Propaganda može biti uspješna i efektna dok je ograničena na polje moguće realnosti. Kada pređe u oblast nadrealnog i time postane uvreda zdravog razuma, onda je sva prilika da će izazvati povratno paljenje i trokiranje motora koji je goni. Prošle nedjelje propaganda lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua napravila je odlučan korak u tom (nadrealnom) pravcu. Odmah moram naglasiti da to nije, koliko god to paradoksalno zvučalo, propaganda CHP-a. Naprotiv, osim uskog kruga oko njega, potez za koji vjerovatno misli da je “genijalan” izbacio je iz ravnoteže većinu članstva, mnogo pristalica, a i neke saveznike Nacionalnog saveza. O čemu je riječ?
U želji da ogrne mantil predsjedničkog kandidata “ujedinitelja društva”, Kılıçdaroğlu je najavio prijedlog zakona osmišljen kako bi se u Türkiye uspostavila zakonska zaštita za mahramu, odnosno hidžab. Ovo politički osjetljivo pitanje je de facto riješeno više praksom nego zakonima zahvaljujući vladavini Partije pravde i razvoja (AKP), te su institucionalne diskriminacije polako ali sigurno otišle na (klišej) “ropotarnicu historije”. Danas žene s hidžabom u Türkiye mogu studirati na univerzitetima, biti zastupnice u parlamentu, služiti u policiji i/ili armiji, biti profesorice univerziteta (nastavnice i učiteljice), ukratko, biti jednake sa ženama koje ne nose hidžab.
To je bio dugotrajan i ne potpuno bezbolan proces koji je uglavnom završen u skladu s voljom ogromne većine građana, a uz ogroman otpor upravo CHP-a i fundamentalnih “sekularista”. Potonji s vremena na vrijeme izazovu omanji skandal derogirajućim komentarima glede hidžaba, poput svojevremeno popularnog psihologa, profesora u penziji Üstüna Dökmena, koji je prije nekoliko mjeseci na nekom YouTube kanalu kvazinaučno objašnjavao kako žene s hidžabom ne mogu biti psiholozi i/ili psihijatri “zato što ne mogu osjećati empatiju”(!?). Međutim to su izuzeci koji potvrđuju da se i taj manjinski dio populacije, doduše uz gunđanje, navikao na realnost i volju većine (koja nikog ne ugrožava) Nove Türkiye.
Olako bačenom koskom prijedloga zakona o, ponavljam, riješenom društvenom problemu Kılıçdaroğlu je uspješno zbunio mnogo političkih igrača. Zvaničnici CHP-a ne mogu razumjeti zašto je Kemal Kılıçdaroğlu pokrenuo pitanje hidžaba, na koje je CHP baza alergična, a da se o tome nije raspravljalo u ovlaštenim komitetima. Toliko o demokratskom potencijalu lidera CHP-a.
Meral Akşener iz Dobre partije naglašava da je pogrešno češati “zatvorene rane” i navodi da ne razumije šta Kılıçdaroğlu želi. Akşenerova ima jake razloge da se “zatvorene rane” ne otvaraju, s obzirom na to da je kao ministarka unutrašnjih poslova Türkiye (novembar 1996. – juni 1997) bila vrlo voljni instrument za nanošenje tih rana, odnosno bila je voljna da provodi zabranu pristupa pokrivenim djevojkama na univerzitete. Kasnije je “umekšala” stav stavom da će sačekati da vidi prijedlog zakona.
Podsjećanje na cijeli period geneze “hidžab problema” i njegovo rješenje teško da ide naruku bilo kome na političkoj sceni osim AK partiji i posebno predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. A podsjećanje je neophodno da bi se cijela apsurdnost situacije razumjela.
Zabrane i ograničenja vezane za hidžab u Türkiye direktna su posljedica krvavog vojnog puča iz 1980. i ustava koji je vojna hunta napisala i ratifikovala 1982, a koji je i danas na snazi, istina, uz mnogo amandmana. Prije toga djevojke koje pokrivaju glavu su normalno studirale i niko živi nije vidio to kao prijetnju laicizmu i sekularizmu. Mnogima je školovanje tim zabranama brutalno prekinuto.
Tim ustavom ustanovljeno je državno tijelo YÖK (Yükseköğretim Kurulu – Savjet visokog školstva). Odluka o zabranama pristupa univerzitetima djevojkama koje pokrivaju glavu došle su od tog savjeta.
Kad su protivnici te odluke pokušali da je ponište na sudovima, kao neustavnu jer vodi nejednakosti i diskriminaciji, i kad je to došlo do ustavnog suda, prvi put 1989. ustavni sud je potvrdio zabranu spomenutog savjeta, a onda još jednom 1999. godine. Drugim riječima, te diskriminacione zabrane nikada nisu bile rezultat zakonodavnog ili bilo kakvog demokratskog procesa, nego birokratsko-pravosudna odluka.
Godine 2008. AK partija u saradnji s Partijom nacionalističke akcije (MHP) uspjela je kroz parlament progurati potrebnom tročetvrtinskom većinom amandman koji bi “otključao” tu (inače neustavnu i nedemokratsku zabranu). Amandman je “učvršćivao” 10. član ustava o jednakosti pred zakonom i nediskriminaciji po bilo kakvoj osnovi, kao i član 42. o pravu na školovanje.
Međutim, opozicija CHP i Demokratska partija ljevice (DSP) podnose zahtjev u ustavnom sudu da se amandman preispita. Inicijator zahtjeva – Kemal Kılıçdaroğlu. Po tada i sada važećem ustavu i zakonima ustavni sud NEMA prava da ocjenjuje niti donosi sud i/ili odluku o sadržaju amandmana. Jedino što može jeste da ocjenjuje da li je procedura njegovog donošenja bila po skupštinskom poslovniku. To je i logično, jer kad bi sud imao to pravo, to bi značilo da je ustav munjom u kamenu i da ga zakonodavno tijelo ne može mijenjati i/ili amendirati ako se s tim složi od naroda neizabran ustavni sud. (Naravno, ovo se odnosi samo na amandmane, ustavni sud naravno ima pravo da ocjenjuje ustavnost zakona koji su prošli kroz parlament). Međutim, ustavni sud se tada stavio iznad parlamenta i anulirao je amandman. To je bio prvi pravosudni puč za vakta AK partije i uvertira za sudski proces kojim se ista trebala zabraniti.
Naravno da se svako pita šta Kılıçdaroğluu treba podsjećanje na sve ovo, jer jednostavno je neizbježno sjetiti se njegove uloge i njegovih otrovnih riječi tada. Da li zaista misli da će usputnom (i vrlo neiskrenom) opaskom da je “bilo grešaka” u prošlosti otkinuti koji glas konzervativaca? Pokušaj takmičenja na polju proširivanja sloboda, posebno religijskih, s Recepom Tayyipom Erdoğanom ne može donijeti Kılıçdaroğluu nikakve poene, naprotiv, samo zbunjuje i ljuti vlastite birače.
Osim toga, osnovno pitanje – čemu prijedlog takvog zakona – nije odgovoreno. Zakon bez AKP/MHP većine ne može proći u parlamentu. CHP je kroz usta Özgura Özela odbio bilo kakvu saradnju s AK partijom na prijedlogu zakona, što samo podcrtava apsurd Kılıçdaroğluovog pokušaja da bude zaštitnik hidžaba. Iako je očigledan cilj da se zakon predstavi kao signal konzervativnom i/ili religioznom segmentu društva da neće biti revanšizma “kada dođu na vlast”, mnogi primjećuju da zakon vrlo lako može biti anuliran, te da onda ništa ne sprečava ponovno uvođenje ograničenja.
Predsjednik Erdoğan nije bio zbunjen Kılıçdaroğluovim manevrom. Ustvari, to je odlična prilika da se prozove blef. U govoru poslaničkoj grupi AK partije pozvao je Kılıçdaroğlua da zajedno mijenjaju ustav, ako je iskren u zaštiti hidžaba i/ili bilo kojeg prava. Ne treba zadržavati dah čekajući odgovor. Udvostručivši ulog, Erdoğan je u osnovi matirao Kılıçdaroğlua, ali to je bilo za očekivati. Ipak, kad se podvuče crta, riječ je o bazičnoj (ne)iskrenosti. Da li čovjek koji je hidžab do ne tako davno nazivao “kvadratnim metrom tekstila” zaista može biti njegov zaštitnik? Niko, pa ni sam Kılıçdaroğlu ne vjeruje u to.
Otvaranje identitetskih pitanja u izbornoj kampanji neće lideru CHP-a donijeti poene, ali hoće, bar u slučaju hidžaba, ljutnju pristalica. Bombastična najava me navodi na pomisao da je ovaj igrokaz dobro poslužio da se zataška skandal s novinarima/teroristima u koje je CHP upao do guše (o kojem smo pisali u prošlom broju Stava). Ako je tako, uspio je u tome, jer sve talking heads već nekoliko dana lupaju glavu o tome, zaboravivši skandal u kojem CHP pokazuje kao sigurnosno pitanje za Türkiye.
S Kılıçdaroğluovom bombastičnom najavom prijedloga zakona društvenim mrežama je počeo da kruži klip u kojem rahmetli pisac Kadir Mısıroğlu govori o tome kako će “uskoro oni (kemalisti) tvrditi da su bolji muslimani”. Istina, “uskoro” je malo duže potrajalo, jer rekao bih da je klip iz osamdesetih godina prošlog vijeka, ali Mısıroğlu jeste pogodio u centar. Da komedija bude potpuna, poslije toga je bivši zastupnik CHP-a Ensar Öğüt izašao s tvrdnjom da je Kemal Kılıçdaroğlu hafiz, koji ne samo da “zna napamet Kur'an nego i ajete”. To će sigurno impresionirati religiozne (da može, ovdje bi došao emotikon koji plače od smijeha).