Ne može se reći da je nedovoljno entuzijazma prethodilo posjeti grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa Ankari 13. maja. Na talasu optimizma, kojim je, unatoč evidentnih razlika i nesaglasnosti oko nekih ključnih pitanja bilateralnih odnosa, zračila historijska posjeta predsjednika Turkiye Recepa Tayyipa Erdoğana Atini 7. decembra prošle godine, zagrijanost (entuzijazam) za ovu uzvratnu posjetu Mitsotakisa bila je velika. Barem kada je o turskoj strani riječ.

Podsjećanja radi, prilikom tadašnje Erdoğanove posjete Atini, potpisan je sporazum između ministarstava obrazovanja o međusobnom priznavanju diploma kao i sedam memoranduma o razumijevanju i sedam zajedničkih deklaracija, od kojih je najvažnija Deklaracije o prijateljskim odnosima i dobrosusjedstvu – Atinska deklaracija. Bio je to svojevrstan proboj u inače turbulentnim odnosima dviju zemalja.

Tada je odlučeno i dogovoreno da se bilateralni odnosi, odnosno interakcije između zvaničnika dviju zemalja koncentrišu na pozitivnu win-win agendu, prije svega ekonomiju, kulturnu i turističku razmjenu, saradnju u upravljanju katastrofama i vanrednim situacijama, obrazovanju, zdravstvu. U praksi to je bila odluka da neuralgične tačke, poput militarizacije egejskih ostrva, prava na istraživanje i eksploataciju energenata u istočnom Mediteranu, pitanje Kipra, pitanja manjina (itd.), ne definiraju te odnose. To ne znači njihovo negiranje ili stavljanje pod tepih, nego građenje osnove i ispravne mape puta za njihovo rešenje, što je dugotrajan proces, na pozadinskom gorioniku (back-burner) diplomatija dviju zemalja.

MANASTIR ILI DŽAMIJA, NOVI “SLUČAJ AJA SOFIJA”

“Turski predsjednik Tayyip Erdoğan rekao je grčkom premijeru Kyriakosu Micotakisu tokom razgovora u ponedjeljak u Ankari da između njihovih zemalja nema “nerješivih problema” i “Uprkos neslaganjima, fokusiramo se na pozitivnu agendu držeći naše kanale dijaloga otvorenim” – citati iz Reutersovog izvještaja o Mitsotakisovoj posjeti Ankrari uokviruju i odražavaju taj pozitivni pristup usvojen Atinskom deklaracijom.

Pitanje je da li je entuzijazam podjednak na obje strane. Vodeći grčki dnevnik Kathimerini objavio je na svom portalu na dan posjete kratki tekst pod naslovom “Premijer u Ankari bez velikih očekivanja”.

Jedan pasus tog kratkog teksta govori mnogo o grčkom svjetonazoru (i/ili (ne)iskrenosti, rekao bih): “Atina bi više voljela – i to je priopćila turskoj strani – da se ne spominje muslimanska manjina u Trakiji, što Ankara često naglašava, ili da se to svede na minimum. Međutim, ako se to ne dogodi, Mitsotakis će nesumnjivo odgovoriti, jer će njegove izjave slijediti izjavu Erdoğana. Osim toga, premijer će javno reagovati na ‘problematičnu’ odluku Ankare da manastir Chora pretvori u džamiju.”

Naravno da Atina ne želi da se spominje muslimanska, a pogotovu ne turska manjina u Trakiji, s obzirom na nepostojanje reciprociteta u davanju (ljudskih) prava, kada se uporedi s grčkom manjinom u Turkiye. Naime, turskim priznanjem grčke pravoslavne manjine, što je rezultiralo time da Sinod grčke pravoslavne crkve u Turkiye sam bira svoje poglavare, grčka manjina u Turkiye je u znatno boljem položaju od turske u Grčkoj, gdje država imenuje muftije. “Klasičan”, a sada već i otrcan, odgovor na podizanje tog pitanja jeste sakrivanje iza Lozanskog mira koji manjine u obje zemlja definira isključivo po religijskom aršinu.

Osim toga u citiranom pasusu podmeće se, blago rečeno, spin da se Chora (ili Kariye) pretvara od manastira u džamiju. Naime, Kariye je isti slučaj kao i Aja Sofija – vlasništvo zadužbine odnosno vakufa, čija su prava pretvaranjem džamije u muzej nezakonito povrijeđena. Tvrdnja da se Kariye iz manastira pretvara u džamiju je, dakle, direktna laž. Zapravo, malo je smiješno da se sada reaguje na slučaj Chore ili Kariye, kada je sudskom odlukom status džamije vraćen nekoliko mjeseci prije nego Aja Sofiji. No, valjda zbog činjenice da je donedavno bila zatvorena zbog restauracije, to nije privlačilo gnjev i histeriju hrišćana (dobar primjer te histerije jeste bijesno lupetanje bivšeg dugogodišnjeg dopisnika beogradske Politike, Vojislava Lalića)

Glede Chore ili Kariye ponovo bih citirao Nedima Şenera, novinara Hürriyeta, iz teksta o reakcijama na otvaranje Aja Sofije za molitvu: “Reakcije imperijalističkih država tokom otvaranja Aja Sofije pokazale su da besprizorne zapadne zemlje Istanbul i Aja Sofiju smatraju svojom zemljom i vlasništvom. Toliko da nisu mogli svariti otvaranje Aja Sofije, vlasništvo Fatiha Sultana Mehmeta, kao džamije, niti da je Istanbul osvojen 1453. godine i da je taj grad domovina Turaka.” To se, čini se, nije promijenilo.

TENZIJE OSTAJU ISPOD POVRŠINE

No, interesantan je taj “elastični” odnos Grčke prema Lozanskom miru. Kada se spominju manjine, onda je to “istina munjom u kamen urezana” i niko nema prava da spominje njihovu etničku pripadnost, jer se ona ne spominje u dokumentu. Međutim, kada se spomene militarizacija egejskih ostrva, koja je izričito zabranjena tim sporazumom, onda to i nije tako važan dokument.

Prethodno navedeno samo je ilustracija prepreka u relativno efemernim pitanjima s kojima se turska diplomatija suočava u naporima da se bilateralni odnosi unaprijede.

Fakat, ima uspješne saradnje, a ekonomska razmjena, koja je protekle godine dostigla skoro šest milijardi dolara (uz ambiciju da se to podigne na deset) to pokazuje. Olakšano dobijanje sedmodnevnih viza za boravak na deset grčkih ostrva za turske državljane također. Mitsotakis je posebno naglasio pozitivan doprinos Turkiye u borbi protiv ilegalne migracije.

“Unatoč tome što su javno izrazili neke od svojih različitih pristupa o bilateralnim i globalnim pitanjima, premijer Kyriakos Mitsotakis i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan ostali su fokusirani na relativno snažan proces dijaloga koji je uspostavljen posljednjih godinu dana a koji potvrđuju povremeni sastanci dva lidera i redovne konsultacije između ministara i zvaničnika”, piše glavni urednik Kathimerinievog izdanja na engleskom Tom Ellis.

Pri ovom susretu ti “različiti pristupi” o “globalnim pitanjima” bili su na “izvol’te” tokom press konferencije na kojoj je Mitsotakis insistirao da Izrael ima pravo da radi to što radi u Gazi – “jer Hamas”, “jer teroristi”... To je izazvalo reakciju predsjednika Erdoğana, koji je ponovio stav da on (kao i ogromna većina Turaka, a i sve veći dio svijeta) vidi Hamas ne kao terorističku nego oslobodilačku organizaciju.

Za bilateralne odnose, opterećene mnogo direktnijim problemima, ova nesaglasnost može izgledati kao nešto sporedno. No, da li je? Pitanje Palestine i tekućeg (mogućeg) genocida (da prethodnom zagradom ostanemo u okvirima međunarodnog prava) jeste pitanje ljudskosti. To je jaz koji dijeli ljudskost od neljudskosti. Odobravanje ili pronalaženje opravdanja za Izrael unatoč ponavljanju “ali mi smo za mir”, jeste ona druga strana jaza – strana suprotna ljudskosti.

Stoga se ja divim strpljenu, političkoj korektnosti i zaista iskrenoj želji Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog diplomatskog tima u interakciji s tom stranom. Ovo se ne odnosi specijalno na Grčku, nego uopšte.

Na kraju, dobar i tačan naslov Washington Posta o ovoj posjeti predstavlja pravo iznenađenje – “Grčki i turski lideri nastoje naglasiti otopljavanje odnosa, ali tenzije ostaju ispod površine.” Neka tamo i ostanu dok se ne ispeglaju, to je zapravo suština tursko-grčkog raprošmana.