Podatak da je Turska treći najveći izvoznik televizijskih programa, iza Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, već odavno nije vijest. Naprotiv, u jednom periodu bila je čak druga, odmah iza SAD-a. Taj fenomen ne prestaje fascinirati, kako istraživače tako i publiku. Priča o uspjehu turskih serija je mnogoslojna, a činjenica da se preklapa s generalnim napretkom zemlje i porastom njenog značaja i uticaja u svijetu u posljednjih dvadesetak godina nije slučajnost.

Međutim, da bi se pojmila vratolomna brzina tog vrtoglavog uspona turskih televizijskih serija neophodno je znati koliko je kasno Turska krenula s televizijom. TRT, odnosno Turska radio-televizijska korporacija (Türkiye Radyo ve Televizyon Kurumu) zvanično je osnovana 1. maja 1964. godine, ali se emitovanje nacionalne televizije obično datira od večeri 31. januara 1968. godine, “na dan kada je u prilično amaterskom duhu emitovana prva monohromatska emisija na VHF opsegu”, piše Arzu Öztürkmen, autorica vjerovatno najstudioznije knjige o turskim TV serijama The Delight of Turkish Dizi: Memory, Genre and Politics of Television in Turkey. Puni program nacionalne televizije, koji je u to vreme povezivao oblasti oko Ankare, Istanbula i Izmira, počeo je u decembru 1971. godine.

Monopol TRT-a na emitovanje televizijskog programa okončan je 31. decembra 1990. godine, kad je pokrenut Star TV, prvi privatni kanal, “koji je dočekao Novu godinu s jedanaest trbušnih plesačica, čime je okončana era monopola TRT-a na zabavnu televiziju”, napisala je Öztürkmen.

Naravno, domaći sadržaj pa i serije proizvodili su se i u doba monopola TRT-a, a nešto više pojavom privatnih televizija od devedesetih godina prošlog vijeka. Ali izvozno tržište jedva da je postojalo 2004. godine, naprimjer, kada je bilo procijenjeno na manje od 10.000 dolara. Godine 2022. izvoz je dostigao vrijednost od 600 miliona dolara, s prognozama da će rasti. Programi se izvoze u više od 170 zemalja, a publika se procjenjuje na 750 miliona gledalaca. Potražnja je između 2020. i 2023. godine porasla za 182 posto, a turske serije popularnost su stekle prije svega u okruženju – na Balkanu, na Bliskom istok i u sjevernoj Africi, ali takođe u Latinskoj Americi, gdje je konkurencija s domaćim TV novelama veoma oštra.

Sajt Parrot Analyticsa, kompanije za analizu podataka specijalizirane za mjerenje potražnje za televizijskim sadržajem na različitim platformama, kao da predviđa veći prodor na tržište SAD-a: “Čini se da je sadržaj na turskom i mandarinskom jeziku spreman za uspjeh. U SAD-u je udio potražnje za serijama na ovim jezicima već premašio njemački, talijanski i portugalski u posljednje dvije godine.”

Objasniti takav uspjeh, pogotovo njegovu munjevitu brzinu – jedva dvadesetak godina trebalo je za izgradnju i uspjeh jedne takve industrije – nije jednostavno i stoga je fenomen pomno istraživan. U svakom slučaju, objašnjenje ne leži u površnoj, ako ne i direktno glupavoj simplifikaciji časopisa The Economist, koji je u februaru objavio članak “Treći najveći izvoznik televizije nije ono što biste mogli očekivati” u kojem piše da “zadivljujući pejzaži, luksuzni kostimi te lijepe glumice i zgodni glumci čine tursku seriju atraktivnom.” Eh, kada bi to bilo tako jednostavno.

Arzu Öztürkmen u spomenutoj knjizi ustanovljava da su turske serije poseban žanr i insistira na nazivu dizi (serija), na riječi koja je već široko, mada ne univerzalno, prihvaćena u stručnoj literaturi, kako bi se (žanr) razlikovao od sapunskih opera, TV novela, sitcoma itd. Ona uspjeh dizija tumači proizvodnim procesom: “Dizi je maraton koji trče sprinteri. Dužina svake epizode sada je više od dva sata, a tempo snimanja zahtijeva da se scenariji pišu nabrzinu i dostavljaju na set da bi se emitovali odmah nakon toga. Ovaj konkretni proizvodni proces turske televizijske industrije zaista je direktno uticao na rast žanra dizi, koji sada kruži širom svijeta.

Za mnoge od nas unutar i izvan Turkiye izuzetan uspon interesa za dizi i njihov nevjerovatan obim globalne prodaje bio je iznenađenje. Industrija zabave nikada nije viđena kao obećavajući ‘sektor koji stvara prihode’ nacionalnoj ekonomiji.

Snaga iza uspona dizi žanra rezultat je ove radne kulture, dok svoju globalnu prodaju uvelike duguju turskim načinima ‘poslovanja’.”

O specifičnosti žanra u kontekstu produkcije piše: “Dok su procesi pisanja, produkcije i emitiranja interaktivno povezani, publika i distributeri također imaju riječ u oblikovanju konačnog ishoda. Publika daje brze odgovore na svaku epizodu; distributeri daju sugestije proizvođačima o omiljenim temama i zvijezdama koje zahtijeva tržište. U tom smislu, važno je razlikovati dizi od drugih televizijskih žanrova s kojima se često vezuju – sapunice, telenovele, musalsal (arapska TV drama, prim. prev.).”

Carolina Acosta-Alzuru, profesorica na Georgia univerzitetu, pišući o razlikama između telenovela i dizija piše: “Dužina ima posljedice na dizi pripovijedanje jer predstava mora privući pažnju publike na duže vrijeme i držati je privučenu cijelu sedmicu do sljedećeg dijela. Kako je objasnio izvršni direktor jedne važne turske producentske kuće, radnja bi publiku mogla odvesti kroz nekoliko žanrova: ‘U nekim turskim sadržajima nemate žanr. Budući da traje više od dva sata, možete početi s romantičnom komedijom, pa usred nje, to je drama, pa ljubavna priča, a onda se ponekad završi kao triler.’”

Ja bih rekao da možda baš u tome leži privlačnost dizija, jer šta predstavlja taj miks ako ne život?

Dimitra Laurence Larochelle u knjizi Transnalization of Turkish Television Series (uredili Özlem Arda, Pinar Aslan i Constanza Mujica, Istanbul University Press, 2021) piše: “Turske televizijske sapunice sadrže sastojke koji gledatelja vode u fantastični svijet globaliziranog konzumerizma i romantične ljubavi, koja prkosi nacionalnim granicama. Međutim, istovremeno projektuju tradicionalne porodične strukture i rodne uloge. Upravo taj element razlikuje dotične sapunice od američkog prototipa. Alexandra Buccianti opisala je ovu posebnost turskih serija frazom “turski dodir”.

Inače, studija koju je ona priložila bavi se prijemom dizija kod grčke publike i nosi rječit naslov: “Uopće nisu toliko različiti...” Recepcija turskih serija od Grka: Između drugosti i blizine.

Ako dizije razbijaju stereotipe o Turcima i Turkiye u Grčkoj, zemlji koja je izgradila nacionalni identitet na animozitetu prema istočnom susjedu, onda samo možemo zamisliti efekte u drugim dijelovima svijeta i uticaj na brendiranje turske zemlje, na turizam, ekonomiju i na meku moć.

 

 

Najvažniji element meke moći jeste privlačnost. Privlačnost tzv. američkog sna u kombinaciji s Holywoodom činili su okosnicu američke meke moći. “Ali privlačnost se može pretvoriti u odbojnost ako se ponašamo na arogantan način i uništimo pravu poruku naših dubljih vrijednosti”, piše autor koncepta meke moći Joseph Nye u knjizi Soft Power: The Means to Success in World Politics iz 2004. Interesantno je da je Nye osjetio potrebu da razradi koncept, koji je postavio još devedesetih prošlog vijeka, tek onda kada je meka moć SAD-a, prije svega zbog invazije na Irak, počela opadati. “Uočeno licemjerje posebno nagriza moć koja se temelji na proklamovanim vrijednostima”, daje tačnu dijagnozu, mada se suzdržava da je definitivno pripiše.

Od tada je prošlo dvadeset godina i svjedoci smo ogromnih promjena u svijetu. Američka meka moć je, po mnogima, zapravo predstavljala kulturni imperijalizam, što je jednosmjerni proces apsorbiranja kulture koloniziranog u kulturu kolonizatora. Tek sada je jasno (ili jasnije) da “konture globalizacije nisu samo američke, iako je sasvim prirodno da njeni trenutni efekti odražavaju ono što se dešava u najvećoj svjetskoj ekonomiji”, kako je tada pisao Nye (u međuvremenu američka ekonomija prestala je biti najveća).

Sada smo svjedoci konceptualnog pomaka od “kulturnog imperijalizma” ka “globalizaciji” u kojoj Sjedinjene Američke Države više nemaju vodeću ulogu, već čine jedan od čvorova u novom složenom sistemu. Drugim riječima, iako i dalje imaju centralnu ulogu, hegemonistička pozicija, koju su ranije zauzimale, sada je predmet takmičenja s drugim zemljama kao što su Južna Koreja ili Turska.

Uspon turskih dizija se, prema tome, poklopio ne samo s napretkom Turkiye u svakom pogledu tokom vladavinom Partije pravde i razvoja (AK partija) nego i s odumiranjem kulturnog imperijalizma.

Pišući o okolnostima svog desetogodišnjeg istraživanja (2011–2022) Arzu Öztürkmen kaže da se ono “odvijalo u eri obilježenoj istovremenim diskursima prezira i ponosa fenomenom dizi. Kao i u slučaju muzičkog žanra Arabesk osamdesetih godina, postojao je jasan snishodljiv stav prema dizi, čak i kod onih koji su radili u ovoj industriji. U poređenju s procesima snimanja filmova, žanr dizi bio je uokviren kao ‘plitka’, ‘neumjetnička’ ili čak štetna forma, privlačna jednostavnim i nesofisticiranim umovima. Ipak, svojim globalnim uspjehom sredinom 2000-ih, dizi su postali predmet nacionalnog ponosa, mobilizirajući različite segmente elite, od političara do umjetnika.”