopnenih sistema.
Fakat da je pet turskih kompanija, kojima nisu prioritet bespilotni sistemi, uvršteno u Top 100, jasno pokazuje da razumijevanje turske odbrane treba gledati dalje od dronova koji generiraju najviše medijske pažnje.
Turska očigledno zauzima elitni nivo među međunarodnim proizvođačima oružja. Samo osam zemalja ima više od dvije kompanije u Top 100, a samo tri – SAD, Velika Britanija i Kina – imaju više kompanija na listi od Turkiye.
Treba napomenuti da je ova lista nepotpuna, na njoj nema ruskih kompanija, te da je “najbolja” zapravo najprofitabilnija – a komparativna prednost turskih odbrambenih proizvoda upravo i jeste visoka efikasnost po konkurentnim cijenama, što ih čini atraktivnom opcijom za uvoznike, koji su inače ovisili o preskupom i ne uvijek efikasnom oružju zapadne odbrambene industrije. To, međutim, nikako ne umanjuje uspješnost navedenih firmi.
Ne tako davno Turkiye je bila treći najveći primalac oružja na svijetu. Ali otkako je Partija pravde i razvoja (AKP) došla na vlast 2002. godine, turska autohtona odbrambena industrija napredovala je impresivnom brzinom, čineći zemlju 12. najvećim izvoznikom oružja, prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), a smanjivši svoju ovisnost o stranom vojnom uvozu s približno 80 posto u 2004. godini na sadašnjih manje od 20 posto.
Turkiye sada izvozi oružje u zemlje različitih geografija, od Čilea u Južnoj Americi do Indonezije u Aziji. Snabdijeva sistemima zemlje Afrike, Bliskog istoka i Dalekog istoka, kao i države članice NATO-a. Transferom svoje tehnologije Turkiye takođe favorizuje zajedničku proizvodnju u drugim zemljama. Primjeri u ovoj kategoriji su Kazahstan, Saudijska Arabija, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Azerbejdžan, Pakistan i Indonezija.
Angažman u odbrambenoj saradnji nudi nekoliko strateških prednosti. Turkiye je pojačala regionalni utjecaj, učvrstivši svoju ulogu ključnog aktera na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (MENA). Kao važan izvor naoružanja, moguć zbog efektivne domaće odbrambene industrije, Turkiye je uspjela sklopiti mnoge bilateralne sporazume u svojim proaktivnim vanjskopolitičkim manevrima u ovom dijelu svijeta.
Drugim riječima, geopolitička težina zemlje znatno je porasla. Kako god da se okrene, taj je rast rezultat vizije koji vodi zemlju posljednje 22 godine.
