Prvi veliki požar ovog ljeta u Republici Türkiye, po ko zna koji put, pokazao je ružnoću politizacije svega pod kapom nebeskom. Nepotrebno reći, politizacije nepolitičkih događaja kao što je požar (pogotovo dok traje) uvijek su u funkciji napada na Vladu i institucije države. Zaogrnuta u plašt “kritike” (kritika je legitiman alat političke borbe), politizacija požara, koji je izbio u utorak 21. juna uvečer u okolini Marmarisa, opet je po ko zna koji put na svjetlost dana iznijela (tragi)komičnost opozicionog glavnog alata – laž.

Sezonu laži glede ovog konkretnog požara već je sljedećeg dana, u srijedu 22. juna, u govoru svojoj poslaničkoj grupi otvorila liderka Dobre partije (İP) Meral Akşener riječima: “Zapravo, jučer uvečer su iz Marmarisa stigle vijesti o katastrofi. Prema dobijenim informacijama, aviona ponovo nema. Opet nema pripreme.” Protivpožarni avioni, odnosno njihov “nedostatak”, jesu lajtmotiv opozicije kada je riječ o požarima i ilustruje šlajfovanje opozicije u vremenu – Türkiye posjeduje ozbiljnu flotu protivpožarnih letjelica, koja će biti uskoro dodatno povećana. Dok je Akşenerova širila dezinformaciju pod krovom Parlamenta, u borbi protiv vatrene stihije učestvovalo je “samo” 20 helikoptera i 14 aviona.

Međutim, vrhunac političke komedije desio se na licu mjesta. Dok je lider Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu drobio o protivpožarnim letjelicama, možete pogoditi, “nedostatku” istih, jedan je protivpožarni helikopter preletio, skoro udavivši mu glas. Svita iza njega, slijeva mu je bio predsjednik Velike opštine (provincije) Muğla, naravno, gledala je helikopter, dok se Kılıçdaroğlu nije dao zbuniti te nije podigao pogled s tla ispred sebe. Fotografija na kojoj svi pilje u helikopter iznad njih dok Kılıçdaroğlu gleda dolje vrlo je brzo iskorištena za internet meme dodavanjem naslova: “Don't look up!”

U neku ruku, to je bila repriza prošlogodišnjeg skoro identičnog događaja iz okoline Bodruma kada je poslanik CHP-a Engin Altay isto tako drobio o nedostatku protivpožarnih letjelica kada ga je preletio protivpožarni helikopter, ali je ovog puta bilo mnogo vizualno smješnije i značajnije s obzirom na to da je riječ o lideru partije.

Požar, koji je u petak 24. juna stavljen pod kontrolu i koji je uništio 3.000 hektara šume, nastao je namjernom paljevinom. Suprotno prenagljenim pretpostavkama, a vlasti uvijek upozoravaju na opasnost brzih zaključaka, ni “P” od politike u tom zločinu nema. U četvrtak je osoba, koja je priznala podmetanje požara, privedena. Sacit Ayhan, od ranije poznat policiji, poslije opsežne istrage pronađen je u alkoholisanom stanju, ležeći na zemlji, u dijelu šume netaknutog požarom. Kada su ga ispitali, Ayhan je priznao svoju ulogu u požaru, rekavši vlastima da je namjerno bacio zapaljene opuške na tri različita mjesta u šumi nakon što se naljutio na svog oca koji je prodao njegov udio u porodičnom placu a da mu ništa nije dao. Osumnjičeni je istražiteljima rekao da je razmišljao i o samoubistvu tako što bi ušao u vatru.

No, valjda je bio previše pijan da ostvari tu “namjeru”. Sacitu Ayhanu bit će suđeno za namjerno podmetanje požara. Maksimalna kazna za to nedjelo jeste 10 godina zatvora, što u praksi znači da može da se nađe na slobodi poslije 6 godina i 8 mjeseci. Mnogi  pravni stručnjaci, a i laici (poput mene) smatraju da je to vrlo blaga kazna za paljevinu 3.000 hektara šume (što je površina otprilike 5.000 fudbalskih terena) i smrt hiljada životinja koje žive u prirodi. Za očekivati je da se ova tema politizuje i bit će interesantno posmatrati opoziciju, koja se uvijek automatski, o čemu god da je riječ, pozicionira nasuprot Vladi.

Požar je također (ponovo) na svjetlost dana donio hronični i ne samo turkijski (daleko bilo) nego globalni problem – društvene mreže, odnosno ponašanje ljudi i botova na njima. Ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu definisao je problem još dok je požar bjesnio: “Od trenutka kada je izbio požar, uskočili su demoni društvenih mreža. Ljudi ovdje ne spavaju od te noći i svi pokušavaju spasiti makar jedno drvo. Deseci helikoptera, aviona i vatrogasnih kamiona se bore. Ne znam šta oni razumiju ili zašto uživaju u tome. Vrlo je jasno da su oni koji uživaju izgubili mentalnu ravnotežu. U naletu su histerije. Nadamo se da će se toga riješiti što prije.”

Iako ovaj put, valjda zato što ih je požar iznenadio, jer nije podmetnut od uobičajenih piromana, nije bilo koordinirane akcije poput prošlogodišnjeg online “vapaja” za međunarodnom pomoću u cilju širenja percepcije o “nemoći” i “nesposobnosti” vlasti da se bore s vatrenom stihijom, seirenje oko ovog požara na društvenim mrežama (opet) bilo je vidljivo i, kao uvijek, perverzno.

Kada je izgovorio “nadamo se da će se toga riješiti što prije”, ministar Soylu je mislio na prijedlog zakona o društvenim mrežama i internet-novinarstvu koji su vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) i Partija nacionalističke akcije (MHP) podnijeli prošlog mjeseca, a koji je nedavno prihvaćen za razmatranje u Parlamentu od parlamentarne pravosudne komisije.

Balans između slobode govora i cenzure, te prava na anonimnost i odgovornosti u svakom je društvu vrlo osjetljiva tema. Sada se i u SAD vidi da je “moderacija” ili “regulacija sadržaja”, što su eufemizmi za cenzuru od big tech kompanija neadekvatan, utopijski (ili distopijski, zavisno od tačke gledišta) koncept. Klišej je reći da su društvene mreže postale oruđe za manipulaciju. Halabuka oko eventualnog preuzimanja Twittera od Elona Muska, koju su digli mahom “liberalni” i “progresivni” u strahu od obećanog smanjenja cenzure i težeg odstranjivanja “neprihvatljivih” naloga, to možda najbolje ilustruje. Kada znamo podatak Švicarskog telekomunikacionog društva da je 23 posto naloga na Twitteru lažno, te da jedan operater može kontrolisati do 500 naloga, shvatamo da je riječ o čorbi od koje je teško napraviti akvarij. A to je samo Twitter, kamo ostali internetski društveni mediji?

Uvesti koliki-toliki red u taj haos jeste gargantuanski poduhvat, a različite zemlje mu pristupaju različito. Iz iskustva je poznato da će Republika Türkiye biti kritikovana i ako samo prepiše zakone naprimjer Njemačke, kao i to da u svakoj zemlji postoji otpor bilo kakvoj regulaciji društvenih mreža. Ti otpori, često, možda najčešće iz najboljih pobuda, (također često) mogu se okarakterisati kao čuvanje prava na laž i fake news, insistiranjem na “slobodi govora i štampe”. Pri tome će se svi složiti da vikanje “vatra” u punom bioskopu (klišej) ne spada u slobodu govora, a zapravo je to učinak viralnih laži na internetu.

Upravo tome prijedlog zakona pokušava da stane ukraj, uvođenjem kategorije odgovornosti, odnosno proglašavanjem širenja laži krivičnim djelom. “Krivično djelo je javno širenje lažnih informacija o unutrašnjoj i vanjskoj sigurnosti zemlje, javnom redu i općem zdravlju na način koji je pogodan za remećenje javnog mira, samo u svrhu izazivanja uznemirenosti, straha ili panike u javnosti. Zatvorom će se kazniti svako ko javno širi neistinite informacije o unutrašnjoj i vanjskoj sigurnosti, javnom redu i općem zdravlju zemlje, s motivom stvaranja uznemirenosti, straha ili panike, na način koji je pogodan za remećenje javnog mira, od jedne do tri godine. Ako je krivično djelo učinjeno skrivanjem pravog identiteta počinitelja ili u okviru djelovanja organizacije, kazna će biti povećana za polovicu”, kaže jedan član predloženog zahtjeva.

Očekivano, pod naslovom “Poziv međunarodnih institucija Velikoj narodnoj skupštini Republike Türkiye: Oduprite se zakonu o dezinformacijama usmjerenom na 'cenzuru i zastrašivanje'” Euronews i gomila “institucija” brani pravo na online laži.

Samo glede prošlonedjeljnog požara Odjel za borbu protiv cyber-kriminala ustanovio je da je od naloga koji su širili dezinformacije i seirili 65 posto botovskih naloga povezano s terorističkom organizacijom FETÖ, a 16 posto (također botovskih naloga) s PKK-om. Praviti percepciju da je borba protiv tih manipulacija javnosti “cenzura i zastrašivanje” jednako je perverzno koliko i laganje pod krovom parlamenta i/ili zaštićen političkom funkcijom. No, borba protiv drugog bila bi proglašena “političkim proganjanjem”, a prvo jeste uvođenje reda u haos.